Domaca radinost

Odlazak iz Banjaluke i dolazak u Ameriku, Svedsku, Njemacku, Norvesku ili neku drugu zemlju je, htjeli mi to ili ne, svima nama promijenilo zivote. Onaj miran zivot koji smo zivjeli u bivsoj Jugi je nepovratno otisao u historiju i ostat ce u sjecanju generacije koja takodjer polako ide istim putem. Oni mladji, koji su u danima odlaska tek zapocinjali svoj zivotni put se sjecaju malo toga a zivot u novoj sredini ih je natjerao da i ono malo cega su se sjecali polako postaje sve bljedje i bljedje i jednog dana ce potpuno isceznuti, potisnuto novinama koje ih okruzuju.

Meni licno Amerika nikada nije bila san, obecana zemlja u kojoj cu ostvariti svoje planove, vec mjesto na kojem sam se nasao jer su drugi tako odlucili. Zbog toga su mi prve godine zivota prolazile nekakvom bunilu, u borbi da se zapocne sve od pocetka, od nule, ne misleci sta me ceka sutra. Tek kupovinom kuce (srecom, to se desilo relativno brzo po dolasku, jer je u Americi vjerojatno to moguce lakse uraditi nego u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu) stvari su se pocele vracati na svoje mjesto.

Tako smo mi, izbjeglice, malo po malo, poceli ‘upraznjavati’ neke od obicaja iz starog kraja. Zivot se, polako, poceo vracati u poznate tokove, istina u nekim novim koritima, daleko od onih koje smo poznavali. Mozda smo zbog toga kod novih komsija ponekad izgledali cudno jer su se neke stvari kod njih vec davno zaboravile pa su im neki nasi ‘potezi’ izgledali, u najmanju ruku, neobicno.

Jedan od nasih prvih ‘uspjeha’ u novom komsiluku je bilo susenje mesa u maloj susnici napravljenoj iza supe na brdascu u backyard-u. Dida Dane je bio glavni strucnjak u ovom novom ‘biznisu’ jer mi malo mladji(!) nismo imali nikakvog iskustva u ‘toj oblasti’. Sjecam se kada smo prvi put zapalili vatru u toj maloj susnici (bila je zima), smatrajuci to necim sto je sasvim normalno, kako nije proslo dugo kada se na nasim kucnim vratima pojavio komsija iz kuce iznad javljajuci nam da nam se zapalila supa. Uspjeli smo mu nekako objasniti o cemu se radi ni ne razmisljajuci da je svaki dim u ovim krajevima najava pozara koji su ovdje svakodnevna pojava. Meso smo nastavili susiti jos godinu-dvije, a nakon toga smo odustali jer smo ga mogli kupiti u ducanu koji je otvorio jedan bracni par iz Rusije.

Susenje mesa je samo jedna od veza sa starim krajem. Pravi se ovdje i sok od ruze, one domace, divlje, uz pomoc limuntoza i sunca, Nera je vec postala pravi strucnjak u ‘proizvodnji vina’ (ove godine se konacno spremam da napravim prave naljepnice za flase), a pravljenje ziminice (kiseli kupus, sarena salata, kiseli krastavci i paprike, ajvar…) je vec postalo tradicija. Tako se dio Bosne preselio ovdje u predgradje Pittsburgh-a i vjerojatno ce tu i opstati dok nas je zivih.

A mlade generacije ce ostati uskracene za ovu lijepu tradiciju nasih krajeva koja ce nestati sa nama koje korijeni jos uvijek cvrsto vezu za stari kraj. Nove ‘tehnologije’ su vec odavno prisutne, i ne samo ovdje, u novom kraju. Imali smo se priliku u to uvjeriti pri zadnjoj posjeti starom kraju gdje je sve vise proizvoda sa svjetskih trazista, zapakovanih u lijepu ambalazu, ali bez onog ukusa koji je bio proizvod vrijednog rada nasih roditelja.