Miris lipe
Postovani Co i Blogeri,Prelistavam Blog zadnjih par godina, onako kao nedeljne novine, da vidim gdje je ko i sta radi.
Kad mi se slika, ona arapska, pojavila (ne mojom krivnjom), nije mi preostalo nego da uletim. Abu mi je dobro dosao da vidim, ide li…ako ne, a ja nazad…
Sondirao sam teren i evo vam moga misljenja, onako djecacki i od srca:
Blog ne treba da bude novine. On treba da bude Kastelov Cosak, sa glavnom temom Banja Luka i ostalim tekucim temama…
Ljudi vole da cuju svoje ime, vole da budu spomenuti, cuju price iz njihovog djatinjstva i mladosti i da pricaju o njihovom djetinjstvu i mladosti. Treba im dati razlog da ustanu, pozure da procitaju Blog, da vide je li ih ko spomeno, ima li nova prica i zajebancija.
Blog treba da bude izvor inspiracije…i shrink!
To je moj Blog; Za njega bih ja dusu dao i sve grijehe priznao.
Slijedeca prica je meni vazna jer pokazuje kako ja nas vidim. Zato je procitajte pazljivo, onda cete me mozda i shvatiti. Ona je trebala da bude moj zadnji prilog Blogu. Nije to prica kakve ja volim. Ja sam vise za Palatu, Pozoriste, Tehnicku skolu…
Posto se vec nekoliko mojih kolega i prijatelja javilo dobrovoljno, da me otkriju, ja im se ovako javno zahvaljujem. Neka, to cu ja sam…
Moje ime je Ranko Dumnic!
Miris Lipe
Gospodju Kasikovic sam sreo u Melburnu osamdesetih. Cula je da je dosao njen banjalucanin, pa je pozurila da se vidimo. Docekala me je kao da se poznajemo, sa vedrim osmjehom i toplim stiskom ruke.
Odmah je presla na stvar:”Od cega ste vi pobjegli?”
Pomislio sam na nestasicu kafe, struje, benzina, stambenog prostora, morala…, ali sam rekao:” Ja onako…”
“E vidite, mi nismo onako, mi smo morali. Vremena su te 1941 bila takva da si lako mogao izgubiti glavu. Moji su imali pilane oko Banja Luke i po cijeloj Bosni. Jednu noc smo, uz pomoc dobrih komsija, samo sa dva kofera, napustili Banja Luku i obreli se u Beogradu. Tu smo proveli neko vrijeme a onda preko Svajcarske uz pomoc Crvenog Krsta dosli u Australiju. Dobri komsije su ostali da cuvaju nasu kucu, koja je bila preko puta tvornice duhana, na putu prema Bojica hanu. Culi smo da su oni ostali tu nekoliko godina, a onda su ih izbacili na ulicu i neko novi se uselio.”
Pricala mi je o Hotel Palasu sa crvenim plisanim sofama, jevrejskim radnjama u Gospotskoj ulici, Pijaci i Bezistanu, fijakerima, rudniku uglja na Lausu, Lazi Delicu, beckom studentu i sarmeru, kandidatu za predsjednika opstine; Njegovoj sestri Mari Borovnici, Aerodromu na Banjaluckom Polju, Trapistima, zelenom Vrbasu sa mlinovima na njegovim obalama, ljekovitim banjama u Seheru, mirisu lipe u banjaluckim alejama…o svemu mi je pricala. U jednom momentu je zastala i upitala:” Da li ste znali da ljudi iz nekih krajeva u okolini Banjaluke, u nase vrijeme, nisu mogli biti svjedoci na sudu?”
To me je vratilo u kasne sezdesete…
Na banjalucku pijacu su, tih godina, poceli da pristizu specijaliteti:
Filovani Kupus - Prije nego se kupus zatvori stavi se u njega kamen velicine sake, da bi nakon formiranja glavice kamen ostao unutra i poboljsao kompaktnost.
Pelcovane Paprike - Spricom za injekcije ubrizga se odredjena kolicina vode (po mogucnosti cista), da bi se dobilo na tezini.
Paprike Punjene na Roru - U mrezastu vrecu se prvo stavi ror. Oko rora se zatim naredaju zdrave baburaste paprika. Kad je togotovo, u ror se stavljaju trule paprika. Zatim se ror pazljivo izvlaci i vreca uvezuje. To se onda zvalo prva klasa.
Domace Kokosi – Pilici se kupe na farmi, onda premazu, iz vana i iz nutra, zutilom za parket. To im daje zdravu domacu boju, pa tako i pilecoj supi.
