Susret nakon dvanaest godina

Mozda ce izgledati da sam sve dobro isplanirao ali kunem se da se desilo slucajno. Vec duze vremena razmisljam sta pripremiti za hiljaditi prilog i sta god da mi je padalo na pamet nije mi se cinilo prigodnim. Kako se radi se o malom jubileju, po glavi su mi se vrzmale razne ideje i na kraju, sticajem okolnosti, zavrsih tamo gdje sam sve zapoceo. Krug se zatvorio. Tako se to zna dogoditi u zivotu i najcesce na to ne mozemo uticati.

Ovaj blog je, kao sto sam to u njegovom predgovoru napisao, posvecen svim onim Banjalucanima koji svakome mogu pogledati u oci bez stida i straha, jer su kroz ova gadna vremena ostali cista obraza, prihvatajuci svoju sudbinu onakvom kakva im je bila sudjena, ne cineci zla nikome, placajuci to skupom cijenom: progonom iz vlastitog grada, dok su mnogi koje smo svrstavali u nase ‘prijatelje’, skolske kolege, poznanike ili komsije, ili nijemo gledali sta se dogadja ili aktivno ucestvovali (neki javno, a vecina tajno) u nasem progonu. Kao rezultat svega onoga sto nam se desilo devedesetih je desetine hiljada protjeranih (kako ih u zadnje vrijeme vole nazivati, dijasporom) koji se sada vecinom druze ovako virtuelno, preko Interneta, na mnogim ‘sajtovima’, jer su daljine prevelike da bi se okupili uzivo u necijoj kuci, dvoristu, vikendici…

Tako je nastao i ovaj blog, kao zelja da pokusa bar na ovaj nacin okupiti one razasute diljem svijeta. Tako se stiglo i do ovog hiljaditog priloga kojeg posvecujem covjeku koji je u mojoj borbi da se snadjem u stranom svijetu nakon progona iz rodnog grada odigrao veliku ulogu a da za to nikada nije trazio nikakvu nadoknadu ili zahvalnost. Kao sto rekoh, sticajem okolnosti u proslu nedelju sam se, nakon vise od 12 godina sastao sa ocem Aleksom, (Fr. Alex), katolickim svecenikom, misionarem iz Italije, koji nas je tamo vec sada davne 94-te prihvatio u svoju kucu kao prijatelje, kao ljude kojima treba pomoci da ponovo stanu na noge nakon sto su nas neljudi svojom prefidnom politikom prisilili da napustimo grad u kojem smo rodjeni i proveli sav nas zivot. Zato ovaj hiljaditi prilog posvecujem njemu i njegovoj posjeti jer je on bio znacajna karika u lancu dogadjaju koji kao posljedicu imaju i ovaj blog. Jer ovog bloga ne bi ni bilo da nas sudbina nije razbacala na sve strane svijeta.

O ocu Alex-u sam vec pisao par puta i ne bih da se ponavljam (iako bih mogao i trebao napisati mnogo toga). Veze sa njim su se, nakon njegovog odlaska iz Pittsburgh-a i USA gotovo potpuno pokidale (njegov poziv ga vodi u razne dijelove svijeta i nigdje ne ostaje predugo), da bi nas nedavno iznenadila i obradovala vijest da se sprema na put u Ameriku s jednom studijskom grupom da im na licu mjesta isprica neke zivotne price i pokusa objasniti zivot u ovoj velikoj zemlji koja je, sticajem ruznih okolnosti, postal i nova domovina za mnoge Bosance. Tako se ove nedelje nakon mnogo godina ponovo sretoh sa Fr Alexom a sve je izgledalo kao da smo se rastali jucer. Tako to biva kada se susreces sa pravim prijateljem za kojeg si siguran da ti nece okrenuti ledja onda kada ti je pomoc najpotrebnija. A od naseg zadnjeg susreta je, kao sto rekoh, proslo evo vec vise od 12 godina.

