Posjeta Tasmaniji

Proslogodisnje bozicne praznike smo proveli na Tasmaniji, jednoj od sest drzava australske federacije, odvojene od maticnog kontinenta Bassovim prolazom. Od njenog otkrica 1642 pa sve do 1856 zvala se Van Diemenova zemlja. 1856 je preimenovana u Tasmaniju a 1901 je postala clanicom australske federacije. Ima nesto manje od 500,000. Vise od 40% otoka – sume, parkovi, rijeke i jezera, biljni i zivotinjski svijet – je pod zastitom kao World Heritage podrucje. Juznim i jugoistocnim dijelom zemlje preovladavaju kisne sume jos iz prekambrijskog doba, svjedoci vremena kad je Australija bila dio Gondwane, prastarog kopna juzne hemisfere. Ostaci tih gondwanskih suma mogu se naci jos samo u Patagoniji i Novom Zelandu. Tasmanija je vjerovatno jedno od rijetkih mjesta na zamlji gdje doleritne stijene dominiraju pejzazom - takodje ostaci iz vremena kad je ovaj dio kopna bio spojen sa Antarktikom. Na otoku ima mnogo termickih izvora i preko 300 podzemnih spilja od kojih su najvece i najpoznatije Hastings Caves, King Solomon i Malakopa Caves. Voda iz planinskih rijeka i jezera je kristalno cista a za zrak kazu da je medju najciscima u svijetu. Izolacija Tasmanije od maticnog kontinenta napravila je ovaj otok prirodnim rajom na zemlji omogucivsi opstanak brojnih biljaka, zivotinja i ptica. Najpoznatije endemske vrste su Tasmanijski Djavo i Platypus a od biljaka Huon, Celery i King Bily Pines (o zadnjem sam pisala u prilogu „Majstori iz Monsalvata”).

Ostaci kolonijalzma nigdje nisu tako vidljivi kao ovdje, narocito u arhitecturi i mostogradnji. Prvenstveno osnovana kao kaznjenicka kolonija, u periodu od 1803 do 1853 na Tasmaniju je trasportovano 73500 kaznjenika raznih zanimanja i iz raznih slojeva britanskog drustva koji su potom koristeni kao radna snaga za izgradnju zemlje. Sve sto je ovdje stvoreno u 19. vijeku, stvoreno je radom robijasa. Brojni provincijski gradici koje smo posjetili na putu za Hobart (Richmond, Ross, Campbell) i na povratku izmedju Launceston-a i Devonporta (Deloraine, Westbury i Latrobe) pod zastitom su kao National Heritage; svi su sacuvali svoj originalni izgled i prvo sto vas snadje kad udjete u neki od njih je osjecaj da ste zakoracili u proslost i da je vrijeme stalo. Svaka kuca, zgrada, most, crkva, naslijedje je vremena kad je ova zemlja sluzila kao kaznjenicka kolonija. Najljepse ocuvani primjeri iz tog perioda su tri mosta: (1) kameni most u Richmodu koji je ujedno i najstariji most u Australiji; (2) kameni most u Ross-u za koji kazu da je vjerovatno najljepsi i najdekorativniji u svijetu; njegov zidar i kamenorezac, kaznjenik Daniel Herbert, je radom na mostu zaradio svoju slobodu i po zavrsetku gradnje postao slobodnjak, i (3) ciglani most (Red Bridge) u Campbell-u, najstariji ciglani most u Australiji, u kojeg je polozeno 1 milion cigli. Sva tri mosta su pod zastitom kao National Heritage.

Na Tasmaniju smo krenuli nocnim trajektom „Spirit of Tasmania” i nakon 11 sati plovidbe stigli ujutro u Devonport, luku na sjeveru. Odrediste nam je zapravo bio Hobart, nekih 3-4 sata voznje ka jugu kroz unutrasnjost. Hobart je glavni grad i drugi po starosti u Australiji (odmah iza Sydnyja), osnovan 1804 godine kao prvo uporiste robijasa iz Engleske, Irske i Walesa. Smjesten je na uscu rijeke Derwent, u samoj dolini Mount Wellingtona. Ima oko 200,000 stanovnika i sve ljepote i sarm maloga provincijskog grada. Dominira kolonijalna architectura – preko 90 zgrada je klasificirano kao National Trust - tu i tamo isprekidana novim, a sve skriveno iza prekrasnih drvoreda lipe koji su me na trenutak podsjetili na nekadasnju Bluku. Grad je okruzen parkovima i prepun je zelenila. Koristili smo „hop on-hop off” autobus pa tako obisli grad i okolinu a potom se popeli na Mount Wellington odakle je pucao prekrasan pogled na cijelu juznu Tasmaniju. Buduci je Tasmanija ispod 40-paralele, sa Mount Wellingtona se najbolje vidi Aurora Australis. I jos jedna zanimljivost za avanturiste: od prosle godine su iz Hobarta krenula turisticka putovanja brodom ili avionom za Antarktik.

