SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, April 24, 2009

Život u okupiranoj Banjaluci

Život nas banjalučkih domorodaca u pokorenom gradu bio je vrlo težak. Ponekad sam poželila da "tresne" zemljotres, i da nas sve zatrpa.

Počelo je sa otpuštanjem sa posla nesrpskog stanovništva, mobilizacijom, izbacivanjem iz stanova i kuća, pa rušenjem džamija i drugih objekata, do premlaćivanja i ubistava. Trebalo je dobro zaplašiti ljude, da ih što više ode "dobrovoljno" a putem "radne obaveze" fizički iskoristiti besplatnu radnu snagu, i poniziti je do kraja. Moj muž je bio profesor u Građevinskoj skoli, gdje sam predavala i ja. Jednog dana dobio je rješenje o radnoj obavezi na smetljištu KBC-a, gdje je proveo 18 mjeseci. Većina žena dobila je "čekanje", pa tako i moje komšinice. Danima nije bilo struje, pa smo život podredile nastalim uslovima. Bilo nas je desetak u dvije osmokatnice,i naravno svih nacionalnosti. Bile su to: Aida, Jovanka, Narcisa, Ifeta, Duška, Jadranka, Esma.

Ujutro bi se skupile kod Ifete na kafi, jer ona je imala šporet na drva. Tada bi izmjenjivale informacije o tome šta se dešavalo prethodne noći. Policijski sat bio je od 22h do 6h ujutro. Tada su se dešavale eksplozije kafića, frizerskih salona, i svih 16 džamija. Zapaljena je i katolička crkva na Paprikovcu, vršene su racije i odvođenje ljudi u policju i slicno. Jednog dana isključili su nam telefone. Još jedna od metoda psihološkog rata i velika glupost, jer mi smo jedini redovno plačali račune. Većina je imala nekog vani tko je novčano pomagao.

Naša druženja bila su najljepša ljeti, jer smo najveći dio dana provodili na Vrbasu. Abacija nam je bila odmah ispod zgrada, i čim malo ugrije mi smo sa svojom prtljagom silazile na plažu. Naravno rano smo ustajale da skuhamo ručak na improviziranim šporetima. Meni je brat prepravio "naftericu" u pećna drva, a kruh sam pekla kod komšinice na pravom šporetu. Na Vrbas smo nosile kamp opremu, deke, sredstva za sunčanje, grickalice, šund romane, grah za gatanje, i ostalo za potrebe djece. Zbog njih smo najviše i išle jer su bili uzrasta 10 godina pa naviše. Zamišljali smo da smo negdje na moru, kupali se u hladnom Vrbasu, i prkosile "mrskom okupatoru".

Onda bi neko vikno -DOŠLA STRUJA- i tada bi nastala trka. Struju bi dobivali svaki četvrti dan po 4 sata. Trebalo je oprati veš, opeglati, usisati, ispeći ratni kolač po izmišljenim receptima i sl. A kad je struja isključena, lijepo bi se "uredile" i išle šetati kroz Mejdan i uz Vrbas, pokazujući da nam nisu" ubili duh". Dok smo se tako družile na Vrbasu jedna bi obično skuhala kafu i donijela na plažu. Smijali bi se i plakale za onima koji su odlazili, ispraćali ih na konvoje, i svakim danom bivalo nas je manje. Dok ovo pišem ja opet plačem i proklinjem one koji nas raseliše, opljačkaše i uništiše naše dotadašnje bezbrižne živote.

"Život je počeo negdje tamo daleko i meni je lijep" piše u KOMENTARIMA neka Ana. Moj život je nastavljen tu negdje blizu Banja Luke u nadi povratku. Kako je vrijeme odmicalo tako su želje za povratkom splasnule, korijeni postajali čvršći iako nam je "radnički "život težak i ružan. Čitala sam SJEĆANJA NA OTETI GRAD i činilo mi se da sam ga ja napisala. Stašno se kajem što nisam pisala dnevnik, jer sjećanja blijede a bilo je puno događaja koje ne treba i ne smijemo ih zaboraviti. Gđu Višić poznajem kao staru banjalučanku i kao majku svojih učenica i za vrijeme rata smo se viđale. Svaka joj čast na knjizi. Imala sam knjigu sa posvetom, ali poklonila sam je u dalju dijasporu. Moram nabaviti tu knjigu da se ne zaboravi i ne ponovi.

Mogla bih još pisati ali ne želim vas zamarati. Moram još napisati da je Ifeta u Danskoj, Narcisa u Švedskoj, Esma u Sarajevu, Jadranka i Jovanka su ostale u Banjaluci, Aida se iz Hrvatske vratila u Banjaluku a za Dušku ne znam gdje je.

Toliko ovaj put. Srdačno vas pozdravljam.

ENISA-ili Niskana kako me većina zna.

Labels:

43 Comments:

Blogger co said...

Citam ovaj Enisin prilog i vratih se malo u ta ista vremena koja su za mene jos uvijek kao nekakav san. Jos uvijek mi se cini da se to dogadjajlo nekom drugom a ne nama jer nas zivot prije toga nije dao ni naslutiti da ce nam se tako nesto dogoditi. A da se dogodilo dokaz je ovaj blog. Citaju ga nasi prijatelji, poznanici, sugradjani iz najudaljenijih kutaka ove nase zemaljske kugle, razasuti na sve cetiri strane svijeta kao posljedica jedne politike koja i nakon petaestak godina ne posustaje. Ko je od nas mogao pomisliti da medju nama postoje ljudi kojima je nacija prva i osnovna zivotna filozofija, koji su cijele svoje zivote zivjeli neke druge zivote, pretvarali se, glumili, izigravali prijatelje, bili nasa raja, dijelili s nama i dobro i zlo. Cini mi se da smo mi u Banjaluci bili posebno naivni jer dok su u vecini drugih gradova Bosne stvari vrlo brzo izasle na vidjelo, kod nas se mnogo toga radilo u tajnosti, iza nasih ledja, pa je nase razocarenje time bilo vece.

Cuo sam o ovim ratnim druzenjima uz Vrbas, spominjali su to i drugi. Bio je to nacin prkosa i nacin pokazivanja da smo iznad onih koji su nas prevarili vjerujuci u njih i njihovo postenje. Podsjeca me to na neke dogadjaje iz drugog svjetskog rata, iz nekih filmova o sudbini Jevreja za vrijeme progona koja su provodili Nijemci. Razlike izmedju te dvije sudbine su samo zute trake koje se kod nas nisu morale nositi. A sve ostalo je bilo toliko slicno da ponekad pomislim da su oni koji su to sve isplanirali ideju dobili upravo iz tih filmova.

