LOJZO ĆURIĆ (1933-2007.)
Navrši se već dvije godine otkako je od nas otišao.Povremeno se pitam da li je to stvarno istina. Jer...
Zažmiriš i vidiš ga. Okreneš se i čuješ ga. Viri iz nekog ćoška!
Sugestija popušta onog trenutka kada shvatim da Banova Luka nije više ista.
Poslije njega neće ni biti ...
Na web stranici ( http://www.alojz-curic.com/ ) čiji autor je Lojzin zet Dragan uvjeravamo se da su dvije njegove velike ljubavi djeca i Bosna:
ZDRAVO PRIJATELJI,
Poštovana djeco, đaci "Zmaj - Lojzine škole crtanja" od davne 1955. do 1992. godine - Prve osnovne "carske" škole iz 1881, godine u kojoj rodio se Pikaso.
Kažem: čas je počeo. Pozdrav na lijevo, svjetlosti, rukama u igri. Otvorite blok uvijek bijele neizvijesnosti....
Najljepše je izabrati čistu radost, red u mislima - idejama, pa će kao na papiru, i u životu, ako radimo, doći sklad i živahni mir, cilj stvaralačke mašte - bitke kruha i duha.
...A, kad djeca kažu da nešto postoji, to doista i postoji.
……………………………………………………………….
Kažem: čas je počeo. Pozdrav na lijevo, svjetlosti, rukama u igri. Otvorite blok uvijek bijele neizvijesnosti....
Najljepše je izabrati čistu radost, red u mislima - idejama, pa će kao na papiru, i u životu, ako radimo, doći sklad i živahni mir, cilj stvaralačke mašte - bitke kruha i duha.
...A, kad djeca kažu da nešto postoji, to doista i postoji.
……………………………………………………………….
ČUDESA
Ovaj internet je naša ostvarena nepostojeća sloboda.
Pišem u Kanadi kod unuke u Winnipegu, krajem 2004. godine. Čudesa. Evo mi srce kuca 15.000 km daleko od mene.
Pitate kako sam. Fala, dobro sam. Živ, srce mi zanovijeta daleko od mene, uz mene sve u meni.
Volim misliti Bosnu, odavde, kao zemlju izlazećeg sunca!
Mi rukom sunce, k’o jabuku. Stojećkom naš bosanski duh.
Kaže mi Tina pred zemljopisnom kartom: "Vaša Bosna je mrva."
- Da, krušna mrva! Ako ti ispadne na tlo, sagni se, podigni je i poljubi - digni je visoko kao Svetu knjigu...
Pišem u Kanadi kod unuke u Winnipegu, krajem 2004. godine. Čudesa. Evo mi srce kuca 15.000 km daleko od mene.
Pitate kako sam. Fala, dobro sam. Živ, srce mi zanovijeta daleko od mene, uz mene sve u meni.
Volim misliti Bosnu, odavde, kao zemlju izlazećeg sunca!
Mi rukom sunce, k’o jabuku. Stojećkom naš bosanski duh.
Kaže mi Tina pred zemljopisnom kartom: "Vaša Bosna je mrva."
- Da, krušna mrva! Ako ti ispadne na tlo, sagni se, podigni je i poljubi - digni je visoko kao Svetu knjigu...
RAZLIČITO I DRUGAČIJE
Grad Winnipeg voli ljude, djecu iznad svega.
Ovo mnoštvo različitog ljudskog drugačijeg toliko podsjeća na davnu Bosnu paralelnih svjetova, različitog cvijeća na ramenima - po pravima pravine i prvine, od povelje Kulina Bana (1198.)...
Do boljih dana.
A, kako ne znamo odgovor kuda ide ovaj svijet, stali smo pred školu "Athlone", naše unuke, pa se nagledali bijele, crvene, crne i žute djece ispod javorovog lista...
Kad me ružne i tužne '94. godine upitaše kojoj naciji pripadam, rekoh:
- Najvećoj, a to su Djeca!
Vaš Lojzo, decembra 2004. god, Winnipeg
Meni ostaje samo da napomenem da je Lojzo volio ovaj font Arial i obojen ljubičesto...
Mario
Ovo mnoštvo različitog ljudskog drugačijeg toliko podsjeća na davnu Bosnu paralelnih svjetova, različitog cvijeća na ramenima - po pravima pravine i prvine, od povelje Kulina Bana (1198.)...
Do boljih dana.
