Osmi mart u Pittsburgh-u

Podne je, nedelja, samo sto sam popio kavu, prosetao Rexa i doruckovao (eto sta se desava kada se vece prije malo ‘zaglavi’) sjedoh da uradim ono sto sam obecao. Jeste da me Emira pretece (lijepo od nje) al’ nema veze. Lakse mi je. Ne moram sve uraditi odmah. Ima dana, stici ce za sutra, prekosutra... Jest’ da sam nekada htio biti ‘frisak sa vijestima’, CNN, ali sada si sve cesce dozvoljavam ‘luksuz’ da ne zurim.

Subota, 7.mart i jos jedno druzenje. Ovaj put raje iz Bosne, Makedonije, Hrvatske… Juga u malom. U Pittsburgh-u. Restoran Gipsy Café. Muzika, domaca! Muzicari, internacionalni, Al’ k’o da su nasi.

Bilo je to lijepo vece u jednom malom restoranu u popularnom dijelu Pittsburgh-a, nama znanom kao South Side, gdje se uvece okuplja uglavnom mladja raja. A eto to vece smo se medju njih ubacili i mi, raja iz bivse Juge, da proslavi 8.mart uz muziku i sve sto uz proslave ide.

Ima ovdje jedan mali restoran, Gipsy Café, nedaleko od glavne ulice, zavucen, neprimjetan na prvi pogled, gdje raja sa nasih prostora, vecina onih koji su ovamo stigli za vrijeme ovog zadnjeg rata, zna navratiti, zbog dobre hrane, druzenja, ali i zbog muzike koja ih veze za stari kraj. Meni je ovo bio tek drugi posjet ovom lokalu (prvi je bio vezan za degustaciju vina koju je organizirala jedna nasa poznanica iz Hrvatske) o kojem sam cuo price od drugih ali kako u restorane bas ne navracam cesto, nisam imao priliku da osjetim tu atmosferu.

Skupilo se ovece drustvo: Zorica i Baja iz Maglaja (glavni organizatori druzenja), Ruzica i Marinko te Suncica i Pero iz Zenice, Stevan, Dijana, Ivica i njegova supruga (ne saznadoh ime, nazalost) iz Skoplja, Ferid i Spomenka iz Teslica, Saima i Dusko iz Bosanskog Broda, Sofija i Ivan iz Borova, Hasreta, Dzemal i Semso iz Janje kod Bijeljine, Snjezana iz Mostara, Sanja i Zlaja te Josipa i Pero iz Tuzle i jos neki kojima imena ne zapamtih (mozda sam neka imena pobrkao al' se naadam da ce ni oprostiti). Drustvo lijepo i ‘sareno’ kao sto je bila lijepa i ‘sarena’ bivsa Juga, za koju, rekose, da nije mogla opstati jer jedni s drugima ne mozemo!

Bila je tu s nam i nasa pjesma, ciji su se zvuci mogli cuti i na ulici jer su ulazna vrata bila sirom otvorena. Muzicari, ‘nasi momci’, od roditelja mijesanih kao sto smo mi, ali ne iz starog kraja, vec iz svih krajeva svijeta. Justin, sef orkestra, pjeva sevdalinke kao da je rodjen u srcu Bosne i kad ga slusas ne bi vjerovao da nije ‘nas’. I mozes osjetiti da ih pjeva iz srca i da razumije svaku ispjevanu rijec. Poslije jako puno vremena prvi put sam se nasao na mjestu gdje je muzika stvarala ugodjaj, gdje ona nije bila sama sebi svrhom, kao sto se to dogadja na vecini druzenja na kojima sam u novom kraju bio. Prvi put sam mogao popricati sa rajom a da me grlo ne zabolilo. Prvi put sam mogao uzivati u nasim starim, poznatim pjesmama, jer gdje god svratih, turbo-folk ubija. A eto, ovdje u srcu Pittsburgh-a, Justin i njegovo drustvo me uvjeri da jos ima onih koji znaju sta nama treba.

Bilo je lijepo. Veselo. Igrlo se. I pjevalo. I nije pjevao samo Justin: na ‘pozornici’ su se poceli smjenjivati pjevaci kao na American Idol-u. I mene su prevarili pa sam nakon dugo vremena zapjevao . Sudeci po slikama nisam prosao u slijedeci krug. Ali nema veze. Bit ce sanse slijedeci put.

A slika po obicaju ima mnogo. Ja izabrah 60-tak koje slozih u ova dva albuma. Da se zapise da se jos uvijek sjecamo dobrih, starih, vremena, da se jos uvijek mozemo druziti i zabaviti, da mozemo zajedno zapjevati i zaigrati, samo ako nas ‘nasi’ (bolesni) politicari ostave na miru. Evo dokaza:

Album 1

Album 2