Neboderci
Kao sto se i ocekivalo, Djinica Palata je izgubila primat najvise zgrade u gradu. Crveni dvospratni heravci su ukinuti, mornarska odijela vise nisu bila u modi, bitke sa Glinurijom i unutrasnja previranja izmedju Sarajlica i Bojcica su mi dosadila. Pricalo se o pokrivanju Crkvene. Francuzi su otisli kucama i Celuloza je vec naveliko radila. Vec drugu godinu zaredom prolazim dvojkom (uciteljica padala na suze moje majke). Vrijeme je bilo da se i ja pokrenem. Izbor je pao na “Neboder”, kod kina Kozare, na pocetku Aleje JNA. Sa tim izborom sam postao, kao i sva druga djeca iz zgrade, “Neboderac”.Nije lako bilo biti Neboderac, u to vrijeme. Djeca sa Bara, Parkica, Aleje i Ciganluka nas nisu odmah prihvatila. Zvali su nas “Neboderci” i “Oficircici”. Sporovi su se rjesavali i cast zestoko branila lokalnim tucama. Uskoro smo to zamjenili bitkama na fudbalskom polju. Poslije je, kao i sto treba, sve preslo u druzenje i trajno prijateljstvo.
Neboder je bila devetokatnica sa dva niza krila. Dvokatnica je bila poznata po mesnici Gavrilovic. Kakve su oni hrenovke imali…Znam da zvuci nevjerovatno i da je to danas nekome tesko objasniti, pravile su se od najkvalitetnijeg mesa. Devetokatnica je do 1963 bila najvisa zgrada u gradu. Cetverokatnica je imala najbolju malu raju i puno cura. Ljepotice ce nas kasnije zasjeniti i na celu sa sestrama Rodic podici znacaj nase zgrade u cijelom gradu. Preko puta nas su jos bili Komanda Garnizona, Narodno Pozoriste i “mala” Mirko Visnjic skola.
To je bilo pravo vrijeme za doseliti se u Aleju. Puno vaznih stvari se tih godina desavalo. Ono najvaznije, Tomo (Knez) uveo Borac u Prvu Ligu. Kakav je to dan bio, sjecam se ko sad. Navijaci je ponijeli Tomu, na rukama, od stadiona pa kroz Aleju. Htjeli su da ga pronesu tako kroz grad. Kod cinovnickih zgrada je skocio sa ruku i pravo kod svoje cure Olgice u stan. Cekali smo ga satima , ali nije izasao. To je bilo sve…Nikad ga poslije niko nije video… ne u Borcu, mozda u Dinamu! Ja sam u toj frci izgubio cipelu. Kod kuce sam dobio grdne batine. Neka, vrijedilo je! Moja simpatija je bio Atko Kasumovic.
Jerko Karadja i drugovi su, po drugi put, postali prvaci drzave. Kad bi igrali sa Bjelovarom, na malom stadionu, mi bi stajali iza protivnickog gola i derail se:” Jandro rupa, Karadja ga supa.”
Kroz Aleju su se vozile moto trke. Pero je definitivno zaostajao (svejedno sto Ratko misli suprotno), ispred njega su bili Bucalo i Bevanda. Zadnja trka su bili motori sa prikolicom. Ja sam navijao za brata i sestru slovence. Ona je bila pomocnik i na okukama dodirivala glavom asfalt. Miris lipe (opet ja…) je nadjacavao miris izduvnih gasova.
U Rimu se odrzavala Olimpijada. Divili smo se “Crnoj Gazeli” (Vilma Rudolf), Kasijusu Kleju (Ali) i Abebe Bekili (Etiopija), nasem “nesvrstanom bratu”, koji je trcao maraton bos. Nasi fudbaleri su bili “zlatni”. Medju njima i onaj dinamovac, Tomo Knez.
Radivoje Korac (Zucko) je sluzio vojsku u nasem gradu. Dolazio bi svako jutro Alejom do nase trafike, gdje bi kupio sve sportske novine. Tu bi ga mi “slucajno” sretali. Uvijek je bio u trenerci i patikama i nikad nije s nama razgovarao. Ispracali smo ga zadivljenim pogledima dok bi zamicao u Aleju. Na ledjima mu je pisalo JUGOSLAVIA.
