Sarajevo - ratna sjecanja
Svidja mi se Djulijanin prijedlog da se nasa sjecanja koja se ticu proteklih dogadjaja na ovim prostorima naslove ovako. Na ovaj nacin se niko ko misli da je to nepotrebno ne mora ukljucivati.
Nasa zgrada ima pasaz - prolaz ispod koje su danima, stotine ljudi sa po dvije najlonske vrecice, prelazili u ovaj dio grada. To im je jedino bilo dozvoljeno. To je bila ista sudbina ljudi kao u Banja Luci, s tom razlikom sto su banjalucani morali davati i veliki novac da bi bili otjerani sto dalje od svoga grada. Grbavicom su harali isti likovi o kojima ti Milane pises u svojim sjecanjima. Ljudi su ih opisivali. Nosili su velike krstove i crne kape na glavama. Zvali su ih "vukovarci " ili "psi rata." Obzirom da smo mi stanari vec bili napravili zastitu nasih ulaza, oni preko ove ulice nisu prelazili, a "Radio Mileva" je prosirila vijest da je u zgradi "Loris" hiljade Jukinih vojnika. Taj strah srpskih "junaka" od njega, a nasih od njih nas je spasio.
Tri i pol godine preko ove ulice nije krocila ljudska noga ni sa jedne ni sa druge strane.
Kad sam vidjela ovu sliku, moja prva asocijacija je bila slijedeca: ova slika me podsjetila na jednu fotografiju koju je prije rata snimio moj brat koji zivi vec 40 god. u Berlinu. Bio je u Keniji na safariju sa suprugom Njemicom. Na jednoj slici je ona u slicnom polozaju sa dvogledom. Gleda divlje zivotinje u rezervatima. Mene svaki put ova slika podsjeti na to da mi ova dva "Unproforca" lice na osobe koje dvogledom gledaju na zivotinje sa obe strane. Ovo ce im sigurno u zivotu biti trofejna slika.
Nasa zgrada je sa bocnih strana bila postavljena na dva stupa. 26. februara 1993 godine oko 20 sati primjecen je covjek koji vuce sanke i na njemu ruksak. Strasna eksplozija, podrhtavanje zgrade, krsenje stakla i neka strasna tutnjava bilo je sve sto je nas 50-tak stanara koji smo zivjelu u zgradi i "borci" - koji su ustvari bili mladi ljudi sa Trga Pere Kosorica, samoincijativno organizovani da brane svoje domove od onih ljudi sa Grbavice. Pocetak odbrane je bio jako multinacionalan. Na sankama je bio eksploziv koji je daljinski aktiviran i cjeli zadnji dio zgrade je srusen, kao sto slika pokazuje. Nikad se nije saznalo sta je bilo sa covjekom koji je vukao sanke.
Moj sin poslije ranjavanja (imao je 15 godina), je izmjesten u Hrvatsku, a nakon zavrsenog IV Gimnazije na Hvaru, otisao u Berlin kod mog brata. Njegov drug iz srusenog dijela zgrade, koji je bio u Americi, je nekako saznao za broj telefona mog brata i nazvao Franu. Izmedju ostalih pitanja bilo je i ovo "Znas li sta mi je sa stanom"? Ovako nastaju vicevi u Bosni. Moj sin je odgovorio "Stan ti je u redu, samo vise nije na cetvrtom nego na trecem spratu", sto se i vidi iz prilozene fotografije.
Pozdrav blogerima - Saima.
Ja sam za ovaj put odlucila da vam posaljem ovu fotografiju koja je objavljena u jednim engleskim novinama, a nama u BH Telekom poslana faksom 94 godine.
Ovo je dio grada u kojem je bila najbliza granica linije razdvajanja. Maj i juni 92 je bilo protjeravanje ljudi Hrvata i Bosnjaka (moram koristiti ove nazive zbog danasnje realne situacije, ranije smo bili Bosanci i Hercegovci).
Nasa zgrada ima pasaz - prolaz ispod koje su danima, stotine ljudi sa po dvije najlonske vrecice, prelazili u ovaj dio grada. To im je jedino bilo dozvoljeno. To je bila ista sudbina ljudi kao u Banja Luci, s tom razlikom sto su banjalucani morali davati i veliki novac da bi bili otjerani sto dalje od svoga grada. Grbavicom su harali isti likovi o kojima ti Milane pises u svojim sjecanjima. Ljudi su ih opisivali. Nosili su velike krstove i crne kape na glavama. Zvali su ih "vukovarci " ili "psi rata." Obzirom da smo mi stanari vec bili napravili zastitu nasih ulaza, oni preko ove ulice nisu prelazili, a "Radio Mileva" je prosirila vijest da je u zgradi "Loris" hiljade Jukinih vojnika. Taj strah srpskih "junaka" od njega, a nasih od njih nas je spasio.
Tri i pol godine preko ove ulice nije krocila ljudska noga ni sa jedne ni sa druge strane.