A, kako ne znamo odgovor kuda ide ovaj svijet, stali smo pred školu "Athlone", naše unuke, pa se nagledali bijele, crvene, crne i žute djece ispod javorovog lista...
Kad me ružne i tužne '94. godine upitaše kojoj naciji pripadam, rekoh:
- Najvećoj, a to su Djeca!
Vaš Lojzo, decembra 2004. god, Winnipeg
Meni ostaje samo da napomenem da je Lojzo volio ovaj font Arial i obojen ljubičesto...
Mario
Labels: in memoriam
posted by co | 12:01 AM
2 Comments:
Nesto mislim kako bi bilo kad bi njegovi bivsi ucenici napravili akciju pa svom ucitelju, slikaru, pjesniku i zaista velikom covjeku Lojzi napravili spomenik. Malo obiljezje negdje kraj Vrbasa kao uspomenu na ucitelja sto je volio istinu, umjetnost, ljude i svoj grad (nije vazno kojim redom). Spomenik na ucitelja sto je jos u ona davna vremena prije pedest godina odgajao svoje ucenike da misle svojom glavom, da im razmisljanja budu 'out of box'.
Cao Co
Mislim da je ovaj prilog Lojzo Curic zasluzio, jer nema Banjalucanina a i sire koji ga nije poznavao ili bar cuo za njega.
Smatram se sretnicom sto je bio i clan moje familije.Njegova supruga Enisa Osmancevic - Curic je moja bliska rodica.
Kad sam bila prije tri godine u BL,
u tad tek otvorenom Hrvatskom kulturnom drustvu bilo je knjizevno vece.Bilo je divnih pjesnika i knjizevnika koji su citali svoje radove.Admiral Mahic banjalucki pjesnik je procitao svoj rad.Zapamtila sam ovu recenicu."U BL nista vise nije isto, samo jos uvijek Lojzo isto voli Enisu, i Enisa isto voli Lojzu." Veliki aplauz je bio spontan.
Mi smo eshumirali nasu mamu iz Sarajeva u BL.Umrla je na Grbavici kod moje sestre, a sahranjena u mjestu Miljevici ispod srpskog groblja.To groblje je bilo na brdu a mjesto za Hrvate i Bosnjake u podnozju, u vodi i glini, neposredno uz smetljiste.
Moja majka je dostojno sahranjena i nad njom je obavljen vjerski obred, zahvaljujuci sestrinim komsijama.Drago mi je milane sto si pogodio "u sridu" kad si zakljucio da se ja uvijek nekom izvinjavam.Ja i zelim da se to osjeti.Komsije moje sestre su se pobrinule da se majka sahrani u plitkom sanduku slicnom tabutu i odveze bez pratnje uz stalnu organizaciju jednog penzionisanog policajca iz Titovog doba.Ostale koji nisu imali takve komsije su odnosili u crnim vrecama za smece.Ja ne zelim nista generalizirati vec postivati ono sto treba i ovakvim ljudima kao sto su bile komsije moje sestre zahvaljivati.
Ovde se to nadovezuje na Lojzu.Kad smo sve zavrsili u BL, nasli smo se u nasoj basti.Sva bliza rodbina koja je tamo ostala.Ponoc smo docekali u basti sa Lojzom. Svim njegovim pricama smo bili opcinjenji.
OVO NIKAD NECU ZABORAVITI.
Lojzo je prosao golgotu kao malo ko i sve izdrzao.Sjedili smo ispod naseg grozdja "mirisavke",(ti si o njoj pisao, jer je u dvoristu novog boravista tvog brata), i oko ponoci u augustovskoj veceri, snazno je zamirisala.U tom trenutku Lopjzo rece "Sve im mogu oprostiti, ali im nikad necu oprostiti sto su nam pomjesali ovaj miris sa mirisom svinjca".To je bilo nevjerovatno,pored toliko prezivljeni patnji samo im to ne moze oprostiti.Oni koji su ih istjeravali odmah su svoje seoske navike preselili u "djul-baste".
Kakva je to dusa bila kod naseg Lojze.
Emira ima odlicnu ideju, ali treba se organizovati.Ova stranica bi mogla biti pocetna organizacija.Nazalost mislim da mnogi iz tih generacija nisu vjesti ovoj tehnici komuniciranja.
Moja sestra je bila sluzbeno jednu nedelju u Bl, jer je odluceno da mu se napravi monografija.
Enisa cita tvoj blog, pa mozda posalje neku djecju pjesmice za nove generacije, jer je odlicna u tome.Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home