Pored Borcevog stadiona je otvorena “nova” tvornica tekstila, sa starim strojevima. Trajala je krace nego Borac kao prvoligas. Mi smo poslije mjesecima rasturali okolo mosureve od prediva, koristeci ih za macevanje.
U kinu Kozari se prikazivala “Gola Maja”. Igrala ju je Ava Gardner. Koliki je samo red bio…Tapkarosi su imali pune ruke posla.
Mi smo bezuspjesno pokusavali da se uvucemo neprimjeceni. Napokon se Zare smilovao i pustio nas na pet minuta. Lezala je na otomanu, onako lijepa, bez i jedne krpice... Mislim da sam se tada prvi put zaljubio!?
Drugi film je bio “Majko slusaj moju pjesmu”. Kako se tada strasno i od srca plakalo! Nase majke su iz kina izlazile glasno jecajuci, a ocevio potajno brisali suze. Poslije sam mjesecima imitirao Hozelita.
Prvomajska parade je te godine bila velicanstvena, ne zato sto sam ja bio na zacelju sa posudjenim romobilom. Na platou kod Kastela smo imali i pravi vatromet.
Crnili smo stakla da vidimo pomracenje sunca. Opet se govorilo o smaku svijeta. Zimnica se redovno pripremala, a meni ruke bile crne od oraha (taman kad je pocinjala skolska godina). Najbolja marmelada se prodavala iznad pijace. Stizala je u velikim blokovima a rezala se drvenom satarom i motala u papir.
Na radiju smo slusali Djordja Marijanovica, Ivu Robica, Gabi Novak, Zdenku (Tata kupi mi auto) Vuckovic i strane pjesme Roko Granata, “Marina, Marina …” i “Se – riza –teme…”Moj omiljeni junak na TV je bio crni konj “Vihor”. Stigli su i prve pokloni iz Venecije; Otac je dobio suskavac, majka gondolu, ja crvenu plasticnu loptu, a brat pravi kaubojski pistolj. Hulahop je izlazio iz mode, a simi cipele se stidljivo pojavljivale.
Jedno jutro su po fasadama zgrada, cak i Doma Kulture, osvanuli graffiti: “Zivio Patris Lumumba”, “Dole Combe i Mobutu”. (To su nasi drugovi omladinci radili trecu.)
U Parkicu (kasnije Zenit), preko puta Banke, smo gledali “veliku raju” dok su igrali fudbal. Kuvar, Pekar, Cincar, Berber, Cevap, Cumbo, Mika, Dado Miketa i Faca Juric su pikali loptu oko Atifovog bunara. Nisu ni slutili da ce ih jednog dana “mala raja” pobjedjivati. Mozda i jesu, pa su nam zato redovno pucali klepke.
Ja sam i dalje isao u Brace Pavlic skolu, drugi B. Polazio sam sat ranije da razmjenim slike igraca i da bi mi cipele bile prve do vrata. Mrzio sam sutlijas, pa sam poceo da kupujem kifle kod Insanica, one sa krupnom solju. Bio sam solidan dvojkas i mjesao cirilicu i latinicu. Otac je htjeo da me na godinu upise u “pomocno odjeljenje” koje smo mi zvali “defektno”. Brizna majka je potajno isla u crkvu i molila se Svetom Anti, a baka mi stavljala Veselu Svesku pod jastuk kad zaspem. Te godine sam nosio i stafetu. Ne onu “veliku”, nju su nosili odlikasi i sportisti, onu “malu” oko skole. Ni to mi nije islo od ruke, nosilac stafete je pao, a ja ga kobajagi sapleo.
Godina je 1960
posted by co | 12:01 AM
62 Comments:
Prilog je toliko lijep da me ostavlja bez teksta
Nada Š.D.
