Palata
Evo izvukosmo prljavi ves Palate. Za bitke izmedju Sarajlica i Bojcica, koje su vise od pola stoljeca bile tajna, sada cijeli svijet zna. Sada svi znaju da su te davne 1957 Sarajlici imali ves masinu…Palata ima svoje tajne, svoje price. U njoj su stanovali glumci, herojske familije, advokati, doktori i obican svijet. Njeni topli haustori su pruzali utociste zaljubljenim parovima i svim onima koji su imali potrebu. Sve je to posmatrao petogodisnjak, cija majka je mjesece provodila u Zagrebu sa bolesnim bratom, a otac nedeljama bio na terenu. Cuvale su ga i pazile komsije, cuvala ga je Palata. Starija djeca su ga vodila kuci. Dok su se Sarajlici i Bojcici kefali, on je sjedio u hodniku i posmatrao. Niko na njega nije obracao paznju, a on je gledao i pamtio.
Mnogo prica je ostalo neispricano, mnogi ljudi nece biti spomenuti. Steta!
Puno je uspomena koje me vezu za Palatu i ljude koji su u njoj zivjeli i radili. Neke lose, vecinom sam zaboravio. Ovu moram da podijelim sa vama.
Jednom me je mladic, sjecam ga se ko danas, pitao da mu pokazem kako se ide na krov. Odveo sam ga preko terase do veskuhinje i pokazao mu stepenice. Gledao sam ga kako se penje i hoda po krovu; Onda je skocio…! Pola stoljeca kasnije, vjerovatno su ga svi zaboravili. On je uradio sta je uradio. Ostavio je mene, petogodisnjaka, da cijeli zivot na njega mislim. Postao je clan moje familije, svi moji prijatelji za njega znaju, evo sad i vi …
Cico se obradovao mogucnoscu da se cuje sa svojim starim komsijom Duskom, za koga ga toliko uspomena veze. Co nam je ponosno pokazao svoje mornarsko odijelo (moralo bi vise takvih da bude, ja i Luka smo tada radili punom parom). Nada se sjetila kumova i prijatelja. R. me je potsjetio na Glinu, Zelembaca i price o mravima i misevima. Ovaj blog mi je donio puno radosti u martu, podsjetio me na stara vremena i dao sansu da ispricam svoja sjecanja. Zato sam zahvalan Vjeki, maloj raji iz Banjaluke, mom novom prijatelju u Australiji. On je kreirao Abu BLogera.
Sto se Banja Luke tice: Kad ce opet neki Bojcici i Sarajlici dijeliti stan?...Kad ce opet neki Luka oblaciti Banjaluku na povjerenje?... Kad ce opet neki petogodisnjak bezbrizno lunjat’ ulicama naseg grada?...Odgovor je dragi Blogeri – Malo Morgen… Nikad… Zaboravi!!!!
Abu BLoger
posted by co | 12:01 AM
10 Comments:
Pitanje za Abu Blogera. Kako se zvala ona putnicka agencija sto je bila smjestena u Palati? Nisam vise sigurna da li je to bio ‘Atlas’. Da li se sjecas nekog gospodina Krausa iz te agencije, jedine koja je dovodila rijetke strane turiste u Palas I Bosnu.
Zelim da vam ispricam kako sam saznala za gosp. Krausa.
Jedan nas professor je mnoge djake dobro nasekirao sa gosp. Krausom. Ovako je to izgledalo.Ispred table poredao bi cetiri ucenika svaki ispred svoje cetvrtine table. Ucenici bi pripremili na tabli odgovor na pitanje koje im je postavljeno, a professor bi pogledao to njihovo skrabanje I poceo da ispituje. Obicno bi vec na pocetku vidio ko je nesto zabrljao ili ko ‘umire’ od straha. Onda bi pocelo ispitivanje koje se obicno zavrsavalo sljedecim dijalogom
-znas li ti XY gospodina Krausa.
-n..n..ne
- e vidis , dragi moj XY, taj gospodin radi u ‘Atlasu’ ispod Palate pa lijepo otidji kod njega I rezervisi kartu.
