Ispraćaj Realke
Jucer napomenuh da mi je stiglo nekoliko priloga koji govore o nekadasnjoj Banjaluci. Desi se da se dva od njih odnose na banjalucku Realku pa evo danas objavljujem drugi. Prilog je poslala Enisa Pletilic:Drgi Co,
U staroj tašni svog pokojnog (rahmetli) oca, Fikreta Bahtijarevića, najstarijeg banjalučkog veterinara pronašla sam sliku stare gimnazije. U zbirci priča Ante Ćosića pronašla sam pricu "ISPRAĆAJ REALKE", pa iz price izdvajam neke inserte. Inace, Gimnaziju je pohađao Ante Ćosić, moj otac i njegova braća, ja i moja braća i mnogi znani i neznani banjalučani. Moja generacija ove godine slavi 45 godina mature pa u to ime šaljem ovaj prilog:
Ispraćaj Realke
Otkako je Banja Luka postala ni jedno zdanje nije imalo tako brojnu "pogrebnu" povorku kao naša stara Realka iznad bivše govedarnice.
Kad saznadoše da će u subotu, 31.01.1970.godine u 15h. njihova Realka biti srušena dinamitom, na bedeme Kastela počeše se penjati kolone građana, bivših đaka i profesora, podvornika, trgovaca, te bivših mladića i djevojaka. Svi dođoše ispratiti svoju staru dobru Realku i baciti još nekoliko dobrostivih pogleda na njeno ranjeno lice, a onda, što bi rekao Edgar Allan Poe -never more!
Dan bijaše tmuran, pogrebni, koprene vlažnog snijega zastirahu vidik zasipajući siva lica, rastrzane misli i crne kišobrane, kaljače i blato. Osjećam se kao pred egzekucijom prijatelja. Očekujem plotun koji će za mene biti - miraculum mundi. Protjeću minute pune uzvišenog nemira i grizodušja, jer mnogi naslućuju kako će s padanjem Realke pasti i jedan dio njihove mladosti, sunut će u trenu sjećanja na bezbrižna proljeća -ugravirana u klupe. A oni što su sjedili u klupama i slušali profesore Džaju, Trivića, Lošića, Petraša, Bijelića, profesorice Marić, Drozdovskog, Vinku Storeli, Skarnea, Hadžiomerspahića, Obradovića, Klera i mnoge druge -rasuše se diljem svijeta -po Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Kanadi, Americi, Njemačkoj, Francuskoj i tko još zna gdje. Nekad smo, bijaše to, može se reći, davno i jučer - sanjarili uz one velike prozore -kroz koje sada vjetar slobodno ulijeće i izlijeće kao u dvorac Kapetana Frakasa.
Iznenada šokantna detonacija, prasak i lomljava velike Realke, koja u kaosu rušenja izgubi svoj prijašnji lik. Crvenkast, ogroman oblak prašine brzo se širio. Okrenuh glavu od okrutnog prizora i spazih muževe i žena zaplakane, ugledah profesore vlažnih očiju. I dok se prašina lagano rasturala oko trezora dragocjenih uspomena - našijenci, Banjalučani i Šeherlije nespokojnim korakom i oborenih pogleda, s tragičnom ozbiljnošću, sa svojom sjetom i teretom protuslovlja odlaze kućama tiho lamentirajući. Dočitana je, dakle jedna debela knjiga. Idemo dalje!
Pozdrav do slijedeće prilke.
Enisa
posted by co | 10:49 AM
2 Comments:
Bila tamo, plakala.Znala sam da vise nista nece biti isto. Odlazilo jedno vrijeme u nepovrat. Dugo se poslije vrijeme u BL djelilo u ono prije i ono poslije zemljotresa. Sve dok druga, gora nesreca nije izbacila iz upotrebe tu podjelu. Sad je 'prije i polsije rata', ovog zadnjeg.
Jedno od vidjenja Banja Luke danas:
http://www.dw-world.de/dw/article/0,,4186113,00.html
Linkovi za interesantne clanke iste novinarke mogu se vidjti na pocetku stranice.
Citajuci ovo sam nakon toliko godina postala svijesna da je moja generacija bila zadnja generacija maturanata "bastilje" kako smo je zvali. Svi smo dosli gledati njeno nestajanje i zaista smo plakali kao na pogrebu. Kao sto Emira kaze djelilo se vrijeme na prije i poslije zemljotresa.
B.Luka je bio grad koji je prije potresa imao oko 75.000 stanovnika, a poslije par godina je bio grad od 150.000 stanovnika. Sad je to grad sa oko 300.000 stanovnika. Drugi put za 40 god. se broj stanovnika udvostrucijo. Cesto se pitam da li bi bilo drukcije da nije bilo zemljotresa?
Pozdrav svim blogerima
Mirjana
Post a Comment
<< Home