Steelers Country

Danas je bila velika festa u gradu Pittsburgh-u. Nas 'Celik' iliti Steelers-i, je osvojio superbowl (to ste vec ovdje mogli procitati), i to vec sesti put od kako se za njega 'bore' klubovi americkog fudbala. Sada smo ekipa sa najvecim brojem trofeja: sest. Kako se sest na engleskom kaze six (to vjerojatno znaju i vrapci), ovi moji novi sugradjani hoce da promijene ime grada u Sixburgh. Mozda im to i uspije, ali se nadam da se nece sluziti metodama koje su primijenjene u nasim krajevima. Kada bi se o tome organizirao referendum, siguran sam da bi prosao s ogromnom vecinom glasovam, vjerojatno vecom od one kojom se hvali Mile iz Laktasa. Kako se ovdje navijac postaje bez pritisaka i prijetnji, a oni koji ne navijaju za Steelers-e nisu prisiljeni da se iseljavaju, rezultate referenduma ne bi trebalo priznavati u nekom novom Dayton-u, niti bi u to morala biti ukljucena cjelokupna svjetska elita.

Danas se raja Pittsburgh-a (a ima nas svih fela, boja, rasa, jezika, vjera i nevjera) okupila na paradi organiziranoj u cast velikog trijumfa. Iako vrijeme nije bilo bas za parade (ziva se spustila dobro ispod nule), odlucio sam da skoknem do Grant Street-a da vidim kako to sve izgleda i da ponesto zabiljezim okom kamere.

Parada je planirana za podne a iz lokalnih vijesti sam saznao da se raja pocela okupljati na ulicama kojima ce prolaziti vec od ranih jutarnjih sati. Bilo je onih koji su iz obliznjih mjesta stigli odmah iza ponoci da bi zauzeli najbolja mjesta. Ulice su zatvarane za saobracaj vec od 8 sati ujutro tako da je grad vec od jutarnjih sati bio sav u znaku Steelers-a i proslave u cast osvojene titule. Vecina raje je obukla Steelers-ove dresove tako da su boje black & gold dominirale gradom. Steelers-ove zastavice su se vijorile na automobilima, stubovima gradske rasvjete, prozorima firmi i izlozima ducana. Za mene koji se pobjedi nekog naseg sportskog kluba ili reprezentacije nije radovao vec cijelu vjecnost sve je ovo bilo jako simpaticno. Bilo mi je drago da i ja mogu biti dio razdragane mase i da se ne moram bojati da me neko nece napasti zbog toga sto nisam pripadnik neke odredjene vjerske ili nacionalne skupine.

Parada je pocela tacno u podne, na pocetku Grant Street-a ,a centralna proslava je organizirana na trgu u blizini usca rijeka Allegheny i Monangehela . Ja sam se, sa par radnih kolega odlucio za lokaciju najblizu univerzitetu (jer se na mjesto centralne proslave nije moglo prici) i, na srecu, uspio sam se probiti gotovo do same zastitne ograde u ulici Grant. Kao sto rekoh, dan je bio prilicno hladan, ali se u onoj masi uspjelo malo zagrijati dok smo cekali da svecana povorka stigne do nas. Kameru sam ponio ali, kao sto to obicno biva, nisam razmisljao o baterijama pa mi je, prije nego sto je povorka stigla do nas, baterija pocela otkazivati, a reserve nigdje. Vjerojatno je tome pridonijelo i hladno vrijeme tako da sam zamalo ostao bez fotografija. Zbog toga sam, izmedju dva snimka, stavljao kameru pod vindjaknu da se malo zagrije pa sam tako uspio napraviti dovoljno snimaka za uspomenu a i za ovaj mali album.

A parada, k’o parada, mislim, ona americka. Tu se obavezno nadje policija, predstavnici lokalnih vlasti, muzicki bendovi lokalnih skola. Tako je bilo i ovaj put. Bilo je veselo, uz stalno skandiranje i pjevanje pjesama posvecenih Steelers-ima. Iako je bilo prilicno hladno, niko se nije udaljavao dok povorka nije prosla. Posljedice cemo vjerojatno osjetiti kasnije (evo ja sam vec poceo da kisem a od parade je proslo tek 3-4 sata). Dolazak igraca je izazivao bure odusevljenja a snimanje je bilo obostrano: mi smo snimali igrace a oni su snimali okupljenu masu jer je i za njih osvajanje trofeja jednako veliki dogadjaj kao i za navijace.

Evo ovim prilogom i slikama sam pokusao da docaram atmosferu u gradu u kojem se osjecam ugodno, cak mnogo ugodnije nego sto je to slucaj sa rodnim gradom ovih zadnjih godina. Tamo me gledaju drugim ocima i pitaju se otkud i zasto sam stigao a ovdje mi to nije toliko vazno jer su gotovo svi stigli od nekuda. Tamo nema kluba koji bi bio vrijedan navijanja (Borac je svoju cast izgubio devedesetih i nikad je nece moci povratiti) a ovdje su pored Steelers-a i pingvini, hokejaski klub, koji su mi takodjer prirasli srcu. Tamo bi mi na utakmicama psovali u… mater samo zato sto nisam ‘njihov’ a ovdje mogu navijati za protivnicki tim i niko mi to nece ozbiljno zamjeriti.

Pri povratku na posao sam se nasao u masi koja je razdragano isla u istom smjeru. Bila je to velika skupina nasih studenata koji su kao i ja prisustvovali paradi i koji su se sada vracali na nastavu. Bilo mi je drago da sam u njihovom drustvu i da mogu osjetiti tu navijacku atmosferu kakvu sam davno nekada osjecao u starom kraju. Jer kod nas u Bosni onog istinskog odusevljenja vezanim za sportske uspjehe vise nema. Sve je svedeno na mrznju prema drugom i drugacijem (sjetite se parola na utakmicama na gradskom stadionu) a tu od sporta nema nista.

Evo me, konacno zavrsavam prilog, sjedeci u toploj kuci, prateci 'borbu' pingvina da izjednace. Album je spreman i prilog ce ici odmah iza ponoci. A pingvini jos gube i pomalo mi kvare dobro raspolozenje koje me drzi ovih zadnjih dana.