SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, January 22, 2009

Obama, moj dean i ja

Kako se vec duze vremena niko od raje ne javlja (valjda nam se nista zanimljivo ne dogadja pa priloga nema!) a prateci dogadjanja ovih dana ovdje u Americi (a i kod mene na fakultetu), pade mi ideja da napisem par rijeci o necemu sto ima a i nema veze sa nama, vise onako da ovo nase druzenje naprasno ne prestane a i da ispricam nesto sto bih vjerojatno ispricao svojim prijateljima kada bih imao srece da se sa njima srecem kao sto je to bilo nekada.

Zivot nosi mnoga iznenadjenja i vjerujem da bi svako od nas mogao ispricati mnogo toga sto nam se desavalo ili nam se jos uvijek desava kada bi za to bilo prilike. Jer mi, koji smo izbaceni iz jednog relativno mirnog zivot, zadnjih godina smo dozivjeli mnogo toga interesantnog i neobicnog pa smo se pomalo vec navikli na to. Za ovih 15-tak godina od odlaska iz Banjaluke mnogo toga mi se dogodilo, sreo sam se s vise ljudi nego za 45 godina prije toga, proputovao dosta, vidio svasta. Sjecam se Zagreba i caskanja u kavani sa Silvijem Degenom (jednim od kandidata, u to vrijeme, za predsjednika Hrvatske), susreta sa Ivicom Serfezijem (‘susjeda’ na Salati, koji bi me pozdravljao kada bih ujutro isao na ‘radno mjesto’ u firmu koja se nalazila u kuci do njegove, a o cemu bih mogao napisati mali roman), prisustvovanju programu (godisnjoj party za bivse i sadasnje studente i zaposlene moje Law School) na kojem je sadasnji director CIA-e (nas bivsi student) nekoliko puta spomenuo Bosnu i Banjaluku (u doba rata je bio stacioniran u okolini Bihaca pa je tokom govora pravio viceve kako su se Amerikanci samo pretvarali da kotroliraju zabranu letenja srpskih aviona a stvarnost je bila drugacija), a ja se pravio vazan pred svojom rajom s posla jer od toliko toga sto je mogao izabrati za temu svoga govora prica o nama i nasim sudbinama, upoznao se sa Ivom Sanaderom prilikom njegove posjete mome univerzitetu, caskao s najvisim zakonodavnim predstavnicima iz Bosne i Makedonije (koji su bili u ‘studijskim’ posjetama Americi) itd.

Slika sa ovih susreta nemam (neke postoje ali ja se nisam potrudio da ih dobijem) a da sam znao da cu o ovim dogadjanjima pisati vjerojatno bih ih imao. Medjutim, danas, citajuci vijesti na CNN-u i gledajuci sliku predsjednika Obame kako potpisuje prve dokumente, pade mi na pamet ideja da napravim ovaj malim prilog kombinirajuci jednu sliku sa CNN-a i jednu koju sam jos poodavno objavio na blogu i da sve povezem jednom kratkom pricom. Naime, danas citam CNN kad tamo, odmah iza Obame, u istoj ravnini sa potpredsjednikom Biden-om, moj dean – (naski, dekan) s kojim sam caskao upravo dan ranije, izmedju ostalog i o dogadjajima koji se ovih dana desavaju na mojoj skoli (o putu za Washington D.C. mi nije nista rekao pa sam zbog toga bio iznenadjen kad sam ga vidio na CNN-u).

Moj dean, (u stvari to vise nije, jer ga je prije mjesec dana predsjednik univerziteta smijenio s te pozicije), je bio jedan od glavnih inicijatora da se zatvor u Guantanamo Bay-u zatvori i da se ljudima koji su tamo smjesteni omoguci sudjenje, kao sto je to omoguceno svakom ko je osumnjicen za bilo koji zlocin. Prije dolaska na Law School, moj bivsi dean je bio glavni pravnik u Pentagonu (‘pod njim’ je radilo vise od hiljadu vojnih pravnika) i tamo je cak dozivio i prezivio poznati teroristicki napad (avion koji se srusio na Pentagon je udario u dio zgrade u kojem je bila njegova kancelarija ali je on, na srecu, bio na nekom sastanku u drugom dijelu zgrade). I pored toga sto je bio sudionik tih uzasnih dogadjaja, moj dean se borio (i na kraju izborio), da se prema svima primjenjuju isti zakoni, bez obzira sto su neki koji su opravdano zatvoreni u Guantanamo-u direktno radili o njegovoj glavi (jos mi je u sjecanju konferencija o Guantanamo-u koju je organizirao na nasem univerzitetu i na kojem su ucestvovale mnoge poznate licnosti). Gledam ga na slici (i video klipovima) i ponosim se sto ga poznajem i sto imam sansu da s njim razgovaram kao sa najboljim prijateljem a u isto vrijeme razmisljam o nepravdi koja mu je ucinjena. Dok mu sadasnji predsjednik Amerike odaje priznanja za njegovo uporno angaziranje da pravda pobijedi i da se neke stvari u Americi vrate na svoje mjesto, dotle studenti moga univerziteta protestiraju ispred zgrade administracije univerziteta i traze ponistenje odluke o njegovoj smjeni i istovremeno smjenu predsjednika univerziteta koji je tu odluku donio. (Odluka o smjeni dean-a nas je sviju sokirala jer je potpuno nepravedna, i prema vecini poznatih cinjenica zasnovana na licnoj netrpeljivosti).