Dragi Abu i dalje cu Te zvati tako jer onda Ti mogu reci "dragi" i biti s Tobom na "Ti" (ako imas sto protiv_reci )
Banja Luka i ja smo bili u jjubavnom odnosu. Moja uloga je uloga muskarca koji osvaja, a njena zene koja se odupire. U tu igru se stalno upetljavo neko treci. Krajem 1958.osjetim ja da se nesto dogadja (uvijek osjetite kad ljubav puca), i odjednom tras !!!! Kaze tata vracamo se u Ljubiju. Sestri Jadranki drago, Vesna nema pojma sta se dogadja, a ja placem, ali ne pomaze.
Ma voljela sam tu Ljubiju onom prvom, nevinom ljubavi, ali prve ljubavi se zatvaraju u ladicu koju tu i tamo otvorimo da nas malo ugrije njihova toplina, no to je samo lijepa proslost. Puno poslije sam saznala da je tu prste umjesao, tada visoko pozicionirani bh politicar Rade Basic.... rekao natrag i nema diskusije.
Vracala sam se B.L. svake godine u sedmom mjesecu na desetak dana, a prije odlaska na more. Baka i tetka sa unucima, odnosno djecom Goranom, Zvonkom i Zdenkom zivjeli su u ulici Mustafe Sabitovica 1.
To je ona ulica na cijem se drugom kraju nalazila stara djecija bolnica u kojoj su poslije rodjena i moja djeca Davorin i Andrea. Da je mama znala da preplivam Halilovac (Hanumica me nagovorila), mojim posjetama baki bio bi kraj.
U Ljubiji zavrsih osnovnu skolu, tata ne da u gimnaziju, e onda cu ja u tehniku pa ce me morati poslati baki u B.L. Tako je pocela sah partija s mojom ljubavi....malo naprijed, malo nazad... Baka i ostali sad su stanovali u zutoj dvokatnici, Save Kovacevica 1. Mosta na Veneciji jos nie bilo. Na plazu pod orasima ( omiljeno mjesto moje tetke, zbog hladvine i izvora, a kava se pila na tanane ) prevozio nas je Goran dajakom. U tom djelu grada zive Bjanki, Bekir i drugi.
Nakon skole zaposlim se u Ljubiji, zivim, bolje receno, fizicki sam prisutna u Prijedoru, ali taj mi grad uopce nije pasao. Kako sam vec uveliko bila u vezi s Mirom svaki vikend provodim u B. Luci, moram je osvojiti. A onda prvi zemljotres, onaj u u nedelju oko cetiri sata popodne. Kupola na pivnici je vec pala. Sutradan, u Prijedoru na gradilistu tlo mi se izmice pod nogama... sta li je tek tamo ? U utorak me sef vozi u B.L, Miro promalja glavu iz satora , placemo. Nekoliko dana poslije dobrovoljno, a ispred svoje firme sa grupom radnika dolazim na prvu, privremenu sanaciju u Martcevu ulicu. Izvana gladac unutra jadac. Ponovo zidamo srusene dume i dimnjke samo da se zatvori. Mi naivci smo darivali ljubav i rad, a mnogi su dizali lovu.
12.12.1970 osniva se Zavod za studije i projektovanje i eto meni prilike za konacan povratak u Banju Luku.
Ali nes ti... Kazu ne moze iz zemljotresom ugrozenih podrucja, ali zato nemilice primaju ljude iz
istocnog dijela bivse nam drzave. Ako ne moze tako, moze preko veze. Pomoze mi u tome gospodin Esad
Kapetanovic d.i.g. Tako ja i moja ljubav ponovo otpocesmo vezu, strasnu, punu uspona i padova, svadjali smo se i mirili.
Kao i svaka ljubav i ova je isla svome kraju. U drugoj polovici osamdesetih ja sam se pocela naglo
hladiti. U potaji sam ocijukala sa Zagrebom. Nisam znala da i B. L. tajno suruje s Brdjom. Ote mi je
Brdjo prije nego sto ja napustih nju pa kraj bi bolan.( Brdjo je isao samnom u 1.i 2. tehnike, poslije otisao u Srbiju zavrsiti srednju skolu.)