Vrbas i njegove obale su za mene u ta vremena bile dalje od Amerike jer se moje kretanje ogranicilo samo da sporedne ulice na relaciji Starcevica, Predgradje. Dodjadjanja u gradu su za mene bila daleka i o njima sam saznavao od onih koji su imali tu privilegiju da se mogu slobodno kretati. Zbog toga mi je drago kada o tim danima mogu ‘cuti iz usta’ onih koji su bili na tim mjestima jer mnogo je danas onih koji pokusavaju da sve ono sto se tih dana dogadjalo u nasem gradu prikazu u drugacijem svjetlu. Zahvaljujem Enis na ovom njenom prilogu i slici iz jednog vremena koje je odredilo nase sudbine vise nego ista u nadi da ce se javiti i drugi sa svojim kazivanjima.

Saturday, 25 April, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Citam redovno vasse priloge i volim ih.

Sto se ticce ovog teksta i slike nekako ne idu pod ruku:
- ili je slika veoma stara, jos od prije nasseg nesretnog rata
- ili nije bilo u B.Luci onoga o cemu se prica u tekstu??? (znam licno da je bilo)
Sta mogu pomisliti drugi ljudi oko te slike; Jedino mogu pomisliti 'da nam i nije bilo losse u to ratno doba?!"
(predlazzem da skinete sliku i ostavite tekst!)

- Ima i greska: nema i nije nikad bilo Crkve na Paprikovcu! Crkva na Petricevcu je ta koja je bila srussena! Ako se potkrade jedna greska dolaze u sumnju svi ostali podaci. Netko bi ipak trebao procitati tekst prije objavljivanja i dati neki komentar. Sjecanja blijede...dolazi do gressaka.
pozdrav,
Renata Knezevic

Friday, 01 May, 2009  
Blogger co said...

Renata.

Drago mi je da vam se blog svidja i da ste se javili pa makar i sa kritikom.

Kada pisemo, pravimo i geske. Tako je i Enisa vjerojatno mislila na crkvu na Petricevcu a napisala da je crkva bila na Paprikovcu. Ja nisam htio mijenjati tekst jer nisam smatrao da je to bas tako strasna greska.

A da je bilo druzenja tokom rata to svi znamo. U pocetku to i nije izgledalo tako strasno: izgubis posao pa posto nemas sta da radis, odes na Vrbas (naravno oni koji su bili u prilici da to urade) ili radis nesto drugo da ubijes vrijeme. Ja sam vec u jednom prilogu pisao kako se sva moja familija okupljala u dvoristu kod moje pokojne mame i kako smo pili kavu u hladovini dok su se nase komsije s obe strane vracale s posla. Mati nam je govorila da trebamo uci u kucu jer da je sramota da nas neko vidim kako odmaramo dok oni rade. Naravno, svi mi smo bili otjerani s posla a neko sa strane bi mogao pomisliti da situacija i nije tako losa.

Tokom vremena se situacija pogorsavala pa je i ovakvih druzenja bilo sve manje i manje. Desavale su se sve gore i gore stvari o kojima ne bih sada. A mozda ce nam se javiti i Enisa da nam kaze kada je ova slika napravljena.

Friday, 01 May, 2009  
Anonymous Narcisa Muminovic said...

Renata.

Sudeci po vasem komentaru, pretpostavljam da ste vi, u vrijeme kada je ova slika napravljena pripadali onom "povlastenom" dijelu populacije koji je imao oci i usi zatvorene za sve ono sto se tada desavalo oko vas i pred vasim ocima nama, koji smo samo imali "pogresna" imena. Jer, kako drugacije prokomentarisati vas tekst: "Ako se potkrade jedna greska dolaze u sumnju svi ostali podaci. Netko bi ipak trebao procitati tekst prije objavljivanja i dati neki komentar. Sjecanja blijede...dolazi do gressaka.
pozdrav,
Renata Knezevic
Ili ovaj:"(predlazzem da skinete sliku i ostavite tekst!)"

Za vasu informaciju, slika je nastala u julu mjesecu 1994-te god.na Zeleni. Na toj plazi su se desavale jako ruzne stvari kojima smo cesto bili svjedoci i o kojima ja ne bih sada. Ali, evo samo jedana "mala crtica". Otac Enise Bahtijarevic, gospodin veterinar Fikret Bahtijarevic koji je tada imao vise od 80 godina je jedno poslijepodne bio maltretiran od grupe iz "crvenog kombija", jer je zaboga, setao po srpskoj plazi. Ta, valjda ste culi za njih...ili mozda niste?

Sjecanja ne blijede, gresaka nema.
Narcisa, jedna sa slike.

Saturday, 02 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

IOvaj prilog za mene ima znacaj jer se javlja osoba iz BL potpisana imenom i prezimenom.To daje nadu.Kad sam sve procitala nisam u tekstu osjetila da ima bjesa u odbrani niti velikog napada na blog.
Nisam registrovala ni gresku u nazivu mjesta srusene crkve, jer mi Banjalucani9 u mozgu imamo crkvu i njen izgled.
Pomislila sam da je osoba mlada i da dosta toga ne zna o vremenu u kojem je zivjela.Ali mogla je reci:"Strasno je sto je srusena katolicka crkva na Petricevcu, Strasno je sto je srusena pravoslavna crkva u Mostaru, Ferhadija, i i i i .U nase vrijeme takvi objekti nisu bili puni kao sada, ali su za nas bili svetinja i svi smo ulazili u sve sa postovanjem i znali njihovu istoriju, a vecinom se deklarisali kao komunisti.
Ova osoba moze biti i dobra pa ne moze vjerovati u toliko zlo, a mediji i stariji je pogresno obavijestavaju.
Dobro je da se javila Narcisa sa slike kao zivi svijedok dogadjaja, pa se slika ne mora skidati sa bloga.
Po meni ne bi bilo dobro da se ovaj tekst ne prihvati normalno.Ako se zaborave imena,cifre, datumi to ne treba dovoditi u sumnju sa dogadjajima, jer dogadjaji se pamte, a nasim godinama ove tri stavke se oprastaju.
Juce je na TV bio film "Casna prerija".Rat sjevera i juga u Americi.Svi smo ga gledali u nasoj mladosti.
Tu se kaze:"Ako ne pokusamo - nista ne cinimo, a ako ne cinimo zasto uopste zivimo"
i "Starci samo govore o potrebi rata- a grobari pobjedjuju."
ozdrav Saima

Sunday, 03 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Moj komentar je s razlogom, a ponavlja da su tekst i slika u suprotnosti onoga sto pisse i sto se dogadjalo u B.Luci:

Svatko pametan ce se upitati: ako je bilo stradanja u B.Luci kako ste mogle hodati golissave po plazzi???
A stradanja je bilo i svjedok sam tako neceg!

Licno vjerujem da je takvo ponassanje izvan normalnih razmisljanja, a izazvalo je sigurno te 1994 godine da mnogi musskarci budu pretuceni, natjerani u Vrbas ili da skacu sa Gradskog Mosta.

