Nekoliko godina ranije...

Cekajuci nove priloge a istovremeno listajuci stranice ovog bloga naletih na jednu fotografiju snimljenu prije nesto vise od cetiri i pol godine pa odlucih da se slikama vratim u taj lijepi majski dan 2004-te a i da vidim gdje su i sta ovih dana rade ucesnici ovog druzenja u Carnegie-u. Slika ima dvadesetak i na njima se moze osjetiti raspolozenje toga dana. Ovakih druzenja je nekada u starom kraju bilo i bez nekog posebnog razloga a ovaj put se raja skupila da proslavi jednu diplomu, kakvih je prije i poslije bilo jos prilican broj. Za druzenje nije bilo potrebno veliko nagovaranje iako su neki od ucesnika morali provesti u autu 7-8 sati. Neki od gostiju iz drugih krajeva su stigli dan prije pa smo se uvece okupili kod Tufekcica.

Sjecajuci se tog druzenje danas, nakon 4-5 godina, nisam ni svjestan koliko se toga u medjuvremenu dogodilo. Zivot se sada zivi nekako brze i stvari se desavaju kao na nekakvoj tekucoj traci. Rekao bi covjek, sta je to cetiri godine, ako se poredi sa 50 ili 60, u koje su neki sa ovog druzenja vec zakoracili. Mozda cetiri godine u necijem zivotu i nije puno ali od onog dana kada su se prijatelji, bivsi Banjalucani, okupili, desilo se mnogo toga. Ucinili mi se to zanimljivim pa odlucih da, uz ovaj mali album sa tog okupljanja, napisem par rijeci o familijima: gdje su sada, sta rade, sta je sa mladjom generacijom… Pa evo da krenem.

Mozda najveca promjena (a mozda je upravo suprotno) se desila u zivotu Asime i Ibre Hamzica. Njih dvoje su vec vise od cetiri godine ponovo stanovnici Banjaluke i uzivaju u svojoj kuci na obalama Vrbasa. Jaka nostalgija ih je vukla nazad u rodni kraj i sada su ponovo svoji na svome. Lijepo im je, u to sam se i sam uvjerio kada sam bio u starom kraju i jeo cevape u hladovini u njihovom dvoristu. Sin Almin se takodjer vratio iz Amerike ali se skrasio u Njemackoj. Ozenio se, a cujem da se familija nedavno ponovila za jednog clana. Njemacka i nije tako daleko tako da nana i dido mogu skoknuti da vide unuce kad kod pozele (I obratno).

Velike promjene su se desile i u familiji Huzbasic: Rada i Jasko su se iz Baltimore-a (MD) preselili u Los Angeles (CA). Cini mi se da nisu mogli izabrati ‘gori’ grad jer sada svi mi koji putujemo u te krajeve imamo obezbijedjen besplatan boravak, sto su neki od nas vec iskoristili. Sin Vedran je u medjuvremenu zavrsio fakultet i kako cujem dobio posao u Sarajevu, sto je ponosnim roditeljima posebno drago.

Ima toga jos, tek sam poceo. Emira i Sasa su se takodjer ‘muvirali,’ ali ne u drugi grad. Prodali su kucu i kupili stan, pa su kosenje trave zamijenili odmaranjem uz bazen, sto, moram priznati, nije los potez. (Mozda i mi ostali trebamo slijediti njihov primjer kada nam dosade bastenski radovi. Kako se godine slazu sve sam blizi takvim razmisljanjima). A promjena ima jos: sin Zoran, nakon zavrsetka fakulteta i dobijanja posla (radi, cini mi se, kao web programmer), se ozenio i postao tata, i to vec ‘dvostruki’. Kako su se i mladi Dzindici skrasili u blizini (zive u susjedstvu ili komsiluku – znate onaj, mijenjam 5 susjeda za jednog komsiju) pa su unucad kod ‘staraca’ veoma cesto.

Kod Vujinica nije bilo znacajnih promjena sto se tice kuce i okucnice. Jos su uvijek na istom mjestu i nemaju se namjeru pomjerati, jedino sto ‘cika’ Cadjo stalno nesto dogradjuje i uljepsava pa se svaki put prijatno iznenadimo kada navratimo na tu stranu. A kcer Dunja je nakon diplome (arhitektura) ostala u Bostonu i vec uveliko radi svoj posao. Mladja kcer Anja je takodjer diplomirala i sada ‘ganja’ posao.
I kod Tufekcica, mojih sugradjana, je bilo dosta novosti. Kcer Sunita je nakon diplomiranja dobila posao u Bostonu gdje radi u jednoj velikoj farmaceutskoj firmi na razvoju novih lijekova. U medjuvremenu se i udala, o cemu sam pisao prosle godine. Mladja kcer Aida se nakon diplomiranja zaposlila u maminoj firmi (Mellon Bank) pa sada tatu muce muke kako potrositi svu lovu koja se slijeva u kucu. Poznavajuci Izeta, naci ce on vec neko pametno rjesenje.

Ovdje moram spomenuti i Asiju i njenog sina Ninu. Asija se ‘muvirala’ u downtown Pittsburgha-a a sin Nino se, nakon sto je zavrsio fakultet i promijenio dvije firme u Pittsburgh-u, preselio u Louisville. Kako cujem, promjena bi moglo biti jos, ali o tom-po tom.

A i kod nas se dosta toga promijenilo. Sin Davor se nakon diplome (computer engineering) preselio u Houston (TX) gdje se vec cetvrtu godinu bavi ‘osvajanjem kosmosa’. Sanja se, nakon zavrsetka fakulteta (Sports Managements), skrasila u Los Angeles-u i radi na ostvarenju svog zivotnog cilja: planira da postane ‘president’ NBA tima! Za sada je na pravom putu jer vec vise skoro dvije godine radi za Los Angeles Clippers-e i uci zanat.

Evo nabacah dosta toga na papir, gledajuci slike iz backyard-a od prije cetiri i pol godine, dok se na vani konacno polako primice proljece. Pisem, i razmisljam kako se stvari u zivotu mijenjaju strahovito brzo, mnogo brze nego sto bi smo to zeljeli. Za ove zadnje cetiri-pet godina mnogima od nas se desilo mnogo vise toga nego prije za 40. Ali to je realnost i covjek se mora navici. Cini mi se da je u nase vrijeme sve bilo mnogo sporije i da je bilo vise vremena za mnoge stvari. Pa i ovaj moj backyard se dosta promijenio i sada to primjecujem gledajuci slike od prije cetiri godine (zalosne vrbe vise nema, ziva ograda prema komsiji je dobro napredovala, cvijeca na padini je manje nego prije…) Zbog toga mi je drago da sam se vratio malo u nedavnu proslost da napravim malo poredjenje. A ako bude srece, mozda nesto slicno napravimo ponovo!