…Onda je gospodja Kasikovic htjela da joj pricam o Banja Luci poslije rata. Ponosno sam joj pricao o nasoj Banjaluci: O Hotel Palasu, njegovim izblijedelim sofama od crvenog plisa, u jednom cosku stari banjalucani, u drugom sibicari rosuljani; Gospotskoj ulici bez jevrejskih radnji; Pijaci bez Bezistana; Zatvorenom rudniku uglja na Lausu; Lazi Delicu, instruktoru matematike , koji je zivio kao pustinjak u Delibasinom Selu okruzen psima lutalicama; Njegovoj slijepoj sestri Mari Borovnici, koja je placala kad je neko prevede preko ulice; Banjaluckom Polju bez aerodrma, sa kraterima od bombi ispunjenim vodom, oko kojih smo se mi igrali; Zapustenim banjama u Seheru; Zelenom Vrbasu zamucenom otpadnim vodama iz celuloze i ostacima drvenih mlinova prema Seheru; Zadnjem monahu iz reda Trapista i siru koji je gubio ukus dok nije potpuno nestao; Elektrani u Trapistima, sa drvenom branom koja je propustala; Alejama i mirisu lipe u proljece.
Samo ponekad me je prekidala uzdasima: “Sta su uradili, prokletnici, od moje Banjaluke!” Pricao sam joj o Banja Luci sezdesetih. Sta sam mogao, da joj kazem da je Banjalukom sedamdesetih zavladala dinastija onih sto nisu mogli biti svjedoci na sudu. Ne to nisam mogao da joj kazem, to bi je dotuklo. Zato joj nisam spomenuo ni sta me je potjeralo u svijet.
Devedesetih dok sam slusao kako su dobre komsije pomagale nasim banjalucanima da bezbjedno izadju iz grada, dok su ovi ostajali da im cuvaju kuce i stanove, sjetio sam se gospodje Kasikovic.
Gospodja Kasikovic je izgubila svoju bitku za Banjaluku davno prije nas. Mi smo izgubili nasu jos sedamdesetih. Protivnici nam nisu bili danasnji banjalucani, nije ni istorija…ona se ne ponavlja. To su bili oni sto su ponavljali istoriju.
Ranko
Labels: sjecanja
posted by co | 12:01 AM
7 Comments:
Dragi Ranko
Osjecam potrebu da ti ovako oslovim moj komentar.
Sve sto si napisao je skoro identicno mom sjecanju o godinama koje opisujes, prijedlozima koje dajes.
Meni je majka pricala da se prije II svjetskog rata u Gornjem Seheru nalazila Malta - zgrada u kojoj su se upisivala sva konjska kola koja su dolazili sa sela da prodaju robu.Ja se jos sjecam neke podloge sa metalnim sipkama na kojima se ta roba vagala .Tu su se davale potvrde za dnevni ulazak u grad.
Ukoliko se neko nije pojavio za povratak do 18 sati, bio je trazen od strane zandara i vracen iz grada.
Poslije rata komunisti su svima dali sansu da zive gdje hoce.
Nadin tekst u kojem sam stvarno uzivala je pomogao da mi ime Nade Rodic dodje u sjecanje.Trudila sam se sjetiti njenog imena ali nije islo.
Podsjetila je na Direktora Pavla Jesea i drugu GOSPODU profesore.Mi smo imali srecu da su nas roditelji odgajali u casne ljude a profesori zaista obrazovaliucili a svojom strogoscu i pravednoscu, formirali i nase karaktere. Nas je puno tehnicara koji pisemo na ovom blogu.Nismo se kvalificirali za pisanje ali svi prilozi se rado citaju jer odisu iskrenoscu i osjeti se duh kulture kod svakog, bez obzira koliko je dugo zivio u BL.Nasli smo se jednostavno na istoj talasnoj duzini.
Nismo se snasli kad su poceli dolaziti oni "koji nisu imali pravo glasa" a Kraljevina Jugoslavija je sigurno imala razloga za to. Obisla sam ruska sela.Tamo se, cini mi se od Oktobarske revolucije nista nije promijenilo,a ljudi djeluju sretno u svom okruzenju radeci ono sto su vjekovima radili.
Tvoje opisivanje do 60-tih je tacno.Ali negdje od 70-tih se pocelo osjecati da se nove generacije, potomaka onih raniji bez prava glasa uklapaju u svoju novu sredinu u kojoj su rodjeni.
Mi smo bili naivni i nismo mogli pretpostaviti koliko su oni dolazeci mrzili gradove i gradjane.U starosti su poceli time trovati svoje nove generacije do besvjesti. U to vrijeme je objavljena pjesma Radovana Karadjica u stilu "Rusimo gradove, gadjajmo gadove".Nije bilo nikakve cenzure.Sarajevo ga je primilo rasirenih ruku, omogucilo da se skoluje, pise,ozeni sarajaku iz ugledne porodice.Zahvalio se "dobro".To je moja licna analiza.