Ovaj dugi, dugi uvod trebao bi objasniti zasto mi je period o kojem pises pun rupa premda poveznice postoje. Karadja, Tomo Knez, Korac i lijepe Rodicke... tko nije znao za njih. Ja sam tada bila navijac Dinama i ljubijskog Rudara, pa mi bi drago kad Tomo ode u Zagreb. Inace Dinamo je kasnih pedesetih ili pocetkom sezdesetih igrao prijateljsku utakmicu sa Rudarom na stadionu u Ljubiji. Imala sam fotku Liposinovica s te utakmice (tata ga je slikao). Ostala je kod sestre u B. Luci. Ne znam postoji li jos. Za Borac sam pocela navijati polovinom sedamdestih kad je moj zet prigrao u timu. Sjecas li se finala kupa 1974. u Beogradu. Ja sam prenos utakmice slusala u autobusu na povratku iz Praga.
Ta zgrada o kojoj pises je poslije, u drugoj polovini sedamdesetih postala nezaobilazna vizura na putu za Zavod koji je tada bio preko puta suda u baraci izmedju katolicke i pravoslavne crkve. Tolike godine sam tu radila, a nemam pojma kako se ta ulica zove. To je ona iz aleje prema stadionu. Gavrilovic je
bio ducan u koji sam obavezno svracala, onda prestala u vremenu koje se poklapa sa hladjenjem moje
jlubavi. Isto je i s Pozoristem Bosanske Krajine. Isli smo sa skolom na predstave no prije toga bi svratili u Ninon, kupili 10dkg tahan halve. Poslije predstave se otislo kod Insanica po vrucu lepinju. Tko je smislio tu kombinaciju halve i lepinje ne znam, no bilo je odlicno. Znalo se produziti i kod Sukrije na salep.
Banjalucko kazaliste je tad imalo dobru ekipu glumaca i redatelja a i pocela su gostovana iz repblickih centara i to s velikim postavama. Prvi put sam u toj zgradi gledala operu ( Norma V. Belinija ), Balet
( Djavo u selu, Leda ). U prvom parteru su uvijek bili prof Nakic i Nidzara. Tih godina se Mirin tata iz Sibenskog vratio u banjalucko kazaliste. I mi iz tehnike smo pratili kulturna dogadjanja u nasem gradu, pa sam ja tako isla raditi raditi intervju s gospodjom Zizom Mazar. Tad je stanovala u blizini Doma Armije starog. Tonski snimatelj je bio Raus, a intervju je emitiran na nasem skolskom radiju.
U kazaliste sam prestala ici kad i u Gavrilovic jer su se predstave pretvorile u provincijsku galamu.
Tu i tamo je nesto bljesnulo, a i gosti su uglavnom dolazili s komornim predstavama. Nije vise bilo love za kulturu. Zgrada garnizona je postala muzej i nism sigurna jesam li tu ili u Kastelu vidjela onaj cuveni Bocaricev portret.
Malu skolu M. Visnjic ne mogu nikako dozvati u sjecanje.
Fotografiju sam pomno pregledala i nikog ne prepoznajem , ali mislim da nisam ni poznavala nikog
iz nebodera. Fotka je ocito snimljena prije ili nakon nekog neboderskog igrokaza, jer cemu bi inace sluzili rupci na glavama cura, harmonika,a bome i kulisa.
Jos jednom hvala na krasnom prilogu i drugi su sigurno odusevljeni.
Pozdrav......Nada Š. D.
Draga Nado
Zapocet cu tako jer smatram da prijatelji tako treba da se oslovljavaju. Svi mi u Blogu treba da budemo prijatelji, tako ce nam biti lakse i ljepse
Ujutro kad se probudim doceka me stvarnost; hladnoca, bolovi u zglobovima i kostima mi porucuju da mi sadasnjost nije neka i da ne ocekujem puno od buducnosti. Zato se vracam u proslost, tu mi je toplo i osjecam se sigurnim. Moja zena misli da sam podjetinjio, a ja se samo lijecim. Nemam ja puno iskustva sa pisanjem (dvadeset i tri godine nisam pisao na nasem jeziku), ali se rado sjecam, narocito lijepih stvari.
