Obama, moj dean i ja

Kako se vec duze vremena niko od raje ne javlja (valjda nam se nista zanimljivo ne dogadja pa priloga nema!) a prateci dogadjanja ovih dana ovdje u Americi (a i kod mene na fakultetu), pade mi ideja da napisem par rijeci o necemu sto ima a i nema veze sa nama, vise onako da ovo nase druzenje naprasno ne prestane a i da ispricam nesto sto bih vjerojatno ispricao svojim prijateljima kada bih imao srece da se sa njima srecem kao sto je to bilo nekada.

Zivot nosi mnoga iznenadjenja i vjerujem da bi svako od nas mogao ispricati mnogo toga sto nam se desavalo ili nam se jos uvijek desava kada bi za to bilo prilike. Jer mi, koji smo izbaceni iz jednog relativno mirnog zivot, zadnjih godina smo dozivjeli mnogo toga interesantnog i neobicnog pa smo se pomalo vec navikli na to. Za ovih 15-tak godina od odlaska iz Banjaluke mnogo toga mi se dogodilo, sreo sam se s vise ljudi nego za 45 godina prije toga, proputovao dosta, vidio svasta. Sjecam se Zagreba i caskanja u kavani sa Silvijem Degenom (jednim od kandidata, u to vrijeme, za predsjednika Hrvatske), susreta sa Ivicom Serfezijem (‘susjeda’ na Salati, koji bi me pozdravljao kada bih ujutro isao na ‘radno mjesto’ u firmu koja se nalazila u kuci do njegove, a o cemu bih mogao napisati mali roman), prisustvovanju programu (godisnjoj party za bivse i sadasnje studente i zaposlene moje Law School) na kojem je sadasnji director CIA-e (nas bivsi student) nekoliko puta spomenuo Bosnu i Banjaluku (u doba rata je bio stacioniran u okolini Bihaca pa je tokom govora pravio viceve kako su se Amerikanci samo pretvarali da kotroliraju zabranu letenja srpskih aviona a stvarnost je bila drugacija), a ja se pravio vazan pred svojom rajom s posla jer od toliko toga sto je mogao izabrati za temu svoga govora prica o nama i nasim sudbinama, upoznao se sa Ivom Sanaderom prilikom njegove posjete mome univerzitetu, caskao s najvisim zakonodavnim predstavnicima iz Bosne i Makedonije (koji su bili u ‘studijskim’ posjetama Americi) itd.

Slika sa ovih susreta nemam (neke postoje ali ja se nisam potrudio da ih dobijem) a da sam znao da cu o ovim dogadjanjima pisati vjerojatno bih ih imao. Medjutim, danas, citajuci vijesti na CNN-u i gledajuci sliku predsjednika Obame kako potpisuje prve dokumente, pade mi na pamet ideja da napravim ovaj malim prilog kombinirajuci jednu sliku sa CNN-a i jednu koju sam jos poodavno objavio na blogu i da sve povezem jednom kratkom pricom. Naime, danas citam CNN kad tamo, odmah iza Obame, u istoj ravnini sa potpredsjednikom Biden-om, moj dean – (naski, dekan) s kojim sam caskao upravo dan ranije, izmedju ostalog i o dogadjajima koji se ovih dana desavaju na mojoj skoli (o putu za Washington D.C. mi nije nista rekao pa sam zbog toga bio iznenadjen kad sam ga vidio na CNN-u).

Moj dean, (u stvari to vise nije, jer ga je prije mjesec dana predsjednik univerziteta smijenio s te pozicije), je bio jedan od glavnih inicijatora da se zatvor u Guantanamo Bay-u zatvori i da se ljudima koji su tamo smjesteni omoguci sudjenje, kao sto je to omoguceno svakom ko je osumnjicen za bilo koji zlocin. Prije dolaska na Law School, moj bivsi dean je bio glavni pravnik u Pentagonu (‘pod njim’ je radilo vise od hiljadu vojnih pravnika) i tamo je cak dozivio i prezivio poznati teroristicki napad (avion koji se srusio na Pentagon je udario u dio zgrade u kojem je bila njegova kancelarija ali je on, na srecu, bio na nekom sastanku u drugom dijelu zgrade). I pored toga sto je bio sudionik tih uzasnih dogadjaja, moj dean se borio (i na kraju izborio), da se prema svima primjenjuju isti zakoni, bez obzira sto su neki koji su opravdano zatvoreni u Guantanamo-u direktno radili o njegovoj glavi (jos mi je u sjecanju konferencija o Guantanamo-u koju je organizirao na nasem univerzitetu i na kojem su ucestvovale mnoge poznate licnosti). Gledam ga na slici (i video klipovima) i ponosim se sto ga poznajem i sto imam sansu da s njim razgovaram kao sa najboljim prijateljem a u isto vrijeme razmisljam o nepravdi koja mu je ucinjena. Dok mu sadasnji predsjednik Amerike odaje priznanja za njegovo uporno angaziranje da pravda pobijedi i da se neke stvari u Americi vrate na svoje mjesto, dotle studenti moga univerziteta protestiraju ispred zgrade administracije univerziteta i traze ponistenje odluke o njegovoj smjeni i istovremeno smjenu predsjednika univerziteta koji je tu odluku donio. (Odluka o smjeni dean-a nas je sviju sokirala jer je potpuno nepravedna, i prema vecini poznatih cinjenica zasnovana na licnoj netrpeljivosti).

Ponovo se, kao i toliko puta do sada pokazuje da u zivotu pravda uvijek ne pobjedjuje. Vecina nas je to osjetila na vlastitoj kozi i zato ce mi biti izuzetno zao ako stvari ostanu onakve kakve su danas. Da se stvari ovdje kod mene na skoli poprave jos uvijek postoji nekakva nada jer ima onih koji dizu svoj glas protiv nepravde. A da se nepravda koja je nama ucinjena ispravi, nada ne postoji. Jer mi smo zapali u apatiju i nista nas iz nje ne moze pomjeriti a nema nikog drugog ko bi to za nas ucinio. Meni eto ostade, ako nista drugo, a ono zadovoljstvo sto imam privilegiju da radim i zivim sa ljudima koji na zivot gledaju nekakvim drugim ocima, tako drugacijim od onih kojim sam nekad biookruzen. I zbog kojih sam ovdje gdje sam.