Kad sam vidjela ovu sliku, moja prva asocijacija je bila slijedeca: ova slika me podsjetila na jednu fotografiju koju je prije rata snimio moj brat koji zivi vec 40 god. u Berlinu. Bio je u Keniji na safariju sa suprugom Njemicom. Na jednoj slici je ona u slicnom polozaju sa dvogledom. Gleda divlje zivotinje u rezervatima. Mene svaki put ova slika podsjeti na to da mi ova dva "Unproforca" lice na osobe koje dvogledom gledaju na zivotinje sa obe strane. Ovo ce im sigurno u zivotu biti trofejna slika.
Nasa zgrada je sa bocnih strana bila postavljena na dva stupa. 26. februara 1993 godine oko 20 sati primjecen je covjek koji vuce sanke i na njemu ruksak. Strasna eksplozija, podrhtavanje zgrade, krsenje stakla i neka strasna tutnjava bilo je sve sto je nas 50-tak stanara koji smo zivjelu u zgradi i "borci" - koji su ustvari bili mladi ljudi sa Trga Pere Kosorica, samoincijativno organizovani da brane svoje domove od onih ljudi sa Grbavice. Pocetak odbrane je bio jako multinacionalan. Na sankama je bio eksploziv koji je daljinski aktiviran i cjeli zadnji dio zgrade je srusen, kao sto slika pokazuje. Nikad se nije saznalo sta je bilo sa covjekom koji je vukao sanke.
Moj sin poslije ranjavanja (imao je 15 godina), je izmjesten u Hrvatsku, a nakon zavrsenog IV Gimnazije na Hvaru, otisao u Berlin kod mog brata. Njegov drug iz srusenog dijela zgrade, koji je bio u Americi, je nekako saznao za broj telefona mog brata i nazvao Franu. Izmedju ostalih pitanja bilo je i ovo "Znas li sta mi je sa stanom"? Ovako nastaju vicevi u Bosni. Moj sin je odgovorio "Stan ti je u redu, samo vise nije na cetvrtom nego na trecem spratu", sto se i vidi iz prilozene fotografije.
Pozdrav blogerima - Saima.
Labels: ratna sjecanja
6 Comments:
Drago mi je da ti se svidio prijedlog i nastavila rubriku. Svako ima pravo na svoj izbor.
Likove koje opisujes sa subarama ukrasenim kokardama, krstovima i unakrsnim redenicima, ratna BL ih je bila puna. Jos uvijek mi u glavi odzvanjaju rafali, dok su isli "Titovim drumom", kojima su obiljezavali dolazak sa ili odlazak na ratista. Svi su ih se bojali, bojali su se i zalutalih metaka jer oni ne biraju cilj i ne pitaju za naciju.
Bili su bas onakvi kao iz starih ratnih filmova, a mozda su ih i koristili za obrazovanje/kopiranje, ko zna?
Pozdrav svima,
Djulijana
Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke....
Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge i komentare.Neka mi gospodja Saime ne zamjeri i ovim
nezelim da umanjujem patnje sarajlija za vrijeme ovog rata, ali moram da kazem da me ova slika sa umproforcima i dopisanim rijecima podsjeca na slike Banjaluke u zemljotresu. Smatram da je bilo mnogo teze biti Bosnjak ili Hrvat u Banjaluci 92-96 nego prezivjeti patnje u Sarajevu kao Bosnjak ili Hrvat. "Nas ulaz je mjenjao makarone sa drugim ulazom za krompire".
Ne zamjerite, ovo je komentar
Pozdrav svima ja sam Raja
za doticnog Raju, banjalucanka sam ,sta mi vrijedi, nisam tamo, no nema veze nije tema.
nego covjece gdje ti je realnost,ma nema teorije da poredis sarajevo i banjaluku u ta doba,,,,,,,,,,
kazes mijenjao makarone za krompir, (budi sretan kad si imao sta mijenjati), a oni nisu svih tih godina vidjeli ma da sad ne nabrajam.........ma nista nisu imali, a ako su i htjeli imati od onih koji su nekako dolazili do tog jaje jedno je kostalo 100DM,putar, brasno secer,so itd.........u nedogled bi ova prepiska otisla , sve je bilo precjenjivano u tim markama ........neko nije imao niti te marke niti to jaje............
banjalucanka
Draga Banjalucanko
vi ocito niste u toku. Trebali ste procitati prethodni prilog sjecanja iz Sarajeva pa bi vam bilo sve jasno.
Nisam ja mjenjao makarone i krompire nego Sarajlije u ratu.
Ne zamjerite,
Pozdrav svima, ja sam Raja.