-k..kakvu kartu
- za 25 avgust, sta si msilio - za Dubrovnik?!.
Mozete li zamisliti sok jednog odlikasa, jer je obicno slijedila i jedinica u dnevnik. Nakon svih onih petica u osnovnoj, prva ocjena u srednjoj ‘kec’. Jadni I isprepadani ucenici su poceli mrziti gosp. Krausa koji nikakve, ama bas nikakve, veze sa nasom Tehnologijom I Preciznom mehanikom nije imao. Nisam sigurna da je ikad iko I otisao upoznati gosp. Krausa. U medjuvremenu smo naucili od starijih djaka kako se moze izaci na kraj sa nasim dragim profesorom, a saznali smo I da je na kraju godine obicno bio puno darezljiviji sa ocjenama nego u toku godine pa valjda vise nismo smatrali vaznim upoznati gosp. Krausa.
Sigurna sam da ce mnogi bivsi djaci tehnicke skole iz tih vremena da se sjete profesora koji je znao da nas dobro nasmije ali bogami I dobro nasekira.
Evo da se nadovezem na Emirin komentar a vezano za profesora kojeg spominje.
Da, sjecam se profesora i njegovog nacina ispitivanja: cetvoro na tablu pa pisi sta znas. Sjecam se i ocjena na kraju godine koje su obicno bile bolje nego one tokom nastave. A sjecam se i knjige-skripte na ozolitu. Evo bas me zanima ima li iko osim nas tehnicara iz tog doba ko zna sta je to ozolit.
A vidi ovo sto se radi danas! Nigdje ni papira.
Co.
Za Emiru...
U jednom od komentara za Abu BLoger (2) sam napisao da je preko puta Varteksa bio Putnik. Inace ispod Palate su u to vrijeme bile slijedece radnje: Apoteka Zmijanje, Mujo Krojac, Stevo Sesirdjija, Popravak Radio-aparata, Aero Klub, Djecija radnja Nasa Moda. Ispod Djinica Palate su bili: Varteks, Putnik, Jugovinil, Jorgandjija...To je sto se ja sjecam. Nisam poznavao gosp. Krausa.
Pozdrav Abu
Emira,
ja nisam isla u tehniku, ali se sjecam prica o tom profesoru, kad je znao postaviti pitanje da nacrta ucenik c..,c..,c.., ekser! Znao je u kafani traziti s.., s.., s.., pivo! Imena se ne mogu sijetiti, ali znam da su ga zvali "caraf".
Co, zar nije ozolit bio foto-osjetljiv papir na kojem su se kopirale stvari i dobivale plavi ili crveni nacrti (crtezi) a razijalo se u amonijaku? Jos i sad pamtim plavkaste ili crvenkaste skripte i crteze.
Iz dezele puno toplih proljetnih pozdrava svima
Mirjana
Mirjana, za ozolit si u pravu a za profesora nisam siguran. Njegovo ime cemo ostaviti za malo kasnije, mozda se jos neko javi.
Co.
Draga Emira, stvarno si majstorski probudila sjecanja na prve septembarske dane u elektro skoli.
Nisam sigurna da li govorimo o istom profesoru, jer ja se ne sjecam komentara o tom gospodinu iz Atlasa. Ali se odlicno sjecam moje prve jedinice iz osnova elektrotehnike. Nismo bili cetvero ispred table , ali smo isli jedan po jedan i brzo se vracali u klupu s jedinicom u dnevniku.
Trebalo je izracunati otpor neke zice odredjenog presjeka i duzine.
prvo je palo nekoliko jedinica oko pisanja formule. ako ne stavis razlimacku crtu tacno izmedju dvije linije znaka jednakosti, komentar slijedi:"ne znate pisati razlomak, na mjesto , jedan".