A ovaj tvoj zakljucak upotpunjuje i moj stav:"To su bili oni sto su ponavljali istoriju"
Hvala na poticaju da ovo mogu napisati,a Milanu ponovo za blog.
Pozdrav Saima
Povijest je uciteljica zivota.
Stara je to i tocna latinska izreka.
Tko ne poznaje povijest, kako daljnju tako i blizu, tko ju ne razumije, ili ju ne zeli razumjeti, tko joj pristupa s predrasudama, taj moze donijeti ovakve pogresne zakljucke.
Nadam se da su zakljuci na osnovu nepoznavanja nase, ali i evropske povijesti, a ne da su napisani s predumisljajem.
Vjerujem da ce blogeri dobro promisliti, prije nego se ukljuce u bilo kakvu raspravu.
Natasa
Neka mi oproste Sajma i Natasa sto sam ih iskoristio...!?
Zadnja recenica ovako glasi:
I ovi sadasnji Banjalucani ce izgubiti svoju Banjaluku. Sve se mijenja ali miris lipe ostaje.
Dok je ne posjeku, kao sto su posjekli jablane kod Partizana...
N.Š.D.
Pogresno sam kliknula na prosli koment umjesto na ovaj ili onaj "Nasa rijec".Izvinjavam se blogerima jer tekst zaista ne ide uz one lijepe mlade djevojke.Lijepo je vidjeti i zgradu Realke koja je bila i ostala ponos Banja luke.
Nado sjecam se tog prezimena Daniluk, ali ni ja tvog lika ne mogu da se sjetim.Moguce da sam ja ta dugonoga Saima, jer ne znam ni jednu drugu sa istim imenom.Obzirom da sam bila visoka 175 cm i uvijek na fiskulturi bila u prvom redu,po dvoje.To me je mucilo jer dugo nisam znala kuda skrenuti na komandu"Lijevim krilom na desno ili desnim krilom na lijevo?" a profesorica Camila nije
lako oprastala.
Sakib Salama je u Australiji, najduhovitiji covjek kojeg sam ja u zivotu poznavala.I profesorica Camila je u Australiji.Ukoliko netko zeli kontakt s njim, moguc je.
U Australije je i Hadzikadic Ziza,
pratilja Tonke Katunaric prve Mis bivse nam drzave.(Beogradski "Sport i svet")Pola zivota je provela u BL a pola u Sarajevu,kao glavna medicinska sestra na Kosevu.
Koliko je nase divne raje u Australiji, kad bi se povezali mozda im opet moglo biti biti lijepo kao nekada.
Pozdrav Saima
Da zanemarimo nesporazume i posjecene lipe, i povode da se jedno lijepo sjecanje pretvori u glupost. Ranko nas je sve divno vratio pedesetak godina u nazad, i nema ni smisla ni potrebe ovo njegovo sjecanje ovako ruzno prekinuti. Istorija jeste cudo, njeno tumacenje je jos vece cudo, ali mi smo ovde da se volimo, a ne da tumacimo istoriju.
Uvijek me rastuzi kad se javi nako kao anonimus.Zar je jos uvijek problem izreci svoj stav i svoje misljenje i potpisati se.To daje mogucnost da se razgovara i razjasnjava.Sa anonimusom je to nemoguce.
Ja to ipak ovde cinim, jer dva komentara se odnose na moje nepoznavanje istorije ili greske oko koristenja pojma istorije.
Kod nas ima jedna strasna poslovica(provjeravala sam je kod drugih naroda preko stranaca koji nam dolaze, a koji je nisu razumjeli, jer misle da nije dobro prevedeno).
Ona glasi "Kad ti dvojica kazu da si pijan, lezi pa se valjaj".Ja imam stav da ako ti stotina to kaze. a ti nisi pijan, bori se svim snagama, da to dokazes.
Iz ovih savjeta prihvatam da vise ne koristim pojam istorija, nego "moja sjecanja", "iz arhiva moje porodice Husedzinovic - usmena i pismena predanja", i "Dokumenti iz porodice Rak".
Zato svaki dan s nestrpljenjem otvaram blog i ocekujem Rankove priloge i komentare, ali nazalost nista.Ne znam da li mu je otkrivanje imena umanjilo inspiraciju.Toliko velika moc sjecanja i stil na koji je to radio,probudio je i nase memorije da se sjetimo predivnih trenutaka iz nasih zivota i nase mladosti.
Nazalost i nesporazumi i posjecene lipe su dio nasih zivota, i ostaju zauvijek urezani u nasa sjecanja, ali mi moramo nastojati da toga novim generacijama bude sto manje.
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home