Da li je itko od ovih zena sa slike nosio ovu sliku u Visoki Komesarijat za izbjeglice ili neku od ambasada da dokazze kako im je bilo 'losse' u Banja Luci???

Nisam bila u 'povlasstenom' stanju i tebalo je misliti na buducnost djece, te ne izazivati jos vece probleme hodajuci golissava po plazzi dok su ljudi ginuli na sve strane, i na srpskoj, i na hrvatskoj i na muslimanskoj strani.

volim Banja Luku i ono malo prijatelja tamo...
Za lossa sjecanja oko perioda 1991-1995 nisu krivi moji prijatelji i drago mi je da se vidimo kad god mozzemo.
Renata Knezevic

Sunday, 03 May, 2009  
Anonymous Narcisa Muminovic said...

" Licno vjerujem da je takvo ponassanje izvan normalnih razmisljanja, a izazvalo je sigurno te 1994 godine da mnogi musskarci budu pretuceni, natjerani u Vrbas ili da skacu sa Gradskog Mosta."

Bravo Renata, sada ste nam otkrili povod pocetka agresije na nasu domovinu. Mi to zaista nismo znali. Ali ste puno rekli i o sebi.

Tuesday, 05 May, 2009  
Anonymous Enisa said...

Ne znam kako da definiram ono kako se osjećam poslije Renatinog komentara. Zbunjena sam i uvrijeđena. Ne mogu da shvatim da Renata ne razumije i ne vjeruje u ono što dešvalo. Zamolila bih ju da pročita više puta tekst da joj dopre do "pameti". Šta ste vi radili tada Renata? Da li ste bili pasivni promatrač ili aktivni sudionik pružanja bilo kakvog otpora? Da li se trebalo zavući u mišju rupu i čekati da se rat završi? Nikad nisam mogla podnositi nepravdu ni kao učenik ni kao profesor. Nisam se mogla pomiriti sa činjenicom da nam rade ono što su radili. Pisala sam u dva navrata beogradskom "VREMENU" o događajima u Banjaluci pod pseudonimom "JUGOSLAVA BOSNIĆ". Njlhov novinar došao je u Banjaluku i razgovarao sa jednom grupom građana u stanu banjalučkog novinara S.P. Pričali smo mu o svemu što se dešavalo tada. Isto tako pisala sam u banjalučkom PRELOMU pod istim imenom apelujući na umjetnike da zaustave iseljavanje njihovih kolega i prijatelja (tada su otišli Ismet Bekrić i Irfan Horozović).

Radeći u školi pomagala sam učenicima čije su se porodice iseljavale da završe razred kako bi im odlazak bio manje bolan. Muž mi je bio na radnoj obavezi na smetljištu bolnice i strepila sam nad njegovom sudbinom. Istovremeno vodila sam brigu o starom ocu (80 god.) i desetogodišnjem sinu.

Po Mejdanu (OBILIĆEVO) kružile su bande sa Lauša na mopedima i tukle djecu. Vruće ljeto, raspust, Vrbas pored zrade i velika livada. Mi pokušavamo živjeti kao i prije rata, čuvati djecu i od dubokog Vrbasa i terora. Normalno je ako si na Vrbasu da si u kupaćem kostimu. Nismo mi izazivale
teroriste da tuku i maltretiraju muškarce. Oni su to radili gdje god su stigli a naročito kad bi na ratištu doživjeli poraz. Partizani ne bi išli u akcije jer poslije njih dolazi odmazda okupatora.

Ne opravdavam se Renati, pokušavam joj pomoći da shvati da se i za vrijeme rata ŽIVI. Meni je dok sam bila dijete bilo neshvatljivo da su se rađala djeca. Mislila sam - zar im je do toga?

Enisa

Tuesday, 05 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Postavicu nekoliko pitanja osobi koja je poslala sliku i tekst "Zivot u okupiranoj Banja Luci":

Draga gospodjo, vidim da ste pisali od srca, ali pisanje od srca nije uvijek pametno.
Vec sam jednom napisala da sam licno bila svjedok ruzznim dogadjajima i stojim iza toga punim imenom i prezimenom.

- Prvo, da li ste dobili saglasnost svih osoba sa slike da sliku objavite???
- Ako su to bile muslimanke (?) kako su mogle biti na plazzi u bikiniju???

- Drugo, sta ako netko od advokata onih u Hagu, optuzzenih za ratne zloccine, uzme sliku sretnih zzena u bikinijima iz 1994 g. i sve izjave sa bloga kao dokaz da je u Banja Luci sve bilo u redu te ruzzne 1994 godine???

- Biti svjedok necega i svjedociti oko necega je velika stvar. Cak biti 'zasticeni svjedok' je jos gore; kad-tad procure podaci ko je taj zasticeni svjedok...Biti svjedok se ne bazira na rijecima rekla-kazala, vec na cinjenicama.

A mi svi zzelimo da krivci za ratne zlocine budu osudjeni, bez obzira na njihovo drzavljanstvo, ili religijsko opredjeljenje ili nacionalnost.
pozdrav,
Renata

Wednesday, 06 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Mislim da je Renata "pobrkala malo lomcice",a da s normalno da pokusava opravdati i umanjiti ponizenja koja su dozivljavali gradjani Banja Luke Sa kako Milan ima obicaj reci "pogresnim imenima".Kad je napisala da se na slici vidi da im je bilo lijepo, ja sam i tad pomislila da bi to bilo tacno, da su pored njih bili i njihovi muzevi, za nekim rostiljem ili u igranju fudbala.Cijeli svijet zna gdje su oni tada bili.

Ti si sigurno mlada osoba dok kazes kako muslimanke mogu biti u bikiniju.????????? Pa zar je i BL bila i tada Teheran .Pa ova slika upravo pokazuje da smo mi bili Evropa mnogo prije nego sto ce doci dan da u nju udjemo.U ovom tvom komentaru uzivaju "nasi" novokomponovani vjernici i neke polupismene hodjice, koji bi nas sve najradije umotale da nam se ni lice ne vidi.
Tuzioci u u Hagu znaju mnogo vise nego sto mi mozemo i zamisliti.
Nama je potrebno da pocnemo oprastati a onima koji su pomogli da se ovo zlo dogodi, da se pocnu kajati.
Da je ziv jedan fini "ciko" iz Srbije R.Domanovic on bi to ovako odprilike napisao. Nekoliko desetina sretnih zena je napustilo BL, a stotine pripadnika i simpatizera stranke SDS je klecalo pred njima i molilo ih da ne odlaze iz te ljepote.
Posto u Hagu nema svjedoka koji se baziraju na rekla kazala, a ni ovde kod nas na blogu niko od nas nije ni optuzeni ni svjedok, vec ljudi koji iznose svoje dozivljaje i misljena,mislim da niti Enisa treba da se osjeca ponizeno zbog Renatinog komentara, niti Renata treba prestati komentarisati.
I ovo je moj licni stav.
Pozdrav Saima

Wednesday, 06 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Citam, i ne verujem. Ovakav komentar je cist bezobrazluk. Pitam se da li je ova osoba (Renata) ikad zivela u Banja Luci, da li je ikad imala prijatelje u Banja Luci? Ovakav nacin razmisljanja za nekog ko je do rata ziveo u Banja Luci je bolestan. Ili ima negog u Hagu?
Pozdrav iz Beograda, Mila

Wednesday, 06 May, 2009  
Blogger Muris said...