Od djece sa slike samo dvoje zivi u Banjaluci; Ona beba (Lazo Dakic) i moj brat Veso Dumnic. Vecina je napustila Banjaluku jos 1969, poslije potresa. Zato sumnjam da neko od njih cita ovaj Blog i da ce se javiti, a tako drago bi mi bilo.
Pjesma koju Hozelito pjeva je “Ciganska Violina”. (Zahvaljujem se mom muzickom uredniku iz Toovoombe Vjeki) Poneko, narocito mladji, povezuju film “Majko slusaj moju pjesmu” sa pjesmom “Mama Huanita”
U zoru vec cula se pjesma
Ispred tvoga suncanog praga
I cijelo selo je doslo
Tebi Mama Huanita
Tvoj rodjendan je slavlje
Za to cijelo selo zna…
To je pjesma iz filma “Jedan dan zivota”, prikazivao se prije nego sam se rodio.
Probaj sada pjevusiti dok citas tekst pjesme…
Podsjeca li te na Ivu Robica i Cuneta Gojkovica koji su to pjevali kasnih pedesetih. Za Vjeku je pjevao Cobi i Proarte a za jos mladju generaciju Zeljko Samardzic.
Mene Proarte podsjeca na Josipa Jurica, banjalucanina koji je sa njima svirao i njegovog brata Facu-Zlaju Jurica, prijatelja koji sada zivi u Danskoj. Od njih smo ucili fudbalske vjestine, to su bila nasa “velika” raja iz Parkica.
Neko mi je poslao slike, Kineza u Sumadijskoj narodnoj nosnji, igraju kolo i sviraju frulu. Moj drug Sejo u hladnoj Norveskoj, Djeca moje rodice na Novom Zelandu, mali Maori. Zlaja i Dubravka zive u Kanadi, zet meksikanac. Vjeko zivi u Toovoombi, sto bi moja prijateljica spanjolka rekla: “El kaka del Mondo”. Nadam se da mu ovo nece niko prevesti!? To je stvarnost…
Pozdrav
Ranko
Dragi Ranko
Zaista nas i ja osjecam prijateljima, o kojima cesto razmisljam.Kad bi nam Opra mogla ispuniti zelju pa nas sastaviti koja bi to radost bila.Mozda probamo sami napraviti neki termin u BL pa se okupiti.Nista danas nije nemoguce.
Ovi Neboderci postaju hit, ali je nevjerovatno da i Vjeko i Nada i ti imate isti stil.Skoro kao da ga pise jedna osoba.
Ja danas pisem zbog tvojih bolova u zglobovima i kostima. Emira mi je prije dvije godine, poslala recept-lijek za tu boljku. Kaktus koji raste u muzevom selu, a ima ga svugdje.Ja sam ga primjenila i na sebi i na mnogim mojim clanovima porodice.Toliko je efikasno da su me prozvali cudotvorkom.Posto imas Milanovu mail-adresu mozes probati, da ti to posalje.
Ne znam da li ste znali da je Cobi umro u Beogradu prije par mjeseci.Imao je pet teskih operacija i na kraju nije pobjedio opaku bolest.Bio je prije dvije
godine kod nas sa nasim prijateljima sarajevskim beogradjanima.Sa Vicom je kupovao visocko suho meso i travnicki sir, po ocevoj zelji.Poklonio nam je zadnji CD i knjigu "Cobi kuha i pjeva" sa odlicnim receptima. Vice i ja duza putovanja prepjevamo s njim "o, Lola, o Lola"
Jedna od mojih najdrazih knjiga je od Vanje Rupnik i Budimira Nesica "Olovka pise srcem." Mi bismo ovaj Blog mogli nazvati "Tastatura pise srcem"
Pozdrav Saima
Za Ranka
Ja se sjecam kad se vasa zgrada pravila.Isao sam u malu Mirko Visnjic skolu i neki sa slike su bili moji skolski drugovi. Prepoznajem Micu-Kantu, Zoku Radica, Zuju sa harmonikom. Na slici je i Jadranka, Tonina sestra koja nije stanovala u vasoj zgradi. Oni su bili moji komsije, kod Mesoproizvoda odnosno poslije je to bilo skladiste Lesnine. Cesto sam s vama igrao lopte u skolskom dvoristu i Medarovoj Basti. Upadali smo u kino pa nas je , mislim da se zvao Dule, ganjao. Sjecas se Skorupa, Brace i Seke iz kina, tuca pred kinom i svercera. Koja su to dobra vremena bila.