kad sam ja dosla na red bila sam sigurna da znam tacno kako sve treba izracunati, uzela spuzvu i obrisala prethodna skrabanja. slijedio je komentar: "vi ne znate brisati tablu, na mjesto, jedan". tablu je trebalo brisati odozgo prema dole u ravnim linijama, a ja sam samo isla horizntalno i malo "valovito". to je bila moja prva jedinica u zivotu, osjecala sam se strasno uvrijedjena. i tako je skoro cijeli razred imao jedinice u dnevniku, a profesor mogao na miru da diktira novo gradivo. kad bi ga pitali da li mozemo odgovarati da ispravimo ocjene on bi rekao :"kad padne prvi snijeg". kad sam ja dobila sansu da ispravim ocjenu, pitao me je duze od jednog casa u zelji da me negdje uhvati. ja sam se vec bila adaptirala, tako da nije uspio , na kraju je cak trazio da nabrojim cijeli niz standardnih presjeka bakarne zice, kojeg i danas znam napamet. bio je to profesor, pokojni Tomislav Sebalj. U trecoj godini desio se zemljotres, djaci se razisli, ja sam bila u Sarajevu tri mjeseca i poslije se vratila u vagone. U to vrijeme sam mnogo bolje upoznala profesora i od tad on ima moje veliko postovanaje.
Bio je poznat po jos jednom komentaru: "vi mozete polako traziti neku vrbu kraj Vrbasa sa dobrim hladom, gdje mozete preko ljeta uciti za popravni."
A u vezi Atlasa, sjecam se da su momci iz naseg razreda cesto isli tamo da vide jednu lijepu djevojku, koja se zvala Tijana.
pozdrav od dubravke
Draga Dubravka, uvjerena sam da imas pravo, pokojni prof. Tomo Sebalj je bio prijatelj moje majke Zdenke. Znam da su ga jako cijenili i voljeli ostali profesori.
Lijepa djevojka Tijana iz Atlasa se je prezivala Gacinovic, a udato Crnic. Ona je zena Davora Crnica, kosarkasa i trenera mladih generacija kosarke. Skoro su se vratili iz Slovenije u B.Luku jer im je kcerka ostala tamo zivjeti.
Pozdrav od Mirjane
Jednne bljuzgave veceri, u drugom razredu tehnike, isao sam uzanom asfaltiranom trakom, sa grupom kolega, od skole prema onom cuvenom japanskom drvetu (bilo je jedinstveno u Europi i raslo samo u paru, a nekako se naslo kod nase skole… samo i bez partnera). Iznenada su iza nas zablicala svjetla. Moji drugovi su skocili na stranu, u bljuzgavicu…Ne ja. Te veceri sam se osjecao posebno hrabar. Nastavio sam polako, cak sam i usporio. Vozac mi je bio za petama, uporno blicajuci. Kad smo dosli do glavne caste, one strme prema pijaci, sklonio sam se u stranu. Pored mene je stao fico, mis boje, prozor se otvorio i cuo sam: “Seljak ostaje seljak.” Bio je to prof. Tomo Sebalj – pika. U skoli se to nije spomenulo. Prolazili su dani, Tomo je ispitivao sve redom, sve osim mene. Kad bih ga oslovio bilo bi: “Je’l te ko sta pito.” Kraj godine se priblizavao, ja uporno ucio Rasvjetu, ali nista…Iznenada jednog dana mi se obratio: “Jeste li posadili vrbu na Vrbasu.” Sve mi je bilo jasno…onih pet minuta hrabrosti…! Tako sam i zavrsio, na popravnom iz Rasvjete. Kad je godina zavrsila, pozvao me je i rekao, da mu dodjem kuci. Kod kuce me je ponudio picem (naravno ja sam kao ucenik na popravnom to odbio) i objasnio mi popravni zadatak. Bio je to projekat rasvjete za operacionu salu Gradske bolnice (polukruzna zgrada, srusena godinu dana kasnije u zemljotresu). Polozio sam popravni i nastavio da radim, kao Tomicin pomocnik. Mi smo bili elektro grupa projektnog biroa tehnicke skole koji je vodio Boro Dosen. Njegov pomocnik u to vrijeme je bio “momak sa kapom morskog vuka”, buduci arhitekta Nisko Smajlagic.
Pozdrav Dubravki i Cazimovom…!
