Sjecanja

Da vrijeme prolazi sve brze, i da godine cine svoje, to je nama koji smo prevalili pedesetu vec odavno poznato. To osjecamo svakim danom koji ostavljamo za sobom ali se pravo znacenje ove izreke shvati tek kada se suocima sa nekim cinjenicama: tada nam sve pukne pred ocima i shvatimo da je veliki dio zivota prosao a da toga nismo bili potpuno svjesni.

Tako sam se ja neki dan iznenadio kada mi email-om stize nekoliko fotografija sa jednog vjencanja iz Banjaluke. Na njima sam po prvi put nakon ni sam ne znam koliko godina ugledao osobe koje su jedno vrijeme bile dio moga zivota a o kojima nisam imao vijesti vec godinama. Petnaestak godina u nasim zivotima u neka normalna vremena nije previse da bi nas nekoliko slika moglo dovesti u nedoumicu i razmisljanje. Bar sam tako mislio. A eto to mi se desilo kada sam ugledao slike familije mog pokojnog vjencanog kuma Mihe, slike sa kojih sam teskom mukom prepoznao Mihinu suprugu Miru a onda, samo na osnovu blagog osmjeha, i njihovog sina Damira. Kcer Jasnu ne bih mogao nikada prepoznati jer je onih dana kada smo napustali Banjaluku bila djevojcica a sada je to djevojka koja ovih dana ocekuje prvu prinovu. Posto su fotografije uslikane za vrijeme Jasninog vjenacanja, samo ta cinjenica mi je pomogla da je prepoznam i da u nekim crtama lica prepoznam tu malu djevojcicu od prije petnaest i vise godina.

Kada nakon duze vremena ugledam osobe koje sam dobro poznavao i sa kojima sam proveo jedan dio zivota, gotovo po pravilu mi se pocne vrtiti film iz proslosti. Slike dolaze nepovezane, isprekidane, neke lijepe, neke ruzne. Mozak ih vrti u nekom svome redoslijedu, ko zna kako odabranom. Kako je rat na mene ostavio duboke tragove (jos uvijek ne mogu prihvatiti istinu da nam se dogodio), tako su mi prve slike koje mi padose na pamet bile vezane za taj period. Sjetih se dana kada sam zadnji put vidio kumu Miru. Bilo je to na mjestu koje sam posjetio samo tada, tih dana, i nikada ni prije ni poslije. Bilo je to u holu vojne bolnice u ulici Ante Jakica, jednog dana kada je rat u Hrvatskoj vec uveliko divljao a kod nas u Bosne tek hvatao zamah. Razlog moje posjete bolnici je bila nezgoda koja mi se nekoliko dana ranije dogodila. Kako se vec duze vremena nisam smio slobodno kretati gradom (nisam imao ‘papire’), a kako sam svaki drugi dan od stana na Starcevici isao na Predgradje da dezuram uz krevet moje mame koja je vec duze vremena lezala bolesna bez mogucnosti da joj se obezbijedi lijecnicka njega, kao prevoz sam koristio bicikl, birajuci ulice koje nisu bile na glavnim putevima na kojima su se iznenada znale pojaviti vojne patrole. To je bilo u doba kada je vec veliki dio nepodobnih Banjalucana napustilo svoj grad, cesto ostavljajuci svoje kucne ljubimce iza sebe. U to doba bilo je uobicajeno da se na ulicama sretnu psi koji su se slobodno kretali gradom trazeci bilo sta sto bi ih odrzalo u zivotu. Jednog dana sam tako vozio bicikl uskom ulicom u kojoj su sa obe strane lezali psi, na sto sam vec bio navikao, ali sam ipak bio oprezan ne znajuci kako bi mogli reagirati. Vozio sam bicikl polako, prateci ispod oka jednog od pasa koji mi se cinio opasniji kada me je odjenom nesto uhvatilo za desnu nogu. Bio je to onaj drugi pas za kojeg sam mislio da je miroljubiv. Uspio sam ga otjerati ali on je vec uradio svoje: njegovi zubi su probili hlace i mogao sam osjetiti krv koja je polako pocela curiti niz nogu.