Neko je ovdje ili neograničeno ograničen ili neograničeno bezobrazan (ja mislim da se radi o ovom drugom). Možda i jedno i drugo. Diskusija izlišna (o bilo kakvoj vrsti "pravdanja" da i ne govorimo).

Wednesday, 06 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Vidim zakuvalo se, pa da uletim.
Svako ima pravo na svoje vidjenje, a male netacnosti su dobro dosle jer dovode do diskusije. Evo kako sam ja dozivio Banjaluku pred sami rat.
Godine 1987, kada sam napustao Banjaluku, novcanica sa Titovim likom je bila nova, mislim da je vrijedila 500 Dinara. Karta do Australije (nepovratna) je bila 60,000 dinara.
Prve godine u Australiji su bile teske, narocito za moju zenu koja je svaku noc sanjala Banjaluku. Srecom 1990 dobijem ja sa svojom firmom premjestaj za Hamburg-Njemacka, sa obaveznom posjetom Banjaluci. Dosli mi u Novembru, negdje kasno po mraku, oko 11 sati i odsjeli kod moje taste u Duska Koscice ulici.
Ujutro cu ja poraniti da iznenadim roditelje u Boriku. Bilo je to sivo jutro puno nekakvoga smoga. Dok sam dosao do Kastelovog Coska vec se nekako bolje vidilo. Preko puta Standarda nadjem ja Titovku i pomislim: “Ovo je moj sretan dan”. Dva koraka dalje druga, pa trca…Uskoro se je nafutrujem, dzepovi puni i pocnem da razmisljam: “Mozda je moja zena u pravu, mogli bi se mi vratiti, nije ovdje tako lose.” Na izlazu iz Gospotske sretne me mali cigo:”Ciko, imate million…?” Ja izvucem Titovku i ponudim mu. On samo pljunu na zemlju i odseta. Pogledam ja malo bolje oko sebe, a stotine Titovki lezi okolo; Niko ih ne skuplja. Nista mi nije jasno. Kod Zenita puno zena, sortiraju neku robu okolo, stavljaju odjecu na grmje, serpe i lonci, cigare svuda okolo… Sta se dogadja, ko da sam u kadru nekoga filma. Dodjem ja nekako do Borika i kuce mojih. Pitam brata sta se desava. Nista, velika je inflacija, ali sad ce to Ante Markovic srediti, objasnjava on meni. Sljedecih par dana vidim se ja sa mojim prijateljima i radnim kolegama. Jedni me pitaju kako da odu negdje vani, bilo gdje. Drugi mi odusevljeno objasnjavaju kako je pravo vrijeme da se vratim. Biznis cvjeta, kazu oni. Moj drug sa posla mi kaze:” Nemam orjentira, cim saznam sta se sprema kidam na ljevo!”.
Ne vidi svako istu situaciju na isti nacin!
Sto se moga druga sa posla tice, on je svoj stan zamjenio za Zagreb pred sami rat u Bosni.
Pozdrav svima
Ranko

Thursday, 07 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Ukoliko Co odluci da ovo objavi, molim komentatore da procitaju sta sam zatrazzila u prvom komentaru, a bilo je u vezi rijeci 'crkva na Paprikovcu'. Gresska. Treba ispraviti na "Petricevac", kao

i da se skine slika sretnih zena u bikiniju iz 1994. godine na obalama Vrbasa u Banja Luci, jer slika i tekst ne idu zajedno.
Tekst govori oko stradanja u B.Luci, dok slika pokazuje suprotno.

Nisam ja osoba koja dokazuje "da je bilo dobro 1994. godine u Banja Luci" i zato sam i napisala sto sam napisala.
Nikad nigdje nisam izjavila da je bilo "dobro" u B.Luci od 1991 do 1995...pa, cak i malo dalje.

Komentari pojedinih osoba govore ono sto govore: bilo je prilicno slobode u B.Luci!
Mene napadate zbog toga!? Da li me napadate zbog imena ili zbog istine koja boli???
--------

Nikoga ne osudjujem, pokussavam da razumijem. U ratu se ljudi izmijene u sekundi. Najvise zbog materijalnih pobuda!!!

- Pokussavam da razumijem i one koji su muccili i tukli kako mog ujaka, tako i druge u zloglasnoj Zenici, bas te 1994. godine. Nije bilo prljave odjece iz zatvora. Nikad! Znate li zassto??? Da se ne vide krvave fleke!
Zatvorenici, sa zavezanim ocima, su ubacivani u kombi i vodjeni na "lazzno streljanje". Koliko puta treba covjek da umre kad cuje hitac???

- Pokussavam da razumijem te iste muccitelje koji su dossli na sahranu mog ujaka poslije rata?! Da mu izraze posstovanje ili da budu sigurni da je umro???

- Pokussavam da razumijem i one sto su meni dolazili na vrata, da me istjeraju iz stana. Ne znam imena tim lazznim vojnicima i lazznim izbjeglicama iz Laktassa i okoline, ali znam imena onih komssija koji su ih poslali meni na vrata!

- Pokussavam da razumijem i one sto su falsifikovali dokumenta da bi istjerali moju tetku iz stana...uspjelo im je na kratko, a hvala onima koji su pomogli da se stan vrati nazad u posjed.
I ovdje su bliski prijatelji odigrali "veliku ulogu izdajice." Nazovi prijatelji su slali lazzne vojnike iz Slatine da istjeruju poznate iz stanova.

- Pokussavam da razumijem i one vojnike iz Knina sto istjerasse mog komsiju iz stana...pa, opet, ostavisse stan neotkljucan...bio je suvisse mali za njihove prohtijeve.

Pokussavam da razumijem ljudsku dussu...da li cu uspjeti, ne znam?!

Toliko,
Renata Knezevic

Saturday, 09 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Za Renatu,

Imate li vi kakvo cvijece oko kuce, neku finu uspomenu iz Banjaluke ili gdje sada zivite, nesto da nam svima bude fino kad procitamo?

Pozdrav
Kec

Saturday, 09 May, 2009  
Anonymous vjeko said...

Opet ja, pa makar dobio po usima. Kao “ma sta ovaj stalno dobacuje”. “Pa sam je napisao da nevoli priloge sa puno komentara, a vidi ga sad”. Nedoreceno napisao, a mislio na priloge sa onim, tj. ovim komentarima.

