Sjecanja iz Sarajeva
O ratnim godinama u Sarajevu sam procitao mnogo, gledao granatiranja na TV kao da se radi o nekom filmu, proveo jako puno vremena pokusavajuci da shvatim kako je zivot u tom gradu izgledao tih godina kada se nije znalo ko ce se slijedeci naci na nisanu ubica sa okolnih brda, suosjecao sa napacenim narodom cija je jedina krivica bila sto je nekim pomucenim umovima palo na pamet da ostvare neke svoje umobolne ciljeve skrojene opet u nekim drugim jod umobolnijim glavama, i evo ni dan danas ne mogu razumjeti kako se to moglo dogoditi u Evropi dvadesetog stoljeca. U Sarajevskom paklu se nasla i moja skolska kolegica, nasa Banjalucanka, Saima, ali evo za sve ove godine o tim godinama nadljudskog prezivljavanja od nje nisam imao prilike saznati ama bas nista.Zbog toga me je iznenadila i istovremeno obradovala njena odluka da o tim godinama nesto napise. Poznavajuci Saimu znam da se u ono sto ona govori ne moze sumnjati i da njena sjecanja o tim danima imaju tezinu istine koju bi neki sada htjeli da prekroje. Takva je bila sve one godine u skoli a takva je ostala i danas. To smo, valjda, svi mogli shvatiti prateci njena javljanja ovdje na ovim stranicama.
A sada evo Saiminog prvog kazivanja o vremenima koja bi, vjerujem, i ona zeljela da zaboravi. Ali, kao sto ja ne mogu zaboraviti Banjaluku i dogadjaje u njoj, sumnjam da to i Saima moze. Jer ta vremena su se urezala svima nama duboko u mozak, tu najkompliciraniju memoriju koju je priroda stvorila, i za sada ne postoji metod kojim bi se sve to jednostavno izbrisalo. Mozda se moze malo potisnuti u drugi plan, ali ne i pobrisati kao da nikada nije postaojalo.
Za vrijeme rata sam vodila dnevnik i obecala sebi da cu ako prezivim sve to staviti na papir i oblikovati u neku knjigu kad odem u penziju. Evo tece i cetvrta godina mog uzivanja u penziji a od sredjivanja te dokumentacije nista.
Odlucila sam se da zahvaljujuci tvom blogu mogu bar ostaviti neki trag.
Ovo nam je jedina fotografija iz ratnog vremena. Nas komsija Tose Mitasevski je citav zivot bio zaljubljenik u fotografiju i ostao je u svom stanu citav rat. Bio je pametan pa je filmove koje je imao u rezervi cuvao i racionalno trosio. Rat je poceo u aprilu 92 a ova fotografija je napravljena u aprilu 93. Cijela jedna teska ratna godina je bila prosla i cjela jedna jako hladna zima. Na slici smo moj suprug Vice, mladji sin Frane ( te 93-ce 30-tog novembra je bio ranjen u obe noge). Kad je rat poceo Vice je imao 102 kg, a ja 90. Na ovoj slici je Vice imao 80 kg. a ja 75. I danas je ostao izraz da je od svih dijeta na svijetu najbolja Karadziceva dijeta. Nije bilo hrane, neprestano se trcalo, jer je to bio jedini nacin da se izbjegne snajper .Potraga za vodom i drvima je bila svakodnevna. Mi smo od ovog zadnjeg bili oslobodjeni.
Nasa zgrada je useljena 80-te godine. Dvije lamele su bile vojne a jedna civilna. Vojni dio je vec bio pripreman za rat. Bilo je u podrumu veliko atomsko skloniste, telefon, direktan spoj na vodovod Bistrica sa Jahorine. 1994 god u augustu bio je cjeli grad bez vode jer je bio spojen na vodovod "Vrelo Bosne" koji je pripadao RS i bio je zatvoren. Samo smo mi tada u Novim Sarajevu imali vodu i dolazili su svi stanovnici kroz rov u nasu zgradu.
Na ovoj slici je nasa spavaca soba iz koje smo izlozili sve stvari i parket, a poslije i stvari iz napusteni stanova. Imali smo srecu da su nam neke komsije imale u stanovima i panjeve i sjekire pa se to vidi na slici. Bili su sigurni da ce to biti njihov teren. Kad su komsije vjerni, sljedbenici fasisticke ideologije otisli, kako im je receno samo na sedam dana, nisu nosili nista osim licnih stvari. Poslije rata posteni ljudi koji su se vratili a nisu ucestvovali ni u cemu su nam to rekli. Mi stanari koji smo ostali (svih nacionalnosti iz svih bivsih republika, napravili smo granicu zavarivanjem ulaza i postavljanjem barikada od svega i svacega. Plasticna burad su bila najvredniji artikli, jer se bez rezerve vode u stanu nije moglo. Puno je stanova u zgradi izgorjelo jer su zapaljivi meci bili svakodnevnica. Ove crne fleke na zidu iza nas su meci koji su se ispaljivali iz protuavionskih topova (strucno PAM-ova), probijali beton i ostajali u zidu. Bili su crni, 10-tak cm dugi i imamo ih u jednoj kutiji u kojoj drzimo sve sto je upalo u nas stan (djelovi tenkovskih granata, sve moguce vrste metaka koje je nasa "draga" JNA imala u svom arsenalu). Danas to sve Srbija pripisuje "vojsci Republike Srpske". Malo morgen.
Da vas danas ne bih umorila prekinucu ovo pisanje i ako bude reakcija da sam ovim pisanjem izazvala negativne reakcije kod ljudi koji bi mogli da nevjeruju u ovo prekinut cu. Neka nam se istorija i dalje bazira na sutnji i nek nam buducnost i dalje zavisi od manipulatora i manipulisanih.
