Bahami
Dok na vani pada snijeg a temperature se po ko zna koji put spustaju daleko ispod nule, dok se u Bosni ponovo vode igre bez granica, ovaj put, cini mi se s otvorenim kartama, dok tema za blog po malo nestaje, evo da se vratim 'izvorima', danima kada sam blog pocinjao planirajuci da priloge vezem za fotografije koje su se godinama nakupile u albumima i koje sam htio na ovaj nacin vratiti u zivot. Iako se na prvi pogled moze uciniti da prilog i nema bas neke veze sa Banjalukom, evo ga ovdje, jer i on govori o sudbinama onih koji su grad morali napustiti pod vec poznatim prilikama.Dolaskom u Ameriku u ‘svojstvu’ izbjeglice, sanse da se putuje nisu bile sjajne. Svi smo pocinjali od nule, pokusavajuci da prezivimo u novom okruzenju, toliko drugacijem od onoga na koje smo navikli. Putovanja i godisnji odmori su bili daleka proslost o kojoj se samo moglo sanjati. A i okruzenje je bilo novo, bez prijatelja i poznanika sa kojima se zivjelo godinama, sa nekima od rodjenja.
Ali zivot uvijek nosi iznenadjenja, nekad ruzna, nekad lijepa, pa je tako valjda moralo biti i ovaj put. Naime, jos od prvih dana dolaska u Ameriku, pocelo je sticanje novih prijatelja. Istina tesko, ali ipak… Djeca su tu imala dosta uticaja jer se preko djece uspostavljaju veze pa je tako bilo i kod nas. Tako smo se jednog dana upoznali sa roditeljima jednog Davorovog prijatelja i to prijateljstvo traje do danasnjih dana. Nina i Jim, bracni par negdje nasih godina, su nas lijepo prihvatili i sve ove godine se vidjamo, istina ne tako ceso kao sa rajom u starom kraju. Cini mi se da su Kovanisi dosta slicni nama pa je to vjerojatno bio razlog vise da smo se lako zblizili i da ta veza jos uvijek funkcionira.
S Kovanisima smo proveli dosta lijepih trenutaka (kod nas u backyard-u uz rostilj, pice, i lijepu muziku, u restoranima u koje bi nas oni za uzvrat pozivali na veceru) a jedan od njih, koji nam je ostao posebno u sjecanju, je put na Bahame, na poznati Rajski otok. Reklame za ovu poznatu turisticku destinaciju smo vidjali na TV ali nikada nismo pomisljali da bismo se jednog dana mogli kupati na plazama hotela Atlantis, velicanstvenog zdanja izgradjenog na malom otoku u blizini glavnog grada Bahama. Vise puta nam je Jim govorio kako moramo tamo zajedno otici i da ce se on za to pobrinuti. Nisam to njegovo kazivanje uzimao za ozbiljno pa me je njegov poziv na put jedne jeseni 2004 jako iznenadio i obradovao.
Medjutim, nas prvi pokusaj da vidimo ovaj raj na zemlji nije uspio. Naime, na dan kada smo trebali sletjeti na aerodrom na Bahamima, jedan od poznatih uragana (cini mi se da se zvao Ivan) je protutnjao ostrvom i napravio dosta stete (Ivan je stigao i do nas i napravio veliku stetu u Carnegie-u). Tako je nase putovanje ostavljeno za kasnije.
Na Bahame smo stigli par mjeseci kasnije. Jim je odrzao svoje obecanje. Kako je on na Bahame odletio ranije, na aerodromu Nassau nas je docekala limuzina (znate ona duga, kao mali autobus), a smjestaj je bio u raskosnom apatmanu u hotelu Atlantis, ciju sliku sam zakacio za prilog. Pogled sa balkona nase sobe je ‘ubijao’, sto se moze vidjeti iz albuma koji sam po obicaju napravio birajuci neke od mnogobrojnih fotografija koje su mi sa ovog puta ostale kao uspomena. Proveli smo tu, na Rajskom otoku, par prekrasnih dana. Iako je vec bio kraj oktobra, vrijeme je bilo veoma lijepo pa smo se mogli i kupati. Dok smo se mi po danu kupali na plaza ili obilazili ljepote hotelskog kompleksa (nalazi se tu i veoma interesantan akvarijum ciji se jedan dio obilazi tunelima ispod razine mora), Jim je provodio vrijeme u poznatom kasinu, ucestvujuci u takmicenju u kockanju, koja se odrzavaju u mnogim hotelima ovog dijela svijeta. Veceri smo provodili u nekom od mnogobrojnih restorana hotela.