Abu
za abua
stvarno sam se pokušao sjetiti tako maloga klinca od 5 g. ali mi ne uspijeva. pitao sam i Mikca sinoć dok smo kartali pref kod mene u Zaprešiću, ali ni on ne može pogoditi tko si ti, pa neka tako i ostane još neko vrijeme. valjda ćemo se svi skupa probati sjetiti jednog klinca iz Palate. sada ću ovo meilati i Ismeti u Rijeku, sestri od Ismeta pa se ona možda sjeti tv oje malenkosti.
Inaće samoubistvo onog mladića sam gledao licem u lice sa samoubojicom sa balkona na 2. katu gdje su živjeli moja baka Hama i moj Dido. on je inaće probao izvršiti samoubistvo par minuta prije bacivši se na križanju pod autobus ali ga je vozać izbjegao. kada je razbio prozor od terase ja sam izletio na terasu on se več popeo na sims, pogledao me i bacio dole ispred ulaza. prije toga mu je odletjela cipela. a najgore da su ga u mrtvačnicu odveli na onim malim ručnim kolicima. to sam zapamtio za cijeli život. doživio sam i samoubistvo u Zagrebu kada su se bacali sa nebodera, pa da nekog ne pogode bace šalicu od kave, prije svog skoka. znaći za tvoju informaciju nije skočio sa krova već sa simsa pokraj vrata koja vode na terasu, jer kada sam ga ja gledao on je bio okrenut leđima pa sam u prvi mah mislio da hoće promijeniti staklo a onda se bacio. eto tako je bilo, ali ti si bio ful mali pa si možda drugčije zapamtio.
a sada si spomenuo i lutanje po ulicama Banjaluke. Ja sam sa Zdenkom Vidovićem i onim francuzom Edgarom iz celulozine zgrade lutao s kraja na kraj Banjaluke i skupljali slićice sa drvenih kutija od šibica i komadiće raznobojne žice i od toga pravili mačeve na špenadlama i raune niske. to su bili dani. tada sam se puno družio i sa Nebojšom Radmanovićem iz Titanika, i sa njim sam igrao poklape sa sličicama od fudbalera. nadam se da svi sjećaju toga doba. živi bili sve vas pozdravlja Cico
Da li da otkrijemo Abu ili da mu ostavimo da sam to uradi ?
Dragi Abu, kad sam vidjela prvu sliku I procitela prve informacije pomislila sam da si to ti, ali vise su prevagnule informacije kao sto je elektro skola, Unis, Australija. Mi smo zivjeli u malom gradu I znali smo ko je gdje. Poslije mi se ucinilo da je to neko stariji, koji malo vise pamti, ali zadnji komentar o profesoru Sebalju je bio zadnja kockica u mozaiku. Naravno da sam konsulatovala "cazimovog" da ne bude greske.
Nisam poznavala ovu romanticno-filozofsku stranu tvoje licnosti. To se vjerovatno vremenom dogradilo. Tvoje pisanje potvrdjuje koliko se dogadjaji iz ranog djetinjstva duboko urezu u nase pamcenje.
Nostalgija za proslim vremenima je tipicna za nas "uzrast".
Dobro je da zivimo u vrijeme kad imamao sve moguce uslove da se dopisujemo i cujemo jedni za druge i da pisemo o svemu sto nas raduje i sto nas ne raduje. Statistike kazu da najvise vremena ne ineternet vezama provedu djeca u dobu 14 do 19 godina i odrasli od 55 do 65 godina. I jedni i drugi imaju potrebu da to rade i imaju dovoljno vremena.
Jako nam je drago I meni I "cazimovom " da smo te vidjeli na ovom blogu. Tvoji su prilozi jako intersantni. Isto tako malo si promijenio prosjek bloga sto se tice profesije, jer ovdje dominiraju elektronicari, radio odsjek. Na kraju ja cu samo dati svima do znanja da si otkriven i tvoje inicijale R. D.. Ostavljamo tebi da odlucis kad i kako da objasnis onim starijim iz palate ko je taj mali, koji tako dobro zna sve detalje.
dubravka
Post a Comment
<< Home