Stigao je Fr Alex u Pittsburgh sa grupom djaka i nastavnika iz Italije sa zeljom da, izmedju ostalog, upoznaju sudbinu izbjeglica iz Bosne, jer se Italija suocava sa sve vecim prilivom izbjeglica pa je ovo jedan od nacina da Italijani steknu iskustva od onih koji se ‘tim poslom’ bave vec godinama.

Fr Alex je instistirao da se nadjemo na mom univerzitetu, da gostima iz Italije ispricam o onom sto nam se desilo i da im pokazem gdje radim, a da nakon toga odemo nesto pojesti. Tako i bi. O grupi koja dolazi nisam znao nista (mislio sam da se radi o grupi svecenika) pa sam se veoma iznenadio kada sam umjesto grupe muskaraca koju sam ucekivao ugledao mijesano drustvo u kojem su brojcano prednjacile zene. Bilo je to skupina nastavnika i ucenika iz raznih krajeva Italije koji su na univerzitet stigli malim busom koji je vozila Vicky, Kenijka, kojoj je Fr. Alex pomogao da stigne u Ameriku u danima prije naseg dolaska.

Nakon pozdrava i upoznavanja s grupom, te obavezne grupne fotografije ispred mog fakulteta, podjosmo u razgledanje zgrade, od ucionica, dijela zgrade u kojoj ‘zive’ profesori, do Law Library i moga ureda. Fotoaparati su radili punom parom, bilo je pitanja, a Fr. Alex je sve vrijedno prevodio. U obilasku mi je pomogao i jedan od profesora koji se zatekao tu, koji je, opet sticajem okolnosti, porijeklom Italijan koji se s gostima sporazumijevao na italijanskom.

Nakon obilaska fakulteta zaputili smo se u Golden Coral, restoran tipa naseg expres restorana, gdje se sam posluzujes a jedes koliko mozes, sve za istu cijenu. Bilo je to prilika za nase goste iz Italije da vide kako to izgleda u stvarnosti: masa raje, tanjiri pretrpani hranom, guzva na sve strane. Kakav su utisak stekli ne znam, ali ja sam se osjecao pomalo izgubljeno iako sam ovdje vec 15-tak godina.

Iz restorana smo se uputili nasoj kuci. Kuca mala a gostiju puno. Ali nije bilo problema. Kad celjad nije bijesna, kuca nije tijesna. Nera je pripremila desert (baklavu i pitu od jabuka), bosansku kavu, a bilo je i pica. Pilo se vino, crno, uglavnom, i to Avia. Kako je mladja raja bila ispod 21 krsili smo zakon, americki, ali sve je ostalo izmedju cetiri zida. Posto je Fr. Alex zelio da se vidi i cuje sa Davorom i Sanjom, morali smo se posluziti novim tehnologijama: u prizemlju sam laptop spojio na projektor i iskoristio Skype. Davor je kod kuce cekao na poziv i vezu smo lako uspostavili. Sanju, nazalost, nismo uspjeli ‘uhvatiti’. Da je tokom razgovora bilo veselo, moze se vidjeti sa fotografija ispod.

Sve u svemu, bilo je veselo: jelo se, pilo se, puno pricalo (mozete zamisliti Italijane kada se okupe i razvezu svoju pricu). Kada tome dodate lijepu muziku (ako ste ukljucili zvucnike vjerojatno cujete pjesmu koju sam zakacio uz prilog) mozete steci predstavu kako je to izgledalo.

Sa Fr. Alexom i njegovom grupom sam se sreo ponovo naredni dan prilikom obilaska kampusa. Druzenje nisam mogao nastaviti (grupa se zaputila u obilazak grada) jer se nesto moralo i raditi. Dosao je cas rastanka, kao sto se to cesto desava u zivotu. Pozdravio sam se sa grupom i Fr Alexom nadajuci se da ce nam zivot ponovo ukrstiti puteve. U tim trenucima nisam razmisljao da su sanse male jer godine cine svoje. Ali nikada se ne zna. Jer tesko je pomisliti da jednog iskrenog prijatelja neces imati priliku sretati cesce. Jer nase sudbine su nam pokazale da je pravih prijatelja veoma malo.