Shrink
Volim filmove sa porukom, onda ih i zapamtim. Jedan od njih je Australijski film iz 1986, “Crocodile Dundee”. U tom filmu Dundee dolazi u New York gdje ga na partiju upoznaju sa prisutnima. Upoznavajuci jednu od osoba on pita, sta ta osoba radi.
“On je Shrink”, rekose mu.
“Sta je to Shrink?”
“Kad imas problem, odes Shrinku, sve mu ispricas i onda ti je lakse.”
“A sta on radi?” pita opet Dundee.
“Nista, samo te saslusa”.
“Ja mu ne bih vjerovao! Kod nas se to tako ne radi. Kad imas problem, kazes ga Joeu, onda on kaze svima u pabu i …to vise nije tvoj problem.”
Ni nama nije trebao Shrink!
Mi smo imali familiju, komsije, prijatelje, kolege sa posla, da se jedan drugome izjadamo.
Ako to ne pomogne, onda je tu klupa u Gradskom Parku. Sjednes pored neke dobre duse, spremne da te slusa i istreses sav svoj jad i cemer.
Ili voz. Osoba sa problemom udje u voz, pazljivo birajuci kupe. Poslije “ocerupane” kokosi, gutljaja ”brlje” uz obavezno nudjenje saputnika, flasa se zacepi cepom od kukuruzovine, obrisu usta, uhvati se pogled prisutnih i prica moze da pocne. Tri stanice kasnije, nas junak izlazi. Vise pari ociju ga prati dok rasterecen napusta stanicu. Saputnici nastavljaju razmisljajuci o njegovom problemu.
Za tekuce probleme mi smo imali Borcev stadion. Jos kao djete sam se pitao, zasto navijaci pocnu da galame na sudije i protivnicke igrace, psuju im majku, a oni jos nisu ni izasli na teren? Zasto je sudija kurva, a on musko? Trebalo je mnogo godina da prodje da shvatim…
Ovdje u Australiji je drukcije. Ako imas problem, zena te vara, djeca se drogiraju, sef te ne voli, izgubio si posao, dionice pale… kome da se izjadas?
Familija i prijatelji nemaju vremena i zelje da se bave tvojim problemima. Kolega na poslu, bez “Dobro jutro”, sjeda u svoj kutak i pali kompjuter. Ako ima sta da ti kaze, posalje Email. Ako sjednes pored nekoga na klupu, taj odmah ustaje ili ti daje do znanja da nije spreman za razgovor. Vozova nema, ne kao sto smo mi nekad imali. Ovdje si sam sa svojim problemima. Sta ti onda preostaje, nego Shrink.
Nekad nas je nervirala komsinica, koja bi svaki dan ulazila bez kucanja, pravo u kuhinju da vidi sta se kuha. Mozda to nije bilo u redu…? Ali nije ni u redu kad ti komsija, koji je zivio sam, umre i nadju ga mrtvog poslije tri godine. Niko ga nije trazio, ni za njega pitao. Nadju kostur, u pidjami, sjedi u fotelji, gleda TV, radio mu svira…ispod vrata racuni, pohvale za stednju vode, pozivi za glasanje…Nikom nije palo napamet da pokuca, nikome nije nedostajao!
Probao sam ja i stadion. Kad me zena najedi, a ja na utakmicu. Medjutim ovdje protivnicki navijaci sjede zajedno, jedu, piju i ne uzbudjuju se. Niko ne galami. Tuku se samo igraci, na terenu. Sve obrnuto nego kod nas. Sta ja tu da radim…da uletim na teren, pa da me uhapse i posalju Shrinku!?
A sto se Shrinkova tice, kao i Dundee i ja im ne vjerujem.
Oni su u stanju da okrenu sve naopako…U stanju su da aktiviraju bolesnike, psihopate i da im daju “status”, a normalne ljude pretvore u bolesnike, psihijatrijske slucajeve i beskucnike!
Abu BLoger
“On je Shrink”, rekose mu.
“Sta je to Shrink?”
“Kad imas problem, odes Shrinku, sve mu ispricas i onda ti je lakse.”
“A sta on radi?” pita opet Dundee.
“Nista, samo te saslusa”.
“Ja mu ne bih vjerovao! Kod nas se to tako ne radi. Kad imas problem, kazes ga Joeu, onda on kaze svima u pabu i …to vise nije tvoj problem.”
Ni nama nije trebao Shrink!
Mi smo imali familiju, komsije, prijatelje, kolege sa posla, da se jedan drugome izjadamo.
Ako to ne pomogne, onda je tu klupa u Gradskom Parku. Sjednes pored neke dobre duse, spremne da te slusa i istreses sav svoj jad i cemer.
Ili voz. Osoba sa problemom udje u voz, pazljivo birajuci kupe. Poslije “ocerupane” kokosi, gutljaja ”brlje” uz obavezno nudjenje saputnika, flasa se zacepi cepom od kukuruzovine, obrisu usta, uhvati se pogled prisutnih i prica moze da pocne. Tri stanice kasnije, nas junak izlazi. Vise pari ociju ga prati dok rasterecen napusta stanicu. Saputnici nastavljaju razmisljajuci o njegovom problemu.
Za tekuce probleme mi smo imali Borcev stadion. Jos kao djete sam se pitao, zasto navijaci pocnu da galame na sudije i protivnicke igrace, psuju im majku, a oni jos nisu ni izasli na teren? Zasto je sudija kurva, a on musko? Trebalo je mnogo godina da prodje da shvatim…
Ovdje u Australiji je drukcije. Ako imas problem, zena te vara, djeca se drogiraju, sef te ne voli, izgubio si posao, dionice pale… kome da se izjadas?