DRAGA Renata, isticem draga, jer te neznam. Citajuci tvoje komentare primjecujem pri upotrebi tastature naglasavanje onih nasih slova. Pedantnost ili perfekcija. A onda recenica:
“Moj komentar je s razlogom, a ponavlja da su tekst i slika u suprotnosti onoga sto pisse i sto se dogadjalo u B.Luci:”
Tekst u suprotnosti onoga sto pise?? Neprecizna formulacija ili greska u citanju. Obadvoje moze proci. Dogodi se! I meni i tebi. Nije bitno.

Meni je bitno ono sa pocetka tvog prvog komentara:
”Citam redovno vasse priloge i volim ih.”
I sa kraja tvoga drugog komentara:
“volim Banja Luku i ono malo prijatelja tamo...
Za lossa sjecanja oko perioda 1991-1995 nisu krivi moji prijatelji i drago mi je da se vidimo kad god mozzemo.”

Jer ti, ja i svi mi imamo ono malo prijatelja tamo. Da li malo? Kad se saberu, cini mi se da i nije. E zbog njih, nevolim ono u sredini, i sve ovo pisem. I bicu zadovoljan ako nebude “onog” nastavka, jer dok ga bude nece biti njih; ovdje sa nama.

Ovaj komentar je izvadjen iz steka. Napisan poslije drugog Renatinog komentara. Pa zastekan, u nekoj nadi…. Zamolicu blogere da ako imaju neki komentar na ovaj moj komentar, da ga ubace uz moj novi prilog, koji je tu, negdje.

Pozdrav

PS. Renata, Abu se davno predstavio. Citaj pazljivije, a pogotovo pazljivije pisi. I nemoj se ljutiti na blogere, jer ponesto si i zasluzila.

PS. PS. Ako si stvarno neka Renata Knezevic????

Saturday, 09 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Zdravo svima,
Mislim da je Renata zasluzila i malo podrske, jer gledajuci ovu fotografiju i naslov priloga dodje nam kao da se nesto desavalo na Havajima a ne u po krvavog rata. Takav je komentar bar
mojih Evropljana gdje ja zivim. Ovo mi vise lici na neko uzivanje dok su muzevi na ratristu. I sam tekst priloga neodgovara u potpunosti istini jer svi mi znamo kako je bilo na Vrbasu, samo okrecuci se lijevo-desno da neide slucajno policija.
Pozdrav, nezamjerite ja sam Raja

Sunday, 10 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Ne mogu da vjerujem Raja iz Cajevceve zgrade. Koliko vas ima? Znam neke od njih...Mirsad, Emir, Caja, Visnja...Sjecate li se Raja onog visokog momka sa afro frizurom, kod kina Kozare...? To nisam bio ja. Ja sam vas Raja branio!
Drago mi je Kec

Sunday, 10 May, 2009  
Blogger Muris said...

Naravski!

A moRe li iko od "Evropljana" dati mjerodavniju ocjenu o našim "milim" krajevima kako prije i tokom, tako i poslije "nesretnih dešavanja s kraja 90-ih"...

Kada neko ko navodno želi razumjeti ovo što ne znam više kako da nazovem pita kako to da su muslimanske žene u Banjaluci hodale po plaži u bikiniju, moja prva pomisao je da je pred njim/njom pooodugačak put.

Druga je da je cijeli život proveo/provela onoliko daleko od Banjaluke koliko se to već može biti i da sve što zna o bosanskohercegovačkim muslimanima zasniva na CNN-ovim reportažama o Bin Ladinu i bliskoistočnim halfovima sa zapaljenim zastavama.

Kada isto pitanje postavi navodno nacionalno neopterećeni navodni prastanovnik Banjaluke, onda je tu teško naći bilo šta drugo osim zle namjere i moja poruka sastojala bi se od samo jedne riječi: imperativnog oblika našeg najpopularnijeg glagola sa prefiksom "od"...

Eto... Čisto da potvrdim da sam se na temu javio samo i isključivo zbog "zlog i naopakog" imena gospođe s kojom ovdje gubimo vrijeme...

I da pitam dokle bi se stiglo kad bi se ova bolesna logika nastavila primjenjivati: da li je stradao iko ko je u ratu jeo i disao... Prao veš?!

Sunday, 10 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Gosp.Kec
Neke od navedenih imena poznajem,
ja nepoznajem nijednog drugog Raju
osim sebe, a da bi ste me vi branili od nekoga prosto nemoguce.
Vi me kritizirate jer moj komentar donekle podrzava Renatu. Pa mi smo ocigledno bili na razlicitim stranama.
Pozdrav, nezamjerite ja sam Raja

Sunday, 10 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Za Raju,
Tu malu nezhvalnost vam oprastam. Ipak je to bilo prije 30 i vise godina. Ne napadam ja vas, ni Renatu. Boze sacuvaj...! Ja sam se obradovao starom poznaniku. Sto se priloga tice vise mi odgovara Sejin Oslo ili Neboderci. Oni me podsjecaju na djacko i studentsko doba.
Puno pozdrava
Kec

Sunday, 10 May, 2009  
Anonymous Karmen said...

Cini mi se da je ova diskusija otisla malo predaleko; cita se izmedju redova, onako kako kome odgovara i kako ko zeli protumaciti. Pa hajde da i ja to pokusam; uzecu si za pravo da protumacim sta je Renata htjela reci kad je spomenula "muslimanke na plazi": znajuci sta se desavalo nesrpskom dijelu stanovnistva na toje plazi, koliko je bilo pametno u kupacem kostimu "izazivati vraga" ako nisi pripadnik srpske nacije. Vjerujem da je to sto je spomenula samo muslimanke a ne i Hrvatice, odvelo diskusiju u pogresnom smjeru.
Mislim da bi bilo pametno ovdje zavrsiti.

Karmen

Sunday, 10 May, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Gospodine Kec jos jednom grijesite, moju zahvalnost ili nezahvalnost nemozete ocekivati jer ja neznam o kakvoj Cajevcevoj zgradi pricate,i ko se sa kim tukao, a cisto sumnjam da sam se ikada upoznao s vama. Sto se tice drugih priloga koji stizu na blog tu se slazemo. Bravo Karmen najbolje je prekinuti ovu vrstu komentara.
Pozdrav, nezamjerite ja sam Raja

Monday, 11 May, 2009  
Blogger gistro banco said...

Pozdrav dobri moji. Gotovo cijeli rat sam proveo u okupiranoj Banja Luci.I vjerujte ,sve bi bilo puno lakse da nije bilo Vrbasa! Bojao sam se "crvenog kombija" bojao sam se svega i svacega,ali me je uvjek nesto vuklo toj prokletoj magicnoj rijeci.To je nesto jace od mene,i drago mi je sto nisam bio jedini ludjak. Kupalo se i bjezalo i opet vracalo,i po cijenu zivota. Znam da to mnogi nemogu shvatiti ,ali tako je to.