Sa ovog puta je ostalo, kao sto sam vec rekao, dosta slika. Istina, tada jos nisam imao digitalnu kameru pa sam slike morao skenirati, sto bas nije zabavan posao. Ali rekoh sam sebi, hajde da se malo potrudim i da napravim mali album da malo razbijem teme koje su objavljivane u zadnje vrijeme, da dam priliku i onima koji vise vole vesele teme da dodju na svoje. Slika sa putovanaja imam na pretek i bit ce ih jos na ovim stranicama, u trenucima kada ne bude drugog materijala. Jer, jos jedan jubilej se priblizava (hiljaditi prilog) pa se moram potruditi da ne posustanem a moram pokazati i onima koji me kritiziraju zbog mojih 'crnih' tema da zivot s ratom u starom kraju nije stao. Cak naprotiv!!!
Labels: putovanja
posted by co | 10:07 PM
7 Comments:
Bilo bi lijepo sad, usred ovog nikakvog, sivog vremena, malo odtutnjati na Bahame. Ima li ajkula tamo? Nesto ih se bojim u zadnje vrijeme, nisam brza kao nekad. (Salim se, nisam nikad ni bila brzica).
Co, hajde raspisi neku nagradu za objavljivanje hiljaditog priloga pa da se malo potrudimo. Napr. piscu hiljaditog priloga, dodjeljuje se 'nagrada' u vidu obaveze da napise i dvijehiljaditi ili flasa dobrog starog crnog. Druga nagrada moze biti muzika po izboru i sl.
Hiljadu priloga je zaista vrijedan jubilej.Svaka cast.
Cao Co
Svemu sam se nadala, ali da na moja "Ratna sjecanja" nakon ovoliko dana bude "NO COMENT" nisam.
Razmisljam o tvom blogu u o tvojim prilozima, o javljanju Sase,Emire i mene.Jedan razred i jedna generacijama na raznim stranama svijeta i u raznim gradovima a ima potrebu da pravi "malu" istoriju nasih zivota.Prave istorije nikad nismo ni imali, i zato nam se desava da nemamo proslosti(svaki perid je volio da rusi ono sto je bilo prije njega i daje dekrete u sta ce se vjerovati), zato nemamo ni buducnost, jer nam se istorija ponavlja u sve gorem obliku.
Svojim prilozima zelim da pisem o stvarima koje su se desile, ne optuzujuci nikoga i uvijek potencirati postupke "vecine" na pojedinim stranama, i njihova pozitivna djela.
Definitivno mislim da je sad u ovim vremenima vecinama definitivno izmanipulirano i da "bauk nacionalne i vjerske mrznje kruzi iznad Bosne".
O mojoj nemogucnosti da diskutujem ovde o svemu sto "moj" narod ne cini dobro i da pozitivno pricam o
ljudima s druge strane koji su cinili dobra djela rezultat je uvijek isti.Ili sutnja ili konfrontiranje sa mnom na neprimjeren nacin.Nikad, pravog normalnog razgovora, ni licnog stava , ni argumentiranja.
Znam da pisanje na blogu trazi vremena, ali ja na Internetu provodim vrijeme samo na ovom blogu i na citanju i pisanju meilova.
Mnogo ljudi provodi vrijeme na raznim portalima sa svim vrstama ljudi i tekstova.To uvazavam ali to ne ostavlja dubok trag u nasim zivotima i nasim dusama.Saznanje o ljudima sa ovog bloga me puno vise raduje,
Ovaj tvoj prilog pokazuje kakvi ste ljudi.Svojom kulturom i svojim stavom nije tesko osvojiti i svijet koji je u svemu drukciji,ali ljudski i moralni zakoni svugdje na svijetu su isti.
Ja ne znam koliko tebi ovaj blog oduzima materijalno ali vremenski sigurno dosta.Zbog svega podrzavam Emiru u zelji da nastavis i da dodjes do hiljaditog priloga.
Ostajem nesretna sto u mojoj Bosni velkiki broj ljudi jedva zna i pisati, a imaju dobru dusu.Kompjuteri su im daleki kao i u nekim djelovima Afrike.Zbog toga poneke hodze, imami, popovi i lopovi rade "punom parom",Oni koji bi po svom obrazovanju i materijalnim mogucnostima mogli dosta uraditi,da se sve svede na normalnu mjeru, jednostavno o tome sute sto bi znacilo,ili ih bas briga ili se slazu s tim.