Drugi dan naseg boravka posjetili smo Port Arthur, jedno od vecih turistickih destinacija Australije. Port Arthur je luka na jugoistocnom dijelu otoka, oko dva sata voznje od Hobarta, osnovan kao zatvor 1830 pa sve do 1953. O njemu je dosta napisano; Mark Twain ga je nazvao mjestom gdje su se sastali Raj i Pakao. Posjetioci ostaju zgrozeni pricama o zivotu i velicini ljudske patnje, mjestu gdje je covjek stvarno dovodjen do ludila. Medjutim, malo je poznata stvarna uloga i mjesto Port Arthura u danasnjem pravosudnom sistemu jer model po kojem se zivjelo u Port Arthuru odrzao se do dana danasnjeg. Naime, u prvim godinama njegovog postojanja, Britanija je, prva u svijetu, pocela reformu svog zatvorskog systema i Port Arthur je posluzio kao model za taj experiment. Polazna osnova je bila da fizickim kaznjavanjem ljudi ne postaju nista bolji. Naprotiv, ono ih cini cvrscim i jos vise im podize duh i moral. Novi model primjenjen u Port Arthuru a koji se bazirao na pet osnovnih nacela: „discipline and punishment”, „religious and moral instruction”, „classification and separation” and „training and education”, oznacio je prvi put prelazak sa fizickog na psiholosko kaznjavanje a sve u svrhu da se covjek mentalno i duhovno slomi. Grade se „samice”, uvodi apsolutna sutnja, prostorije velicine mrtvackog sanduka u kojima je apsolutni mrak. Kad je transport zatvorenika na Tasmaniju prestao 1853, Port Arthur je postao neka vrsta socijalne ustanove, utociste za sve bivse robijase (duhovno i mentalno poremecene) i sve druge koji su bili fizicki ili mentalno nesposobni da se brinu o sebi. O njima je, prvi put u Britanskoj Imperiji, brigu preuzela drzava pa se ovo zapravo uzima prvim znakom stvaranja danasnjeg oblika „socijalne pomoci”.

Malo podalje od glavno zatvora, na malom ostrvcu Point Puer, nalazio se maloljetnicki zatvor za musku djecu od 9 – 18 godina. U periodu od 1834-49 kroz zatvor je proslo 3000 maloljetnika. Zatvor je bio poznat po disciplini i strogim kaznama i bio je u to vrijeme prvi maloljetnicki zatvor te vrste u Britanskoj imperiji, a vjerovatno i u svijetu.

Treceg dana naseg boravka na Tasmaniji napustili smo Hobart i krenuli istocnom obalom nazad prema sjeveru. Zaustavili smo se na najljepsoj tasmanijskoj plazi, Wineglass Bay, i usput obisli poznati nacionalni park Freycinet National Park cijim sredisnjim dijelom dominiraju crvene granitne stijene, okruzene plavetnilom mora i bijelim pjeskovitim plazama.

Kod mjesta St.Helens, posljednjeg priobalnog grada na sjeveru, smo okrenuli na zapad, opet kroz unutrasnjost prema Launcestonu, drugom po velicini gradu Tasmanije, i trecem po starosti gradu Australije, osnovanog 1805 godine. Put nas je vodio kroz sume, plodne livade i pasnjake i rodne vinograde. Za razliku od Hobarta, Launceston ima izrazito engleski karakter i sarm i vazi kao grad sa najvecom zbirkom zgrada iz 19 vijeka, kao nijedan grad u Australiji. Poznat je i po najduzoj visecoj zicari na svijetu, povucenoj preko kanjona rijeke Tamar. Okolina mu je bogata vocnjacima, pasnjacima i vinogradima rasutim u dolini Tamar Valley pa smo stoga odlucili naredni dan provesti u obilasku vinarija.

Petog dana naseg boravka na Tasmaniji smo krenuli nazad za Devonport. Na putu smo se zaustavili i obisli Westbury (za koji kazu da je najvise „engleski”), Deloraine i Latrobe. U deloraine-u smo obisli Ashgrove Cheese Factory, Anvers tvornicu cokolade (mislim da nikad dotad nisam pojela ukusniji sladoled od cokolade), prosetali predivnim parkovima i obalom rijeke Meander u nadi da cemo ugledati platipusa. Posljednji naputu je bio Latrobe gdje smo takidje prosetali mjestom i popili kavu. Oko 6 sati predvece stigi smo u Devonport i stali u kolonu za trajekt. To je bio kraj naseg puta po Tasmaniji.

Za sjeverozapadni i zapadni dio, nismo imali vise vremena. Ostavili smo to za neki drugi put, nadajuci se da cemo mozda opet jednog dana doci ovamo. Tasmanija je u nama ostavila dojam otoka prekrasne raznolike prirode i divljine, blage klime, pravi raj za avanturiste.

Karmen

Album slika