Friday, 23 October, 2009  
Blogger Rebeka said...

Ja se u potpunosti slazem da ono sto se desavalo nesrpskom stanovnistu za vrijeme rata u Banja Luci sigurno nije u redu i za osudu je. Treba biti fer i konstatovati da struja nija iskljucivana pojedinim ljudima koji nisu srpske nacionalosti nego je citava Banja Luka bila bez struje u to doba rata i svi su imali restrikcije bez obzira na nacionalnost. Takodje su se slicne stvari desavale srpskom stanovnistu u gradovima u kojima oni nisu bili vecina za vrijeme rata.
U tom smislu pojedinci u sva tri naroda za vrijeme rata su pravili slicne stvari. Sto se tice poredjenja sa Jevrejima ono ipak nije isto. Jevreji za vrijeme drugog svjetskog rata nisu ni mogli zamisliti da idu negdje da se kupaju. Oni su bili ubijeni, popljackani i su vec bili u koncentracionom logoru. Ja bih rekla da su sve tri nacionalisticke vlasti u sva tri naroda pravile slicne stvari za vrijeme rata. Nijedna nije za opravdavanje sve su jednako lose i bilo bi mnogo bolje da do rata nikad nije ni doslo.

Thursday, 18 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Gospodo Renata,
Vasa recenica:"Ja bih rekla sa su SVE TRI NACIONALISTICKE VLASTI U SVA TRI NARODA P R A V I L E S L I C N E S T V A R I Z A V R I J E M E R A T A"-po Vasoj logici--iznosi Vase misljenje(identicno Dodikovom misljenju) da je u Bosni bio gradanski rat i da na Bosnu nije izvrsena agresija i DA U BOSNI NIJE IZVRSEN GENOCID.Gospodo,da li znate koliko je ko civila NAMJERNO ubio u Bosni,kolikoko je u Bosbni bilo koncentracionih logora,koliko je u Bosni unisteno kulturnih spomenika(NAMJERNO)?Zasto Milosevic nije prihvatio Karingtonov plan o mirnom stvaranju 6 republika itd...Ko je istjerao preko 90.000 starosjedilaca Banjaluke?...(sto slicno Staljinovom preseljenju Tatara sa Krima)...

Thursday, 18 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Posto je 100-ti posjetilac kod Pedra dobio nagradu,
sada netko opet hoce da dobije nagradu...idemo dalje, ista muzika, iste prostorije, ne? Kako bi Zagorci rekli, neeee?

Za pitanja oko pok. Milosevica cete morati cekati u svom redu, pa njega licno pitajte.

Za pitanja oko zlocina, namjernog ili nenamjernog (a koji je to nenamjerni zlocin npr.) imaju sudovi.

Ko odlucuje oko koncentracionih logora, gledajuci gospodju Historiju od djetinjstva pa na ovamo, nije na meni vjerujte.
Davno sam prestala da igram fudbal, pa prema tome dobacite loptu nekome drugome.

u mene suncano, predivno, visibabe na sve strane....ljubav, mladi mjesec, dobre zelje,
pozdrav svima dobre volje,
Renata

Thursday, 18 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Gospoda Renata sigurno je prije rata ili u pocetku rata otisla iz Banjaluke,pa nije osjetila strah od Zupljaninovih gestapovaca niti je bila u izgnanickom kampu.
Slicno gospodi Renati rezonovao je i jedan avdicevac u Gasincima,a on je bio nekada trgovac.poslovoda u V.Kladusi.On je govorio da je u Bosni gradanski rat...

Friday, 19 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

pozdravljam drustvo za stolom,

a onima sto vire kroz prozor evo i poruka:

Anonymous-u specijalan pozdrav:
ne spominji tudje ime ako neces dati svoje.

To se zove 'Stalking' i za to imaju kazne, a moze se pronaci i Internet adresa, veoma lako, a dalje ide polako.

Bar na ovom blogu ima izvjesnih sloboda, pa se lijepo okupaj, omirisi, sredi kosicu, pocesljaj i svoje misli, pa sjedi za kompjuter i u Word Pad napisi i prepravi svoje misli oko svoje proslosti.
Nema zabrane, samo kulturno.

Kad to sve sredis to jest uradis 'Edit', onda uradi 'copy' i klikni na ovaj Blog, pa uradi 'paste' pod Comment.

(a jos jedno uputstvo: kad citas onda citaj, slovo po slovo, pa ako nisi razumio/la a ti ponovo citaj, tabiri...fizika je divna stvar, a posebno sistem spojenih posuda; ma, za nevjerovati je kako je i wc povezan sa lavabom, a udaljeno najmanje 3 metra...)


suncani pozdravi i mirno more
Ljubav

Friday, 19 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Kako ovaj blog vremenom i strpljenjem dobiva u komentarima ljepsi i blazi smisao.Renata zavrsava sa proljecem i visibabama, ovaj divni anonimus sa predivnom lozinkom "Ljubav" i preporukom "Nema zabrane i samo kulturno".
Ja upravo zavrsavam najbolju knjigu o ratu u Sarajevu, koju sam do sada procitala.Zove se "Top je bio vruc" a napisao je Vladimir Kecmanovic.Preporucujem je svim Bosancima i Hercegovcima.On je inace dobio "Mesinu nagradu za knjizevnost" u Srbiji.samo ne znam je li za ovaj roman ili prvi "Feliks"
.Knjiga ima 221 stranici i ne da se cita nego se guta.Svi kao da smo pisali vlastite dnevnike iz svih zgrada u Sarajevu.
Kriticar Bojan Bosiljcic -_Politika je rekao:"Knjizevnost na srpskom - na pocetku proslog veka bese Crnjanski, sa svojim neponovljivim recenicama bez kraja, koje su se ispresecane bezbrojnim zarezima , prelivale preko svojih citalaca kao more.Na pocetku sledeceg, ovog veka nalazi se Vladimir Kecmanovic, sa recenicama,kratkim, siljatim , koje se kao ekseri zabijaju u nasa cela.Zatvorili smo krug." Dajem si slobodu da neke inserte ptepisem u istom orginalnom stilu.
Pozdrav Saima

Saturday, 20 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Ubrzo posto je sahranila majku, komsinica Munevera je napustila grad.

Otisla je kod cerke u Tursku.

Dan pred odlazak posljednji put je pokucala na vrata komsije Nikole i komsinice Mitre.

I komsinica Mitra i komsija Nikola su se kao i svakog dana - trgli.

I Milan je utrcao u ormar.

Ali kad je komsija Nikola otkljucao vrata, na kvaci nije visila kesa.

Nego je na podu ispred vrata stajala kutija.

U kutiji su bile konzerve i pakovanje dvopeka.

A pored kutije je stajala komsinica Munevera.

Rekla je da je dosla da se pozdravi.
I da je to sve od hrane sto je ostalo.