Porediti Banjaluku i Sarajevo tokom zadnjeg rata je gotovo nemoguce jer se radi o dvije potpuno razlicite sudbine. Dok je Sarajevo godinama drzano pod opsadom i stalnim granatiranjem, gdje su ljudi ginuli svakodnevno, dotle je u Banjaluci primijenjena druga ratna strategija. Kod nas pravog rata nije ni bilo. Ljudi su ubijani tu i tamo, s razlogom. Trebalo je siriti strah i na taj nacin prisiliti veliku vecinu da grad napusta ne pred direktnom prijetnjom oruzja (jer oruzje je u Banjaluci bilo ‘dotureno’ samo jednog grupi cjelokupne populacije grada), vec na mnogo prefriganiji nacin. Da se u Banjaluci pokusalo ubijati kao sto je to cinjeno u Sarajevu, vjerojatno bi svijet ranije reagirao jer pobiti 20, 30, 40 hiljada nenaoruzanih ljudi bi moralo izazvati reakciju. Ovako, ubijajuci ljude po okolnim selima i manjim mjestima (Kotor Varos, Kozarac, Ljubija i njena okolina, Prijedor), i ponekim ubistvom u gradu svake veceri, je postignut zeljeni efekt. To bi trebalo svakome ko ima i malo mozga u glavi biti jasno. Za to nisu potrebne visoke skole, samo malo logike.
Kako sam grad napustio u ljeto 93. ne mogu govoriti o vremenima poslije toga ali i ona jedna godina mi je bila dovoljna da shvatim o cemu se radi. Ocigledno je da je od prvog dana postojao plan po kojem se Banjaluka morala ocistiti od ‘ostalih’ i taj plan je sprovodjen iz dana u dan. Zalosno je sto su u tom planu ucestvovali mnogi nasi poznanici (prijateljima ih ne mogu zvati) stavljajuci se na stranu tadasnjih vlasti (sjetite se svojih radnih kolega, poznanika, komsija, koje su partijske knjizice odmah zamijenili onim SDS-a), koje su u praksi primjenjivale fasisticke ideje kojima su se sluzili nacisti tokom drugog svjetskog rata. Evo jucer procitah intervju sa Oskarom Danonom, poznatim dirigentom i kompozitorom, rodom iz Sarajeva. Njegov opis dogadjanja iz drugom svjetskog rata iz Sarajeva se moze preslikati na Banjaluku nakon 92. Isti metodi, drugi izvrsioci. Dok su to u Sarajevu bile ustase, kod nas u Banjaluci su se time bavili nasi dotadasnji poznanici i komsije. Maltreriranja, oduzimanja posjeda i imovine, iseljavanja iz stanova, ubistva i pljacke, miniranja, organizirane naouruzane bande pljackasa u vojnim uniformama koje su pod zastitom policijskog sata obavljale svoj posao, sve su to metode koje su se primjenjivale u Njemackoj prije i tokom drugog svjetskog rata. Sjeca li se neko logora: Keraterm, Omarska??? U Banjaluci, istina, nije bilo zutih traka, ali, saznavajuci sta se desavalo kasnije nakon mog odlaska, trake nisu ni trebale.
U Sarajevu je bila drugacija situacija. Narod se kako-tako organizirao, naslo se tu i oruzja, i plan da se grad na brzinu podijeli nije uspio. Zbog toga je artiljerija nemilosrdno tukla sa brda po neduznim stanovnicima jer hrabrosti da se upusti u izravnu borbu cak sa mnogo slabije naoruzanim protivnikom nije bilo (znamo sta se desavalo 95. kada je i druga strana dosla do oruzja). Zbog toga Banjaluku i Sarajevo ne mozemo i ne trebamo porediti. Ali bez obzira na sve receno, stratezi su ostvarili plan. Mozda ne potpuno, ali ipak u dovoljnoj mjeri da sada uzivaju plodove svoga rada. A nama ostaje da ovako pricamo na daljinu i da se ponekad pomalo zakacimo oko stvari oko kojih se ne bi trebali kaciti. Za mene je veliko bogatstvo saznavati, makar i 15-tak godina kasnije, kako je to izgledalo zivjeti u Sarajevu za vrijeme pakla, i to iz ‘usta’ skolske kolegice. Na liniji razdvajanja! Jer istina se mora govoriti kako oni koji sire lazi ne bi bili jedini ciji se glas cuje.
Iskreno receno, nisam se nadala reakcijama ovoga tipa. Naime, ocekivala sam da cemo jednostavno opisivati nasa licna ratna sjecanja, porediti nasa prezivljavanja, a ne "takmiciti se" kome je bilo teze, ko je veci pacenik i sl. Moje pisanje o razmjeni makarona se odnosi na period april/maj '92. kada se je u Sarajevu vec naveliko ginulo, a u BL smo jos uvijek bili zbunjeni (makar ja licno)i nadali se da ce se sve zavrsiti u kratkom roku.
Nadam se da ce se ova rubrika nastaviti i da ce ponukati i druge da se jave sa svojim prilozima.
Pozdrav i svako dobro svim blogerima,
Djulijana
Post a Comment
<< Home