Znao sam sto mi je ciniti ali nisam bio u prilici da to i uradim. Trebalo je hitno otici doktoru kako bi se dobilo cjepivo protiv bjesnila. Kako je postojala mogucnost da je pas bio zarazen, znao sam da moram zatraziti lijecnicku pomoc ali o odlasku u hitnu pomoc nije mogli biti ni rijeci. Jedino sto sam uspio je da sam svratio do jednog komsije koji mi je ranu ocisti domacom rakijom (koje je u to doba vec predstavljala malo bogatsvtvo) nadajuci se da ce to sprijeciti vece zlo. Posjeta bolnici ili hitnoj pomoci u to doba je bila gotovo nemoguca, iz vise razloga. One su tih dana imali daleko vece probleme jer su ranjenici sa mnogobrojnih ratista (koji su ‘branili svoja ognjista’, ovaj put u Hrvatskoj) stizali u sve vecem broju i za mene tamo nije bilo mjesta, a i sam odlazak u grad je bio opasan. Kako su dani prolazili moja zabrinutost je bila sve veca pa sam je jedan dan odlucio nazvati kumu Miru i zamoliti je da mi pomogne, ako je to moguce. Posto je ona radila u vojnoj bolnici predlozila mi je da nekako dodjem do bolnice a ona ce vec naci nacina da zamoliti nekog od doktora da me pregleda. Izbora nisam imao, morao sam riskirati.

Tako sam slijedeci dan, ponovo izbjegavajuci glavne ulice, stigao pred vojnu bolnicu pred kojom je vladala prilicna zbrka. Bilo je tu dosta vojnika, vojnih vozila, a i spodoba sa bradama i kokardama, sto je u nasem gradu u to doba bila normalna stvar. Posebno mi je upao u oci jedan sa dugom, neurednom bradom, i velikim krizem na podebelom lancu. Na prvi pogled se vidjelo da se radi o nekoj ‘vaznoj’ osobi koja se svojim izgledom morala isticati medju masom, sto je takvima u to doba bila glavna fora. Kako sam i sam nosio bradu (a i ime mi je bilo ‘pravo’), nisam bio posebno upadljiv pa se nekako nisam previse ni bojao. Predpostavljam da ni oni ‘junaci’ koji su se prsili i pravili vazni tu ispred bolnice nisu mogli predpostaviti da bi se neko ko nije ‘njihov’ mogao usuditi vrzmati okolo. Usao sam u bolnicu gdje me je kuma Mira vec cekala i nakon nekoliko minuta sreo sa doktorom. Doktor je na brzinu pregledao ugriz ali mi nije mogao pomoci jer cjepiva protiv bjesnila nije imao a i ono ne bi imalo efekta jer se moralo primiti u roku od dvadesetcetiri sata nakon ugriza. Tako mi je jedino preostalo da cekam da prodje vrijeme moguce inkubacije (cini mi se trideset dana) i da se nadam da ce sve biti ok.

Bio je to dan kada sam zadnji put vidio Miru i s njom razgovarao. I tako sve do neki dan kada mi stigose slike s vjencanja Mirine kcerke Jasne. Uz slike se vratise sjecanja, prvo, nazalost ruzna. Valjda je to tako kod mene (neki bi se sjecali samo lijepih). Ove nove slike me nagnase da pregledam albume i da se sjetim i onih lijepih trenutaka, koji su takodjer smjesteni negdje u mozdanim vijugama, mozda onim malo teze dostupnim pa im treba vise vremena da izbiju na povrsinu. Cini mi se da ja jos nisam u onoj fazi o kojoj Djole pjeva u onoj poznatoj, Jesen stize Dunjo moja… ‘retko odlazim kuci a pisem jos redje, i slike su bledje i bledje, a lepe potiskuju ruzne”… Kod mene ruzne 'izbijaju' prve...

Moram priznati da mi je bilo drago kada sam vidio drage osobe nakon toliko godina. Predpostavljam da me se Damir, a pogotovo Jasna, ne sjecaju, jer je proslo dosta vremena i mnogo dogadjaja koji su potisnuli stvari iz proslosti i ja to razumijem. Osjecam to i po svojoj djeci koja su mnoge stvari iz onih banjaluckih prijeratnih vremena potisnuli u stranu pa se ne mogu sjetiti cak ni raje iz osnovne skole (neki dan mi Davor prvi put rece da je to vjerojatno zbog rata). Jasni, Damiru i Miri zelim puno srece u buducem zivotu uz molbu da mi ne zamjere sto sam bez njihovog znanja i odobrenja odlucio da neke od slike objavim uz ovaj prilog. Cinim to ne samo zbog toga sto se na ovim stranicama mogu naci slike mnogih koje sam poznavao i sa kojima sam se druzio, vec i zbog toga sto znam da ima i drugih koje ce ove slike jako obradovati. A da se drugi koji su bili na originalnim slikama ne bi ljutili (jer nikoga ne poznajem a i ne znam kako bi reagirali kada bi se ugledali na ovim stranicama), koristio sam ‘makaze’ i napravio ovu sliku gore.

A jednog dana mozda napisem nesto i onim lijepim danima, uz slike iz nekih boljih vremena.