Ponovo se, kao i toliko puta do sada pokazuje da u zivotu pravda uvijek ne pobjedjuje. Vecina nas je to osjetila na vlastitoj kozi i zato ce mi biti izuzetno zao ako stvari ostanu onakve kakve su danas. Da se stvari ovdje kod mene na skoli poprave jos uvijek postoji nekakva nada jer ima onih koji dizu svoj glas protiv nepravde. A da se nepravda koja je nama ucinjena ispravi, nada ne postoji. Jer mi smo zapali u apatiju i nista nas iz nje ne moze pomjeriti a nema nikog drugog ko bi to za nas ucinio. Meni eto ostade, ako nista drugo, a ono zadovoljstvo sto imam privilegiju da radim i zivim sa ljudima koji na zivot gledaju nekakvim drugim ocima, tako drugacijim od onih kojim sam nekad biookruzen. I zbog kojih sam ovdje gdje sam.

6 Comments:

Anonymous Emira said...

Vjerovatno ce se mnogo toga u Americi promjeniti u sljedece cetiri godine. Nadam se na bolje, kao sto je u predizbornoj kampanji I obecavano. Nada je uostalom ono sto je u izobilju nudjeno u kampanji. Sad se prelazi sa rijeci na djela. Vec je pocelo.
Medjutim, nesto nisam sigurna oko pravde. Kako sam ja vec odavno pravi stari cinik, mislim da istinska pravda postoji samo u basnama, pricama za malu djecu i filmovima ali ne u obicnom svakodnevnom zivotu. Kad bi u svijetu Pravda pobjedivala, isti taj svijet bio bi ljepsi, ljudskiji… Ipak, zahvaljujci ljudima kao tvoj dean, gradi se, istina tesko i sa puno zastoja, put ka jednom pravednijem, boljem I ljepsem svijetu za buduce generacije.
PS
Nigdje nisi spomenuo kako se zove dean.
PS PS
Procitah prije par minuta kako su se 'fino' potukli navijaci Djokovica i Delica u Australiji. Pitam se znaju li oni ista o sportu, navijanju I priznavanju poraza od boljega. I jedni I drugi navijaci pokazase da nisu dorasli igracima za koje su navijali. I jedni I drugi pokazase da su isti u svakom pogledu – obicni divljaci koji svoje (I roditeljske) frustracije rjesavaju silom.

Friday, 23 January, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Izgleda da smo svi mi tvoji blogeri slicni tebi, pa smo se valjda i nasli na ovom blogu.Ovaj tvoj posljednji clanak u kojem kazes da te je uhvatila apatija,mene vec nedelju dana drzi, i pored zelje da se javim nisam to ucinila.
Danas dobih zelju da se javim i pored nekog unutrasnjeg beznadja koje je u zadnje vrijeme nafilovano stalnim pricama o recesiji o dolasku teskih godina(zar mogu biti gore od ovih koje smo vec prosli).
Prica o tvom dekanu,o protestima studenata da se vrati na fakultet koji nisu urodili plodom,tu apatiju i beznadje cini jos vecom.
Saznanje da su posteni i zreli ljudi nemocni da svoje zelje, (da svijet bude bolji, sa cestitim i postenim ljudima)ostvare,mora povremeno dovoditi do apatije.

Stalno su mi slike inauguracije Predsjednika Amerike pred ocima, i suze koje su tekle same od sebe.To mi se desavalo samo u vrijeme kad sam se nalazila na nekom mjestu u koje je tad dolazio drug Tito i kad sam se nalazila u njegovoj blizini.To je uvijek bila neka direktna veza izmedju mog srca i mojih suza.
Danas je nada nadvladala apatiju,ljepse se osjecam,fale mi nasi blogeri, koji uvijek svojim tekstovima ispune dusu kulturom, ozbiljnoscu, divnim uspjesima njihovih potomaka.Fali i tvoj izbor muzike.

Jedna opaska...
Prije neko vece na centralnim dnevnicima Beograda i Zagreba javise ovako ovu vijest"Na Australien Openu odrzava se mec izmedju tenisera Djokovica i "naturalizovanog Amerikanca " Delica(Beograd) i Amerikanca Delica (Zagrab).Kako je nasim komsijama tesko izreci rijec Bosanac kad su u pitanju pozitivne stvari.
Budite mi zdravi i veseli dragi zemljaci.
Pozdrav Saima

Tuesday, 27 January, 2009  
Anonymous Karmen said...