Pozdrav Saima
Labels: ratna sjecanja
posted by co | 9:20 PM
3 Comments:
Kada sam dosla u USA, davne '95. Mrs. Owene, jedna od brojnih volontera za rad sa izbjeglicama, donese mi knjigu "Zlata's Diary" uz preporuku da je obavezno procitam. Rece mi da cu iz nje puno nauciti o ratu u Bosni/Sarajevu. Bila je u pravu, naucila sam mnogo o stradanjima, ljubavi,patnji,solidarnosti. Cesto se sjetim mog zadnjeg telefonskog razgovora sa svojom rodicom Rahimom iz SA, koja mi tada rece da je rat naveliko krenuo. Svi stanari u zgradi organizovali su se tako da su skupili hranu iz svih stanova i napravili dnevni raspored hrane, minimalni obroci ali dovoljni za prezivljavanje
Posto su imali "viska" makarona organizovali su razmjenu dobara sa susjednom zgradom, pa dok traje -traje.
Ovaj Saimin prilog je jednostavno potvrda onoga sto sam do sada cula i citala, a voljela bih da Saima nastavi sa pisanjem.
Co, ne znam da li je prijedlog prihvatljiv, ali bih predlozila da ova i slicna javljanja budu pod rubrikom RATNA SJECANJA, pa ko ne zeli citati o tome , neka jednostavno preskoci rubriku.
Pozdrav, Djulijana
Negdje polovicom marta 93e dobila jedna mama u BL pismo od kcerke studentice koju je rat zatekao u SA. Pismo stiglo preko Crvenog Krsta, nikako drugacije nije ni moglo. To je bila prva vijest koju je mama primila u skoro godinu dana, saznala da je kcerka ziva, radosti nikad kraja, a tuzi takodje, jer se nikad nije znalo sta nosi sljedeci trenutak, a ne dan ili godina.
Da ublazi svoju tugu ali i podjeli radost , mama je citala svojim prijateljicama isjecke iz pisma. Imalo je vise od deset gusto pisanih stranica. Plakali smo i smijali se u redovima. Kcerka je pisala o golgoti koju prozivljavaju, ali je u svaki opis dodavala poneko zrnce humora, valjda da mami pruzi malo nade. Svima nam je zbog tog zrnca humora bilo jos teze. Kako je strasan zivot morao biti tamo. Tesko je to bilo zamisliti, a kamo li zivjeti.
PS
Kcerka je prezivjela rat, udala se za vrijeme rata i koliko znam, dan danas zivi u SA.
PS PS
Saima, nadam se da ces nastaviti. Mnogi moji prijatelji su pisali neku vrstu dnevnika kad i ti, ali jos nisu nasli vremena da svoje pisanje uoblice u knjigu ili barem objave na neki drugi nacin. Mozda ces otovriti seriju.
PS PS PS
Komentar na Djulijanin prijedlog: Mislim da upravo cilj treba biti da svi citaju, da se upoznaju i sa stradanjima one druge strane. Da ne bude kao sad sa knjigama iz istorije u Bosni. Tri istorije i tri istine.
Mislim da kad jednom svi u BiH nadju dovoljno interesa, snage I znanja pa da se jednom te tri istine ujedine, onda ce opet Bosna biti ono sto je bila a naravno i Hercegovina.
Draga Saima, sigurna sam da ce biti puno komentara na ovaj prilog.
Mogu samo izraziti svoje divljenje tebi, cijeloj tvojoj familiji i svim drugim sarajlijama koji su to izdrzali i ostali dovoljno jaki da se vrate u neki normalni zivot sa zdravim razumom.
Dnevnici iz takvih burnih dana su jako vrijedni zbog svoje autenticnosti, i ja podrzavam tvoje pisanje.
Citajuci razne knjige bilo da su "obradjena" sjecanja , ili dnevnici mozemo samo potvrditi biolosku cinjenicu da su ljudi zivotinje. Mislim na onaj mali procenat psihopata koji su veoma spretni u manipulisanju s ljudima.
Mi se pitamo kako se to moglo desiti u srcu Evrope ja sama a vjerovatno i mnogi od nas nisu uspjeli sebi to objasniti.
Sto me najvise obeshrabruje je cinjenica da ce uvijek biti ratova i sukoba dok je ljudkog roda, pocevsi od biblije gdje se palilo i ubijalo da bi se stiglo u "obecanu zemlju gdje tece med i mlijeko"preko sljedicih "civilizacija" pa sve do nasih dana. U svakom stoljecu se rusilo i palilo u ime nekih "visih ciljeva" a cesto i u ime boga.
Mene su fascinirala svjedocenja djece kao sto su Ane Frank, Zlata Filipovic. Zlata je prije dvije godine izdala knijigu sa dnevnicima djece iz svih dijelova svijeta, raznih ratova. pocevsi od nama dalekog prvog svjetskog rata pa sve do ovog u Iraku koji jos uvijek traje.
Prije par mjeseci bio je na blogu komentar o jednom odlomku iz knjige "Love Thy Neighbour" by Peter Maass. Pisao je o Banjaluci u ovom zadnjem ratu.
Bila sam radoznala da procitam cijelu knjigu. Trazila u internetu, nisam nasla prevod na nas jezik pa sam narucila engleski original preko Amazon.
To su zapisi jednog novinara koji je razgovarao sa mnogobrojnim izbjeglicama, posjecivao logore..
Dosla sam do neke dvadesete stranice i morala prestati jer me dovelo u totalnu depresiju.
Manjka mi snage da se pomirim s cinjenicom da su takvi monstrumi zivjeli u nasoj zemlji.
pozdrav svima od dubravke kusmic
Post a Comment
<< Home