New Orleans - drugi put

Zatisje na blogu! Nema novih priloga. Komentari kasne. Cini se da se sve nekako smirilo. Kao da polako gubimo gubimo bitku s vremenu. Ili je to samo privid!

U stvari, stvar se zahuktava. Stiglo je nekoliko priloga i samo cekaju na red na objavljivanje. i sto je jos interesantnije, dva su od novih autora, sto zaista ohrabruje.

Razlog za zatisje je jednostavan: nisam imao vremena. ‘Morao’ sam na put (kao da mi je bilo krivo!). Ponovo u New Orleans. Grad muzike i zabave. Grad koji vikendom ne spava (sto sam osjetio na vlastitoj kozi). Grad koji polako zaboravlja Katrinu.

Nadjoh se ovih zadnjih par dana ponovo u ovom gradu na jugu USA, ovaj put s iskustvom vise jer su sjecanja s proslogodisnje posjete jos uvijek svjeza. Iako sam o posjeti ovom gradu vec pisao bi mi nekako zao da nesto ne napisem i ovaj put (barem za one koji nece imati sanse da ‘skoknu’ preko bare), uz par slika kojim cu pokusati docarati bar dio atmosfere tako specificne za ovaj grad. Kameru nisam koristio bas cesto ali mi je ipak ostalo vise nego dovoljno snimaka koje sam zelio podijeliti s drugima.

Ovaj put sam odsjeo u Royal Senesta hotelu smjestenom u srcu poznate francuske cetvrti, u Bourbon Street, najpoznatijoj i najposjecenijoj turistickoj destinaciji onih koji dolaze u ovaj grad.

Sam hotel je veoma interesantan: sa ulice i nije posebno upadljiv ali je unutrasnjost vrlo zanimljiva, kao i vecina ostalih gradjevina u ovom dijelu grada koji odisu nekom posebnom ‘aromom’. Gledajuci ga s vana posjetilac se iznenadi kada se nadje unutar njega. Hotel se, u stvari, sastoji od vise objekata koji su spojeni u jednu cjelinu pa se, kada se jednom nadjes u glavnom foajeu, sve cini kao jedna cjelina. Kasnije sam primijetio da se hotel, ciji je glavni ulaz na Bourbon street, proteze izmedju dvije poprecne ulice i da se u prizemlju nalaze restorani koji, u stvari, nisu njegov dio. Tek dva dana kasnije mi je posalo jasno zasto je buka u mojoj sobi bila tolika: naime, soba na drugom spratu u kojoj sam odsjeo (s pogledom na Bourbon Street) se nalazila iznad jednog od mnogobrojnih restorana u kojima ziva muzika svira do ranih jutarnjih sati. U petak, posljednju vece boravka, muzika je svirala do 4 ujutro i nisam mogao oka sklopiti sve do samog jutra a morao sam ustati u 5 da bih na vrijeme stigao na aerodrom.

Prvo vece konferencije kojoj sam prisustvovao sam imao priliku da mezim i pijuckam pivo na balkonu okrenutom na Bourbon street: bilo mi je to sansa da se nadjem u ulozi onih koje sam prilikom prve posjete ovom gradu imao prilike samo zavisno posmatrati setajuci se od restorana do restorana. Sada sam ja bio taj koji je mogao pijuckati i posmatrati raju koja s picem u rukama ide od lokala do lokala, i tako do ranih jutarnjih sati.

Slobodno vrijeme nakon sto bi se konferencija popodne zavrsila sam proveo setajuci ulicama francuske cetvrti uzivajuci u prekrasnom vremenu (istina, jedan dan je za vrijeme konferencije objavljena uzbuna zbog moguceg toranada u jednom od dijelova garada) i dogadjanjima kojih je u ovom gradu napretek. Zabava je glavna privredna grana ovog grada i svi oni koji stizu u ovaj grad s namjerom da nadju ‘posao’ pranalaze sve moguce nacine da privuku paznju mnogobrojnih turista. Pored muzicara raznih stilova i zanrova koji sviraju u mnogobrojnim restoranima, te ljepotica noci koje svoje umijece prikazuju u nekoliko nocnih klubova (za ‘muske’), na svakom cosku se nalijece na muzicare i druge ‘umjetnike’, koji nastupajuci na otvorenom , pokusavaju zaraditi koji dolar i naci svoje mjesto pod suncem u ovom dobu kada mnogi osjecaju posljedice globalne ekonomske krize (sudeci po broju turista, kriza se u ovom gradu jos ne osjeca). Naslusao sam se svih vrsta muzike, nagledao zivih kipova, zonglera, i svih drugih vrsta zabavljaca. Obisao sam vecinu ulica punih trgovina suvenira svake vrste (od koji su mnogi veoma interesantni), galerija slika, umjetnika koji stvaraju na otvorenom… Gradom se moze hodati satima i cini mi se da nikada ne moze biti dosadno. Na svakom cosku se nesto dogadja. Naletio sam na skupinu ‘gusara’ koji su tih dana imali neko svoje slavlje. Odjeca, face, muzika i muzicari, sve je to toliko drugacije od onoga sto sam imao prilike vidjati u drugim gradovima koje sam za ovih 15-tak godina zivota u USA imao prilike posjetiti.

Pravi zivot zapocinje s prvim sumrakom, kada se broj posjetilaca naglo povecava, a muzika postaje sve glasnija. Konkurencija je ogromna i svako se bori za svog gosta. Metodi su razliciti: od nudjenja besplatnih pica (konobarice, posebno ‘obucene’ za tu priliku, stoje na ulici s casama u obliku epruveta u kojima je pice koje obara s nogu), do reklama 2 za 1 ili 3 za 1 (valjda dobijes tri pica za cijenu jednog, samo sto ne znas kolika je cijena tog jednog). Raja ide od jednog lokala do drugog, stalno se nesto cuga, a sa svakim picem raspolozenje raste. Posljedice ovih propagandnih marifetluka sam najbolje vidio zadnje vece boravka kada su grupe dobro zagrijanih turista (i 'turistica') pravile buku sve do zore. To je ovdje ,valjda, normalno, jer nisam vidio organe reda (sto bi neki rekli, drotove) da interveniraju. Dok smo se moj kolega i ja krisom u pola sest ujutro prikradali taksiju koji nas je povezao na aerodrome, policija je mirno sjedila u autu u susjednoj ulici, ne pokusavajuci da intervenira. A nama je bilo prpa jer se na ulici ispred hotela napravila prava guzva.

Evo me sjedim za laptopom i zavrsavam ovaj prilog, zamisljen kao mali predah od priloga koji nas vracaju u nasu mladost i dane prije rata. A uz prilog sam zakacio i jednu muzicku numeru koju vrijedi poslusati (posebno posto ce nestati s novim prilozima) dok pregledate ovaj mali album slika napravljen na brzinu (stamparske greske nemam vremena ispravljati).

A prilozi najavljeni u uvodu se polako pripremaju. Autore molim za malo strpljenja a ostalima preporucujem da provjeravaju ima li sta novo. Da im javljanje nasih novih suradnika ne bi promaklo.