Saima, ne slazem se s tvojom opaskom (pod uslovom da sam shvatila sta si htjela reci). Delic je izabrao da predstavlja Ameriku na ovom turniru i da sebe predstavlja kao Amerikanac. Prema tome, teba ga tako i zvati - Amerikanac.

Pozdrav od Karmen iz vruceg Melburna. Danas smo imali 45,1 Celsius, juce skoro 44 a prekjuce 43. Sutra ce "zahladiti" pa se ocekuje 37.

Friday, 30 January, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Draga Karmen, uvazavam tvoje neslaganje.Ovo sam dala kao svoju opasku,jer nasi susjedi za sve uspjehe ljudi iz dalekog svijeta, koji su 3-ca ili -ta 4 generacija rodjena u tom dalekom svijetu, koji vise ne znaju ni nas jezik u svojim izvjestajima uvijek naglase hrvatsko ili srpsko porijeklo.Ja sam mislila da je bilo normalno da se taj arsin primjeni i na bosanske korijene.

Opet jedan hit iz nase svakodnevnice i orginalnosti.
Subotom na Federalnoj televiziji je pocela super emisija " Vece sa Emirom" vodi je glumac Emir Hadzihafizbegovic.Gosti su mu super, koncepcija emisije jos bolja.U subotu je bio gost Ciro Blazevic.Emir je doveo momka,zove se Nedzad,zaboravih prezime,zivi u Njemackoj.U Brazilu na svjetskom prvenstvu u zongliranju loptom osvojio je peto mjesto.To sta taj momak radi sa loptom je cudo.Ciro je bio odusevljen i rekao "sinko ostavi svoju adresu da te iskoristim da ,obucavas moje fudbalere".Vrhunac svega je bio kad ga je Emir pitao kako je otisao u Brazil on je odgovorio.Hrvatska je organizovala to takmicenje i on se prijavio.Simpaticni dvadesetogodisnjak ili mladji ili stariji ne mozes odrediti mio, iskren, uljudan je odgovorio. "Hrvati su bili fer pa su izabrali mene, IAKO SAM IZ BOSNE".To je toliko bilo simpaticno da se o toj izjavi stalno prica.A sad ostavljam svima da svatko to shvati na svoj nacin.

Dragoj Karmen zelim sto prije "zahladjenje", jer mi ovde kad to cujemo zamislimo "blago njima koliko je to sunca i toplote"
ne razmisljajuci o mukama kroz koje prolazite.Nama je zime (pogotovo u smanjenju grijanja zbog plinske krize)na vrh glave, a o sivilu (svake vrste) da i ne govorim.Takav je covjek.
Pozdrav svima Saima

Saturday, 31 January, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Co
Pisala sam Ti nesto o razlozima zbog kojih ponovo prelistavam blog. Postujuci prijateljicinu zelju da joj napravim vodic kroz ono sto sam ja napisala nisam mogla odoliti a da ne preporucim Dubravkino Peceno pile. Javila se prijateljica neki dan i kaze da je se nista od onog sto sam ja napisala nije tako dojmilo kao to Peceno pile. Sad me prijateljica moli da joj preporucim jos neke stvari. Hocu, rekoh jos par stvari, a poslije listaj sama, vrijedi. Trazeci tako nesto sto nisam nasla ( poznato Ti je to ), naletih na ovaj Tvoj tekst. Odmah sam Tvog deana povezala s gospodinom Popovicem, a i s Tobom. Ne vodi se borba za opci boljitak samo na predsjednickim nivoima. Dolje nize ima dosta ljudi koji vode svoje borbe u odredjenim segmentima koje u cjelini dovode do napretka. Mnogi u tome nesto izgube, kao Tvoj dean, ali to je manje vazno od onog osjecaja da koji te prozme kad znas da si bar nesto pokusao. Da, i ne treba stati nakon jednog pokusaja zbog malodusnosti, ili sto je jos gore, reci ja sam probao, pa onda mahati s tim kao sa zastavom. Zato podrzavam i Tebe, i gospodina Popovica i sve druge koji cista srca rade na boljitku svih nas. I ne bih to nazvala Eto, bas hocu, ma kako se dobro slagalo sa muzickom kulisom, nego "Ja to moram ".
Luce Mala

Wednesday, 18 August, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Imam pitanje:

Da li je 'dean' (nisam sigurna je li to isto kao 'dekan' u nasem jeziku?)
dobio otpremninu?

Znam par slucajeva kao 'ljudi otisli, dobili otkaz...' ali isto tako znam da su dobili veoma veliku otpremninu, cak po dogovoru?
Da li je i ovdje takav slucaj?

Kr.

Thursday, 19 August, 2010  

Post a Comment

<< Home