Saturday, 20 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

drugi dio

Komsija Nikola joj je rekao da ne zna kako da joj se zahvali.

I pozvao je da udje.
Usla je.

I rekla kako nema razloga da joj zahvaljuje.Jer je covjeku obaveza da pomogne onomu kome je najpotrebnije.

A komsinici Mitri i njemu je, od svih ljudi koje poznaje - najpotrebnije.

Kratko je posjedila.

Sjecam se samo da je rekla:
Mene u ovom ratu vasi nisu iznenadili.Od njih nista bolje nisam ni ocekivala.Iznenadilo
me je sto moji nisu nista bolji.U to do ovog rata nisam htjela povjerovat.

Kad je otisla cak su i komsinici Mitri oci bile pune suza.


A komsija Nikola - on se rasplakao kao dijete."


Knjiga je samo puna opisa ljudskih karaktera bez brojanja zrtava, bez optuzbi ko je koga, koje prvi.Mislim da je univerzalan roman, za cijeli svijet.

Neko vece Americki ambasador u Sarajevu rece.Za sudbinu Bosne i Hercegovine odgovorni su samo ljudi koji u njoj zive, kao i za sve drzave svijeta.Kakva pamet u tih ljudi koji svi imaju razna imena, razne boje koze i razne religije, TAKVA I DRZAVA.

Shvatila sam da je rijec "narod" apstraktan pojam i nista ne odredjuje.Zato nasi politicari vole da to "moj narod" koriste do besvijesti jer ih ni na sto ne obavezuje.
Vladimir je rodjen u Sarajevu i pred rat je otisao u Beograd.Sreca za ove prostore da je ovakav talenat ostao ziv.
Pozdrav Saima

Saturday, 20 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Izvinjavam se gospodi Renati jer sam grjeskom svoja pitanja i komentare od 18. i 19.februara uputio njoj a trebalo je da ih uputim GOSPODI REBEKI povodom njenog teksta od 18.feb.

Saturday, 20 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Dobar dan,
sve mirise na grozdje, DURU sapun, u dvije boje, vinograd i krem, grape & cream, uzum & krem... Jeste da onaj u jednoj boji ima jaci miris, ali se istrossio.

Ja kupovala na Breki/Sarajevo u nekoj samoposluzi, uvezeno iz Turske (nema veze sa politikom, samo sa lijepim raspolozenjem) i evo mirise svuda,

Kod mene dernek od septembra 2009, tesko je za vjerovati, ali je tako. Bozicne svjetiljke jos nisu skinute, a kad ce...ne zna se.
Mogao bi Co. objaviti makar onu zadnju sliku, za dobro raspolozenje blogera...davno poslato!

I kaktus cvjeta, a pruzio svoj cvjetic u moj zlatni pehar, pa mi nekako sve dvosmisleno, sve ima neku poruku.

Iznenadio me Anonymous, eh, sad ne znam sta da radim: da li da ga pozovem na cevape kod Faraona, ili na banjalucke cevape u Sarajevu?

Mozda je najbolje da prvo odemo na cevape na Bas Carsiji, pa onda na zito sa slagom, zna se gdje je najbolje...pa onda vozom za B.Luku, pa redom od jedne cevapcinice do druge, a usput da obidjemo sva nasa groblja, da to bude kao nas hadziluk...

Ah, macke, macke, koliko one zivota imaju?
I covjek, koliko on svojih zivotnih etapa ima?
Za svaku etapu bi trebalo drugo ime, ponovo rodjen.
=======
Ovog mjeseca je godisnjica smrti nasseg dragog novinara S.P. Februar 2005-Februar 2010

I najmladji u kuci upita: 'Zar mama moze plakati?

Desi se da i mame placu, ali valjda tako treba.
=======
Ljubav

Sunday, 21 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Tako je bilo u Banja Luci.A kako je bilo u drugim mjestima,gde su Srbi bili manjina?Svi smo krivi za rat.Na izborima pred rat,samo je bilo 5%Jugoslovena,svi otisli u Srbe,muslimane i Hrvate,podjelili se i onda udri.Znaci,sve je bilo lazno,to jest lazno prijateljstvo,a rat je to najbolje pokazao.Da se nismo podjelili,rata ne bi nikada ni bilo.U svakom ratu je haos.

Tuesday, 18 October, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Tamo gdje su Srbi bili manjina redali si balvane da bi postali vecina uz obilatu pomoc nase armije. Da na djelu nije bio projekt V.S. ne bi se mi podijelili. Na podjelu ste nas prisilili.
Ili si ti nesto zaboravio/la ili te pogresno uce.

Tuesday, 18 October, 2011  
Anonymous Nada Š. D. said...

Anonimni upadi na ovakve teme sluze za popravljanje krvne slike.
I danas, nakon puno godina, bez imalo griznje savjesti mogu reci da sam glasala za samostalnu BIH, jer alternativa je bila, ne SFRJ, cak ni FNRJ, nego Miloseviceva Jugoslavija. To sto nekome na celu pise Bosanac, Srbin, Musliman, Hrvat, Jugoslaven, komunist ne znaci a priori politicko opredjelenje. Ono sto je iza cela, u glavi i u srcu, je vazno. Zato u etnicki cistoj BL uziva puno nekad deklariranih Bosanaca, Jugoslavena, komunista, a sigurna sam da ne uzvaju bas svi Srbi.
Ne masite Bosancima i inim odrednicama kako bi nas uvjerili da smo svi krivi. Svoje ime treba napisati kod ovakvih tema.

Bosanka Nada, ovdje poznata pod punim imenom i prezimenom i brojnim nickovima, ali za komentare ovog tipa iskljucivo
Nada Stefanac

Wednesday, 19 October, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Pred izbore svuda u Bluci po zidovima su bili istaknuti napisani propagandni velikosrpaki ciljevi:
"Braco Srbi,
Vase pismo je cirica i vjera svetosavska.Ne glasajte kao Jugosloveni jer cete biti ona u manjini---SDS"

spectator

Wednesday, 19 October, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Dosla sam u Sarajevo i vec 5 dana mislim da cu se javiti, ali mi ne ide.Bila sam jedan dan u BL,srela divnih ljudi, (vama poznat Enisin brat Sejo), moje prijateljice iz djetinstva.Huseinbegovicka iz Sarajeva, dosli smo po nju i obici kucu),Kahrimanovicka iz Svedske.Dan divan, rucak u mojoj basti, a uspomenama iz nekad lijepe i kulturne Banja Luke nikad kraja.Pred "Palasom " mnogo susreta a posebno jedan od najdrazi prof.Hinic (ostala dva Sirbegovic i Majdandzic).
Divni Dubravkini komentari i pri lozi.Shvatila sam da mi zeli dobro u zivotu, da je plemenita osoba i da smo se svi kroz ovaj blog otvorili i upoznali kao osobe sa svim karakternim osobinama.