Pozdrav Saima
Evo posto se niko ne javlja da ja kazem nekoliko rijeci. Cini mi se Saima da pomalo shvacas realnost i da je vrijeme da se svi mi koji zivimo u nekakvim oblacima polako spustimo na zemlju. Vrijeme je da se covjek okrene sebi i svojim problemima jer ovako se samo nervira i cini sebi losu uslugu.
Ako je suditi po reakcijama uopce, malo je onih koji su spremni da se angaziraju i da pokusaju nesto promijeniti, ako nikako drugacije, a ono barem rijecima, govoreci o stvarima koje bi se trebale ticati mnogih koji su na svojoj kozi osjetili sve zlo koje se dogodilo na onim nasim prostorima. Ljudi jednostavno ne vole da pricaju o tome, valjda da ne uvrijede nekoga, iako ih ima mnogo koji vole procitati ako je nesto napisano ili vole pricati ako se to nigdje ne biljezi. Vidljivo je to i na drugim mjestima gdje se raja virtualno okuplja. U vecini slucajeva se radi samo o nekolicini koji su uporni dok je ogromna vecina pasivna. Ljudi su se okrenuli sebi, svako se povukao u svoj svijet i ceka da neko drugi mozda nesto ucini da se stvari pocnu mijenjati. A da oni koji su nam nanijeli svo zlo ne cute vidljivo je svaki dan. Kako sada stvari stoje uskoro cemo svi mi koji smo istjerani iz Banjaluke biti krivi sto nam se to desilo jer propagandna masinerija na drugoj strani radi punom parom dok se mi stidimo da progovorimo. Evo danas citam kako su u Srbiji optuzili Ejupa Ganica i jos nekolicinu za ratne zlocine pocinjene u Sarajevu tokom ovog zadnjeg rata!!! Nece proci dugo kada ce i ostale Sarajlije doci na red jer su se eto zaticali na mjestima na koja su padale granate ili su se kretali gradom i nalijetali na metke snajperista. Stvari se izvrcu do beskraja i za nekoliko godina cemo i sami poceti vjerovati da su oni drugi u pravu. Jer nase istine nema, ne cuje se, a oni koji razumiju snagu propaganda znaju sta im je raditi. Jer napad je najbolja odbrana to svi dobro znamo.
Zato Saima nemoj se cuditi ovoj tisini jer takvi smo ti mi. Treba sjesti i razmisliti sta je pametno raditi. Ako je suditi po ove tri godine, najbolje je cuvati sve za sebe jer to je najsigurnije. I ne kosta nista. A nekad se moze i isplatiti. Siguran sam da razumijes sta pokusavam reci.
Drago mi da mogu citati zapise mojih poznanika i kolega . Uzgred pozdrav Emiri, Sasi i Coou.
Dundja
Kakvo prijatno iznenadjenje! Uz ove nove tehnologije raja se nadje cak i kada je dijele hiljade kilometara. Zaista mi je izuzetno drago kada se neko o kome nemam nikakvih vijesti godina javi iznenada. Predpostavljam da ce biti jos onih koje ce ovo javljanje obradovati. Dundju nisam vidio godinama i pojma nemam gdje se nalazi. Zato bi Dundja bilo lijepo kada bi se javio malo opsirnije da znamo gdje si i kako si. Vjerujem da ce se Emira takodjer javiti cim ‘proviri’ na blog.
Kao sto je Co najavio, evo me da pozdravim starog drugara. Dundja, drago mi je da si se javio. Kako si, gdje zivis, jesi li jos u Zrenjaninu? Kako si nasao ovu nasu oazu zvanu Co-ov blog? Co ti je vec predlozio, javi se I prilogom pa da saznamo malo vise. Mozda budes imao srece pa tvoj prilog bude hiljaditi. Nikad se ne zna. Istina, nema nagrade. Nece Co da raspise natjecaj, a bas sam mislila da sponzoriram s onom flasom crnog.
Vasu oazu Co-ov blog pronasao sam uz pomoc mog kuma Adama koji je takodjer u Americi. Veoma mi je prijatno i drago podsecati dogadjaja od pre 40 godina mada vec kao i fotografije pomalo vec blede. A ja, sta da kazem , posle Zagreba, Sarajeva, Baske Vode i Novoga Sada polako zatvaram krug svoje sudbine ovde u Zrenjaninu.Cerka Isidora akademski slikar u Novome Sadu http://www.isidora-dundjerski.com/, sin Dejan strojarski inzenjer ovde u Zrenjaninu sa suprugom podario mi unuku Ines. A crno vino obozavam i drago mi bilo popiti sa vama za dobra stara vremena.
Dundja
Post a Comment
<< Home