Perzijska prica

Jos od onog dana kada sam zapoceo svrljati na ovom blogu zelja mi je bila da oko njega okupim saroliko drustvo. Iako su zelje i stvarnost dvije stvari koje cesto ne idu zajedno, ipak se za ovih tri i nesto godina u njegovo stvaranje ukljucilo dosta onih koje licno nisam poznavao sto smatram uspjehom vrijednim paznje. Evo zadnjih mjeseci gotovo da nema priloga od onih koji su jedno vrijeme bili glavna snaga bloga ali su tu sada neki novi 'klinci' sto bi rekao Balasevic.

Danas objavljujem prvi prilog od Enise Pletilic koja je, kako sam to saznao iz nekoliko izmijenjenih emailova, gotovo stalni posjetilac bloga, pa je konacno odlucila da se aktivno ukljuci u njegovo stvaranje. Drago mi je to cuti jer to mi kazuje da nas ima jos koji osjecamo potrebu da se druzimo kao sto smo se nekada druzili u neka druga, normalnija vremena.

Enisa je pozeljela da s blogerima podijeli price banjaluckog knjizevnika Ante Cosica koje govore o pojedinim dijelovima Banjaluke, kako rece kao lijek protiv nostalgije. Ova prva govori o Gornjem Seheru, dijelu nase historije koju neki sada pokusavaju iskriviti na sve moguce nacine. Ali, treba biti strpljiv, sto rece junak ove price.

"Uskoro će proći i ove babje huke i muke i kad još prođe "goveđa zima"onda ćemo zbaciti sa sebe zimski samar " - kaže Muharem.

Gledam Šeherlije kako među bijelo okrećenim stablima šljiva štijaju bašće i teško othukuju. Vidi se: zima im pojela kondiciju. Proljeće se lagano budi i šalje nam zloslutne vrane što grakću pod sivim oblacima. Odnekud iz komšiluka, preludiraju sjenice i kevću psi. Nad zelenim Vrbasom kruže galebovi nošeni južnim vjetrom i kricima ošamućuju prohladni suton. Sa zapada naviru smrknuti oblaci i ledenim dahom guše neprobuđena brda, a ja, probirljivi slušalac očekujem novu Muharemovu storiju, koju će on, znam, tačno ispričati i naravno - s nepredvidivim završetkom.

Gledam Šeher koji je u svako doba dana poetski snen i koji je u svoj životni dosje ubilježio dosta landranja kao što su ova moja. Još samo malo, za koji dan, pa ćemo ponovo slušati pastoralnu sinfoniju kraj Direklije. Još malo - šapućem i zurim kao omađijan u slikovite šeherske kuće kao u dječji crtež...

Gledam Muharemove ruke umrljane zemljom, te i sam poželjeh da obrađujem svoj vrt, da drobim zemlju prstima, da se povučem u neki idilični kutak, da imam štalicu i kravicu, da berem uz potok hajdučku travu i metvicu, da pobjegnem od praznoslovlja. Ne treba kvocati nego jaja nositi, da mi je dvorište napučeno armadom nesilica. Već dobrano rashodovan osjećam potrebu da se povučem u ljekoviti mir, u neko divno pribježište duši što se umorila u borbama života, te da svoje skriveno blago pomalo iznosim na papir...

Pročitah neki dan Bašeskiju, koji na jednom mjestu duhovito reče: - Daj, Bože, spasi i onog koji bježi i onog koji tjera! Muharem mi kaže kako zavidi ljudima što žive dole u toplim krajevima. Mi koji živimo ovdje, u Šeheru, na stalnoj vjetrometini, u snijegu, kiši, u blatu - mi smo brate moj, kažnjeni! Ali, sreća je da sve, pa i ovaj kijamet - prolazi! I glasnim othukivanjem Muharem najavljuje novu priču kojom će potkrijepiti svoju filozofiju o prolaznosti svega ljudskog:

- Živjela dva prijatelja. U Perziji. Jadan od njih dopao ropstva, te morao raditi najteže poslove kod svog gospodara. Teglio je terete od jutra do mraka kao prava mazga. Nikad providna dana, nikad dvije jake za vratom. Njegov prijatelj otišao da ga obiđe, da vidi kako živi i začudio se veoma kad ga je zatekao u jadnom stanju. Bijaše pocijepan, umoran, jednom riječju nikakav. - Kako mi to izgledaš, grdna rano?! - upita ga prijatelj. Jadnik samo raširi ruke i reče; -I ovo će proći! - Tako se rastadoše. Kad je, nakon nekoliko, prijatelj ponovo posjetio druga, veoma se iznenadio jer ga je zatekao u svili i kadifi. Naime, gospodar njegova druga je u međuvremenu umro, pa ga je gospodareva žena uzela za muža, pošto je bio lijep i mlad. - Vidim da lijepo živiš-!-I ovo će proći!

- Eto moj profesore! I dobro i zlo prolaze! Kao ovaj naš Vrbas! Najvažnije je biti strpljiv. Znaš kako se kaže: Saburom je dženet prekriven! Iako je treće džemre udarilo u zemju, u zraku se još uvijek motaju mrzli vjetrovi kao bijele sablasti zime. - Ako zima ne ugrize zubima, ošine repom! -kaže Muharem. - I to će proć!- dobacujem Muharemu odlazeći prema drvenom šeherskom mostu.