Familija i prijatelji nemaju vremena i zelje da se bave tvojim problemima. Kolega na poslu, bez “Dobro jutro”, sjeda u svoj kutak i pali kompjuter. Ako ima sta da ti kaze, posalje Email. Ako sjednes pored nekoga na klupu, taj odmah ustaje ili ti daje do znanja da nije spreman za razgovor. Vozova nema, ne kao sto smo mi nekad imali. Ovdje si sam sa svojim problemima. Sta ti onda preostaje, nego Shrink.
Nekad nas je nervirala komsinica, koja bi svaki dan ulazila bez kucanja, pravo u kuhinju da vidi sta se kuha. Mozda to nije bilo u redu…? Ali nije ni u redu kad ti komsija, koji je zivio sam, umre i nadju ga mrtvog poslije tri godine. Niko ga nije trazio, ni za njega pitao. Nadju kostur, u pidjami, sjedi u fotelji, gleda TV, radio mu svira…ispod vrata racuni, pohvale za stednju vode, pozivi za glasanje…Nikom nije palo napamet da pokuca, nikome nije nedostajao!
Probao sam ja i stadion. Kad me zena najedi, a ja na utakmicu. Medjutim ovdje protivnicki navijaci sjede zajedno, jedu, piju i ne uzbudjuju se. Niko ne galami. Tuku se samo igraci, na terenu. Sve obrnuto nego kod nas. Sta ja tu da radim…da uletim na teren, pa da me uhapse i posalju Shrinku!?
A sto se Shrinkova tice, kao i Dundee i ja im ne vjerujem.
Oni su u stanju da okrenu sve naopako…U stanju su da aktiviraju bolesnike, psihopate i da im daju “status”, a normalne ljude pretvore u bolesnike, psihijatrijske slucajeve i beskucnike!
Abu BLoger
4 Comments:
Ti si Abu super tip.Kad sam sama u kuci a stigne tvoj prilog ja uzmem fildjan kafe i natanane pijem i natanane citam tvoj prilog.
Imam meil od dobrog bivseg radneg kolege sa posla koji zivi u Australiji.Poslao sliku sa kengurom i napisao.Ovo sam ja i moj najbolji jaran u Australiji.
Puno pozdrava Saima.
Draga Saima, i meni je Abu bio super, dok ga nisam upoznao….Ha, ha,ha…Nego zbilju na stranu…Ide opet smijeh…. Nije to bas tako, kako kaze tvoj kolega i kako izgleda iz priloga, opet zahvaljujuci nama. Jer ja sam u Australiji stekao tri drugara Banjalucana (opet otkud oni, pored ostalih), s kojima imam neke zajednicke linkove Banjalucke. Al’ bez Australije ih nisam znao. U svakom zlu ima i nesto dobra. Nisam upotrebio rijec prijatelj, jer i Andrej kad se izleti pa kaze “imam novog prijatelja u skoli” brzo se ispravi pa kaze “ma to je friend na Engleskom, kod nas je to nesto….” E zbog toga sto je to kod nas, na nasem, sa nama, nesto jako, jako drukcije ne volim da nas diram, diras, diraju…. Dok nisam prosao zapad (Njemacka, Australija vec 17 godina) nisam ni znao koliko smo vrijedili, a s obzirom na ovu trojicu gore navedenih i dalje vrijedimo (dvojicu sam sreo i prije prvog kengura). Zatim kengurovi pa Abu. A i blog i druzenje na njemu puno govore….. Bjez’ na prilog…
Za mene je legendarna scena iz Taksiste (1976. movie period prije Mire Furlan).
De Nirov “dialog”;
Are you talking to me?
You talking to me?
Partner, za one koji se ne sjecaju, ogledalo. Sta svasta taj “psihijatar” prezivi, sreca da ga etika sprecava da prica.
Ovo je inace sve “by the way”, da ne promasim temu priloga, inace pravi razlog javljanja se nalazi pod PS.
Dakle
PS. U zadnjih par mjeseci imamo priloge iz Amerike (Pittsburgh, Bahami, Tenesi, New Orleans, Louisville), Australije i “previse” (Melburn, Tasmanija, Toowoomba), itd. Kao i naravno iz drugih nasih krajeva. Svi vezani za BL, uglavnom pozitivno. Nekom se normalno i omakne. Ali bez kritike nema ni iskrene ljubavi-prijateljstva. I sve je to lijepo. Al’ ja ko ja, nikad zadovoljan.
Da mi je nesto iz Spanije. Nemora biti neka Bodega sa Sangrijom i Paeljom i normalno, Flamencom u cosku. Ma moze i neki Kunst. Samo da je iz Spanije il’ negdje usput…, sa BANJALUCKE TASTATURE.
I ja bih se nadovezao na ovaj vjekin kometar i pozvao nase sugradjane iz drugih zemalja da nam se jave. Ima nas dosta u Njemackoj, Finskoj, Engleskoj, vidim neko navraca iz Jordana (cini mi se), ponekad neko navrati iz Francuske a nekad davno sam vidjao posjete i iz Spanije. Mozda ovaj vjekin poziv urodi plodom jer moji pokusaji da raju animiram uglavnom ne nalaze na plodno tlo. Valjda je to zbog toga sto su mnogi moji prilozi obojeni tamnim bojama pa to raju odbija.
A objasnjenje kako poslati prilog je odmah ispod linkova za nove komentare pa neznanje ne bi trebala biti isprika.
Haj''mo raja da vidimo ima li nas jos spremnih da se aktiviramo ili cemo ipak ostati u pozadini.
Co
Za tango je potreno dvoje. Tako i za prijateljstvo. Ako nismo spremni dati od sebe ne mozemo ocekivati ni da cemo dobiti nazad.
Karmen
Post a Comment
<< Home