Knez, prva liga, to je bilo 1961, koliko se ja sjecam. Ragbi mec Jugoslavija –Francuska, Borceva Pionirska skola …?
Pozdrav
Kec
Niko poznat da se javi. Nazovem brata u Banjaluku i pitam ga za Neboder i Neboderce. On ce ti meni: “Posalji hiljadu KM pa cu te se mozda sjetiti; Za pet cu potvrditi da si mi brat.” Potajno sam se nadao da ce neko iz Aleje ili okolnih kuca procitati Blog. Zato ti se Kec zahvaljujem, vec sam pomislio da je neki san.
U kino smo najcesce upadali sa vojskom, nedjeljom ujutro. Vojnici bi nas sakrili pod sinjel, kod ulaza, a Zare i Dule su budno motrili i bez milosti nas izbacivali iz kina
Kad je otvoreno ljetno kino Kozara mi smo brzo nasli nacin za besplatan ulaz. To je bilo kroz malu Mirko Visnjic skolu, koja ljeti nije radila. Sve do jednom, dok pravi lopovi nisu provalili u skolu i pokrali je. Milicajci su nas jedan dan sve pokupili i uzeli nam otiske stopala, jer smo isli bosi. Imali su dvadesetak kandidata ali ne i lopove. Morali smo prestati.. U to vrijeme u kinu su jos radili bracni par Seka i Drago Cokan. Seka je kidala karte i bila dobra prema nama, pustajuci nas ponekad da se provucemo. Kuci bi uvijek isli zajedno drzeci se za ruke. Valjda smo ih zato od milja zvali “Braco i Seka”.
Bio je jos jedan obavezni clan koga bi svi koji su u ta vremena isli u kino trebali sjecati. Zalizane sjede kose, u tamnom odijelu sa leptir masnom imao je malu radnju, gdje je prodavao kikiriki u kesicama. Stanovao je u Parkicu i trcao, desetak minuta prije predstave, da otvori radnju. Mi smo ga zvali Skorup.
Pred kinom je Skorup imao konkurenciju. To su bili spicari. Bilo ih je raznih, zadrzavali su se neko vrijeme i nestajali. Mozda zato sto ih je Skorup proganjo i prijetio im milicijom. Jednoga dana, ranih sezdesetih, su se pojavili oni; Cetvorka sa korpama: Babo, Neza, Nedzad i najmanji Tota. Podsjecali su na bracu Daltone i dosli sa namjerom da ostanu. Dzaba je Skorup pjenio i ganjao malog Totu. Dzaba prijetnje milicijom, nisu se dali. Uskoro je Nezir otvorio kiosk pod kestenom pred kino Kozarom. Slijedio je Nedzadov kiosk kod Bezistana, iznad Crkvene, zatim Totina radnja u Maloj Carsiji. Tako je utemeljena dinastija Nezirevica, najvecih spicara, kestenjara i majestora kuvanog i pecenog kukuruza, koju je Banjaluka zapamtila sedamdesetih i osamdesetih. Mozda je to zvucalo malo banalno, ali to im je u stvari moje iskreno priznanje i kompliment, za upornost i trud i sve sto su u zivotu postigli. Postali su legenda nase Banjaluke. Nema toga ko nije isao na utakmicu ili u kino a da nije kupovao spice i kikiriki, nije probao kokice, kukuruz i zacrnio prste kestenom. u hladne jesenje veceri. Ako takvih i ima, puno su propustili. To je obavezni dio culture nase generacije.
Poslije loseg iskustva iz 1961 godine i ispadanja iz prve lige FK Borac je odlucio da se pouzda u vlastiti kadar. Na opsti poziv se javilo hiljade djece koja su ucestvovala u izboru. Kandidati su podijeljeni u timove i utakmice se igrale na Borcevom stadionu. Nedjeljama je to trajalo, a selektori su birali samo one najtalentovanije. Tako je startala Borceva pionirska skola. Prvi trener svih pionir ja bio Babo (Haha) kako smo ga mi zvali. Skola je stvorila mnoge buduce fudbalere Borca BSKa i Naprijeda.