Pisala sam prilog iz Sibenika ali tuga u meni bez prestanka.

Susret u BL sa Radmilinim Vukom me je toliko rastuzio i izjava jednog prijatelja koji je obrazovan, deklarisao se uvijek kao Bosanac i srpstvo mu nista nije znacilo i uvijek s nama i na dobrom polozaju u Federaciji.

Kad sam vidjela cuku u dvoristu svoje kucice, sa silnim metalima u ustima i neki pogled koji nikad nisam vidjela ni u jednog psa.Kakav je to mozak koji je sa toliko mrznje i bjesa udarao jadnu zivotinju.Borbu za njegov zivot Radmila je i pored skromnih materijalnih sredstava, dobro platila.Kako se ne nadje niko da ga izlijeci besplatno, jer je poruka bila upucena njoj.
Prijatelj je dolio ulje na vatru kad je rekao" u Srebrenici nije bio genocid, jer su ostavili zene i djecu da se mogu reprodukovati".Kao gramofonske ploce.Ta dva soka mi nedaju mira, ne daju inspiraciju,dovode mi u ono razmisljanje protiv kojeg se borim godinama, da smo svi isti
nastavlja se.....

Wednesday, 19 October, 2011  
Anonymous Anonymous said...

I danas opet neki anonimus.Poslije hapsenja i dokazivanja krivice Plavsicke, Krajisnika, Karadzica, samoubojstva Koljevica, isporuke Mladica od strane Srbije, Tolimra, i mnogih po raznim beogradskim, banjaluckim i sarajevskim sudovima, cije nabrajanje ne bi imalo kraja.Osudjivani su i bosanski i hrvatski ratni zlocinci ali mnogo manji broj.Nisu nikome skloni, to su svjetske institucije koje profesionalno rade svoj posao. Danas dvadeset godina poslije na svim nivoima dolazi ista ideologija, Dodikove izjave, narodni komentari "radio Mileve"i razni anonimusa Sve pokazuje da je mrznja prema nama u Bosni(sve konfestije i konstit,narodi) koji ne mislimo isto, sve zesca i sve veca.Mislim da ovo nije bas anonimus, ovo je mozda neko ko je ranije bio na ovom blogu, pa se "otcjepio" i prestao biti "izdajnik svoga naroda".Misli da se treba vratiti na ovaj prilog i da "nam otvori oci i da nas podsjeti kako je bilo, jer smo mi nedaj boze zaboravili".Ne tvrdim, samo sumnjam)
Ne znam hoce li mi biti ista lakse poslije ovog teksta, ali jednostavno ne mogu promjeniti sebe i uzivati u svemu sto imam i biti sretna.Moze ovo nekom biti demagogija, ali ja definitivno mislim da smo svi onakvi kako nas je "sklepalo" i nema nam pomoci.To je samo ono nesto unutra.
Nisam imala namjeru nikog optuzivati ni osudjivati, nego samo pitati sama sebe, dokle cemo u Bosni svi biti nesretni.Ovde nema smijeha, nema radosti, nema lijepih misli o buducnosti.A sami smo definitivno sebi krivi.
Opet zavrsavam narodnom izrekom moje nepismene nane."Ko nece brata za brata imat ce tudjina za gospodara"
Pozdrav Saima

Wednesday, 19 October, 2011  
Anonymous Djedo said...

Saima rece:
"Nisam imala namjeru nikog optuzivati ni osudjivati, nego samo pitati sama sebe, dokle cemo u Bosni svi biti nesretni.Ovde nema smijeha, nema radosti, nema lijepih misli o buducnosti.A sami smo definitivno sebi krivi."

pa kako nema smijeha, pogledaj malo slike na Facebuk svi nasmijani i ovi u BL i ovi izbjegli. Pogotovo cak i izbjegli Srbi nasmijani i zabavljaju se, em im dobro vani gdje zive, em im dobro u BL.

Pa kako sad, ili se prave da su sretni ili im je stvarno dobro. Sta je istina pitam se ja. Ili su samo neki 'entiteti' u BiH nesretni hmmm

Thursday, 20 October, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Ja sam Djedo sretna kad ljudi iz dijaspore uzivaju i kad se smiju.Otisli su u drzave u kojima su imali SANSE.I oni i njihova djeca. I uspjeli.I nek se nikad ne vracaju, dosad sam mislila obrnuto, a sad i za sva vremena mislim, uzivajte plodove svog rada i svoje pameti.(samo nam nemojte glasati odatle ako niste upuceni u ozbiljnost situacije ovde.)U RS se ljudi mozda smiju, ja ne vidjeh puno.Najveci broj je izbjegli koji se nisu mogli snaci jer se tamo ne pruzaju jednake sanse.Samo stranacki privilegovani vlastodrsci.Sredili su buducnost i unukovom unuku ako ne bude kakve promjene i cistke.Samo znam da sam primijetila da u razgovorima niko ne napada vlast i drzavu ako su dva stanovnika RS zajedno.To je nekad bilo negdje.I danas se pamti.Pricao mi Andrej sinov najbolji drug u Rusiji.Zovu jedan drugog Bratko.
U FBIH, odnosno samo u Sarajevu vidi se dobar zivot u samom centru grada, hiljde turista mu daju stimung i osjecaj blagostanja.Sve im dzaba, uzivaju li uzivaju, a vlast briga za sve ostale dijelove ko za lanjski snijeg.Zadjite samo malo u sela i prigradska naselja pa ce te saznati sta je sirotinja.
Mogla bi do sutra pisati o nama glupim Bosancima ali nema nekog velikog hajra.
Pozdrav Saima

Friday, 21 October, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Otkako su se nakon 2 godine od objavljivanja "Život u okupiranoj B.L."ponovo javili komentari osjećam se obaveznom da se i ja oglasim kao autor priloga.Već par dana pokušavam nešto napisati,ali ne ide.Ipak evo pišem:1.sve je bilo onako kako sam napisala,2.na čelu nam nije pisalo da smo muslimanke,a pored nas bilo je još puno ljudi na Vrbasu, jer je bilo vruće ljeto,3.teroristima nije trebao razlog za planirani teror,jer je trebalo uplašiti i protjerati,4.nikad nije bilo većeg i ljepšeg prijateljstva između nas nesrpskog stanovništva,5.R.K.je meni poznata osoba još od djetinjsva,preživila je u B.L teške i ružne događaje i otišla jako daleko,kao i većina pametnih,6.ja sam napravila veliku grešku i ostala u Hrvatskoj i to skupo plaćam teškim i bjednim životom,7.jako smo pogriješili što nismo pružili otpor gadovima i što smo im dozvolili da nam otmu grad i pretvore ga u najveće selo na svijetu,8.Vidim da se većina dobro snašla i lijepo živi.Ćuvajte to što imate,jer ovdje nema života.Enisa

Monday, 24 October, 2011  

Post a Comment

<< Home