Na drugoj slici je rov napravljen za izlaz iz nase zgrade u grad, (nakon osam mjeseci neprestanog zivota u podrumu), jer je ovaj prostor bio izlozen dometu artiljerije i snajperista sa "zeljinog stadiona". Kad smo prvi put otisli na stadion poslije reintegracije, dozivjela sam osjecaj "klecanja koljena" kad smo vidjeli koji je sve arsenal oruzja tamo bio. Neznanje je cudo, jer da smo ista o tome znali mislim da od straha ni mrav ne bi ostao u nasoj zgradi. Prije par dana sam dobila mail od Emire u kojem pise doslovno "Molim te da ne prekidas svoja javljanja sa opisima iz ratnog zivota. Nekome je to mozda tesko, ali ti pisi za nas koji zele znati, kako je to izgledalo iz ugla nekoga koga znamo i ko nam je blizak. Ne ocekuj komentare, nije lako ni komentarisati tako teske stvari." Ovaj prilog posvecujem onima koji zele znati, jer opisujem samo svoj zivot i svojih komsija raznih nacionalnosti. Ne zelim da bilo ko osjeca nelagodu, jer to je bilo tako odredjeno, a nakon 15 godina nije lose ostaviti pisani trag. Bilo bi dobro da se sutnja prekine i da ljudi bez straha i iz svih dijelova Bosne pisu o onom sto im se desavalo. Osudjeni smo da nas politicari i dalje ubijaju sa tri istine, jer oni to dobro unovce i onda i sad i za sva vremena obezbijedjuju svoje potomke. SVE U IME SVOG NARODA I UZ BOZJU POMOC.
Pozdrav iz danas suncanog Sarajeva vec punog turista iz cijelog svijeta. Sad je u Banjaluci vec sigurno mnogo toga procvalo jer tamo proljece stize bar 20-tak dana prije brdovitog Sarajeva. Za nas je turisticka sezona vec pocela a mi prezivjeli rat u Sarajevu nemamo nimalo straha od recesije. Ne kaze narod djaba "Svako zlo za neko dobro"
Saima
Labels: ratna sjecanja
posted by co | 7:23 PM
1 Comments:
Drago mi je Saima da si se javila da iz tvojih ‘usta’ slusamo kroz sta ste vi Sarajlije prolazile onih ratnih godina. Ove tvoje fotografije, posebno ova druga, bi mogla biti prilog za sebe, bez teksta, jer govori toliko mnogo. Za nas koji smo dozivljeli drugu vrstu ‘bombardiranja’, ono kroz sta ste vi prolazili se mora ciniti kao bajka. Istina, ruzna, ali ipak bajka, jer neke stvari su normalnoj ljudskoj osobi nespojive sa stvarnoscu. Tako meni to sve izgleda kada procitam kroz sta ste sve prolazili. Cudim se da vas jos ima normalnih i da mozete prihvatiti ovaj zivot poslije rata relativno mirno.
Ali ima nesto smo mi nije drago, a to je, da se zbog onoga sto pises unaprijed izvinjavas. Pitam se kome i zbog cega? Zbog toga sto nastojis da se istina cuje? Sto bar na ovaj nacin pokusavas da pokusas uspostaviti neku ravnotezu onima koji zadnjih godina sve okrenuse naopako. Pa evo dovedose do toga da se oni koji su godinama ubijani s brda od neljudi sada izvinjavaju jer o tome govore. A oni koji su cinili zlocine imaju pravo da izvrcu cinjenice i koriste se sinhronizovanom propagandom i lazima da nas sviju ubijede da se neke stvari nisu dogodile. Pa cak ovih dana pokrecu tuzbe protiv onih koje su jucer ubijali. Ako im to dozvolimo svojim cutanjem za nekoliko godina ce se govoriti kako smo mi ti koji su cinili zlocine a da su oni ti koji su bili bespomocni i cekali sta ce im se dogodilo.
Zbog toga Saima pisi o onome o cemu osjecas da trebas pisati jer ti si jedna od onih koja svima moze pogledati u oci bez trunka stida i srama a to je najvece bogatstvo koje smo stekli u ovim gadnim godinama. A onim drugima prepusti da odluce da li ce se izvinjavati ili ne (iako njihovu odluku vec odavno znamo).
Post a Comment
<< Home