Recesija u Sarajevu ljeta Gospodnjeg 95.

Pregledajuci malo slike pronadjoh ove dvije, snimljene u junu 1995 god: prvi pocetak ljeta nakon prestanka rata u BiH.

Nasa draga medjunarodna zajednica je o svemu mislila pa je vec 93-ce u humanitarnoj pomoci pocelo stizati razno sjemenje povrca. Svi parkovi i prostori ispred zgrada (koje su svojim polozajem imale bilo kakav zaklon) su bili pretvoreni u povrtnjake. Odrasli i djeca su sa takvim zarom radili (od granata se tada najvise ginulo) ali kad su poceli sazrijevati prvi plodovi radosti nije bilo kraja.

Mi stanari iz zgrade "Loris" smo poceli sa tom rabotom tek 1994 god. U nocima bez mjesecine obuceni u crno i sa crnim maramama i kapama na glavama. Ovo je bio prostor iza "zeljinog parkinga" na kojem ste se vi Milane parkirali u neposrednoj blizini cafe-slasticarne "Palma."

Nocu smo radili a danju sa balkona gledali sta smo napravili. Kad je pocelo stizati prvo povrce. koje smo zalijevali vodom iz podruma, koje je bilo u izobilju, krastavci, zelena salata, luk, mrkva i persun a u jesen one tikve sto smo ih u Banjaluci zvali "misirace", nikad vise u zivotu nisu imali takav okus, niti ce kad imati. 95-ta u Sarajevu je bila najsiromasnija godina, a mi smo u miru i danju nastavili sa sadnjom. Nisam vjerovala da cu ikad osjetiti nostalgiju za tim ratnim danima. Citalo se uz svijece (ko je imao) a najvise uz uljne fitilje, ljudi se medjusobno pomagali, druzili, djelili sto su imali. Ja sam ovo u zivotu dva puta iskusila, u Banjaluci za vrijeme zemljotresa i u ratu.

Definitivno sam shvatila da je prokletstvo Balkana da nas nesrece ujedinjuju a dobro razjedinjuje.