Sarajevo - ratna sjecanja

Svidja mi se Djulijanin prijedlog da se nasa sjecanja koja se ticu proteklih dogadjaja na ovim prostorima naslove ovako. Na ovaj nacin se niko ko misli da je to nepotrebno ne mora ukljucivati.

Ja sam za ovaj put odlucila da vam posaljem ovu fotografiju koja je objavljena u jednim engleskim novinama, a nama u BH Telekom poslana faksom 94 godine.

Ovo je dio grada u kojem je bila najbliza granica linije razdvajanja. Maj i juni 92 je bilo protjeravanje ljudi Hrvata i Bosnjaka (moram koristiti ove nazive zbog danasnje realne situacije, ranije smo bili Bosanci i Hercegovci).

Nasa zgrada ima pasaz - prolaz ispod koje su danima, stotine ljudi sa po dvije najlonske vrecice, prelazili u ovaj dio grada. To im je jedino bilo dozvoljeno. To je bila ista sudbina ljudi kao u Banja Luci, s tom razlikom sto su banjalucani morali davati i veliki novac da bi bili otjerani sto dalje od svoga grada. Grbavicom su harali isti likovi o kojima ti Milane pises u svojim sjecanjima. Ljudi su ih opisivali. Nosili su velike krstove i crne kape na glavama. Zvali su ih "vukovarci " ili "psi rata." Obzirom da smo mi stanari vec bili napravili zastitu nasih ulaza, oni preko ove ulice nisu prelazili, a "Radio Mileva" je prosirila vijest da je u zgradi "Loris" hiljade Jukinih vojnika. Taj strah srpskih "junaka" od njega, a nasih od njih nas je spasio.

Tri i pol godine preko ove ulice nije krocila ljudska noga ni sa jedne ni sa druge strane.

Kad sam vidjela ovu sliku, moja prva asocijacija je bila slijedeca: ova slika me podsjetila na jednu fotografiju koju je prije rata snimio moj brat koji zivi vec 40 god. u Berlinu. Bio je u Keniji na safariju sa suprugom Njemicom. Na jednoj slici je ona u slicnom polozaju sa dvogledom. Gleda divlje zivotinje u rezervatima. Mene svaki put ova slika podsjeti na to da mi ova dva "Unproforca" lice na osobe koje dvogledom gledaju na zivotinje sa obe strane. Ovo ce im sigurno u zivotu biti trofejna slika.

Nasa zgrada je sa bocnih strana bila postavljena na dva stupa. 26. februara 1993 godine oko 20 sati primjecen je covjek koji vuce sanke i na njemu ruksak. Strasna eksplozija, podrhtavanje zgrade, krsenje stakla i neka strasna tutnjava bilo je sve sto je nas 50-tak stanara koji smo zivjelu u zgradi i "borci" - koji su ustvari bili mladi ljudi sa Trga Pere Kosorica, samoincijativno organizovani da brane svoje domove od onih ljudi sa Grbavice. Pocetak odbrane je bio jako multinacionalan. Na sankama je bio eksploziv koji je daljinski aktiviran i cjeli zadnji dio zgrade je srusen, kao sto slika pokazuje. Nikad se nije saznalo sta je bilo sa covjekom koji je vukao sanke.

Moj sin poslije ranjavanja (imao je 15 godina), je izmjesten u Hrvatsku, a nakon zavrsenog IV Gimnazije na Hvaru, otisao u Berlin kod mog brata. Njegov drug iz srusenog dijela zgrade, koji je bio u Americi, je nekako saznao za broj telefona mog brata i nazvao Franu. Izmedju ostalih pitanja bilo je i ovo "Znas li sta mi je sa stanom"? Ovako nastaju vicevi u Bosni. Moj sin je odgovorio "Stan ti je u redu, samo vise nije na cetvrtom nego na trecem spratu", sto se i vidi iz prilozene fotografije.

Pozdrav blogerima - Saima.