U prizemlju devetokatnice, na cosku prema kinu Kozara, je bila berberska radnja. Jedan od brica je bio majstorski kandidat, u sahu, Suvalic. Nije on bio super brico, ali bio je “moj”. Nije ni mogao biti super, tadasnje masine nisu bile na struju, nego mehanicke i strasno su cupale (valjda se stedilo na ulju). U to vrijeme Bobi Fisher je bio cest posjetilac nase zemlje i Banja Luke. Za vrijeme jednog od turnira u nasem gradu ga je zabolilo slijepo crijevo pa je zavrsio u bolnici. Kad je zatrazio bricu da ga osisa doveli su mu “moga” bricu. Bobiju je bilo drago da je brico i sahista, pa je predlozio i partiju saha. Poznato je da Bobi nikom nije davao pardona, borio se svom snagom, ali protiv moga brice je izvukao samo remi. To se poslije godinama prepricavalu u brijacnici.
Pozdrav Kecu I ostalima
Ranko
Popozdrav Kecovima od bruje
Dragi Kec.
Evo ko ceka i doceka. Javljam ti se jer mi je neobicno drago da mozemo komunicirati. Slika koju sam vidio me zapanjila. Stara je skoro pedesetak godina. Ja imam slicnu toj, sa iste tarase, ali nekoliko godina kasnije. Mozda 1963
Sjecam se te priredbe koju sam je htio eskirivati jer nisam pjesmicu naucio napamet pa sam se kod teta Jurisicke izvukao ko fol bio u skoli.
Prepoznajem sebe i buraza u prvom redu kako sjedimo u kariranim kosuljama. Slika je vise nego sjajna i skoro sve mogu desifrirati po imenima i prezimenima. Nazlost neki od tih vise nisu zivi. Zabac i Veliki Zuja su umrli skoro vec 6 godina, a Vojka Gredelj je umro u Beogradu prije 5 godina.
Bio sam prosle godine u banjaluci i pio pivo u nekom kaficu u nasoj zgradi gdje je bio Lovac.
Ne mogu prepoznati s kim si razmjenio nekoliko dopisivanja al mi se cini da je to Pika-Bozo Maric ili Dragan Kostresevic, a mozda i Kec Kovacevic jer se nisu potpisali.
Bilo kako bilo primite svi skupa puno pozdrava od Mice Brujica
Dragi moj Bruja,
Konstatovo sam ja tebe prvi put kad si mi se javio, ali sam ostao bez teksta. Prvo sam pregledao sve slike a onda pokusao sjetiti svih onih detalja iz naseg djetinjstva. Ti ne mozes zamisliti koliko mi je drago da si se javio. Slusaj dtuze moj, ne vrijedi zamarati ostale na Blogu, ali mi imamo dosta toga da pricamo. Zato evo Ti moj E-mail pa mi se javi: ranko.dumnic@ausmarine tech.com.au
Ranko D
Pjesmica za Neboderce
by mico brujic
Kubansko ljeto
Ljetujem ovdje,
nisam kubanac
ja sam ti moj prijatelju
zadrti bosanac.
Uvjek u krivom
i suprotnom kodu,
prkosim sebi i svome rodu.
Slano more, plavo nebo
pa top je Kubaaaa bog te hebo.
Kolibric leti,
od cvjeta ka cvjetu
ovdje ga niko nece
pokupi u letu.
Na stolovima, suveniri,
figurice i znacke,
ovdje ga niko
ne gadja iz pracke.
Ljupke su tice
sto brzo lete,
smjesim se njima
ko malo djete.
Aparat hvatam,
sliku bi zapiso,
hebo mater
i ovaj mi zbriso.
Ponovo hvatam
u tacki irisa,
hebo mater
i ovaj mi zbrisa
Ja nisam prostak
sto psuje cesto,
u pitanju je strofa
i posebno mjesto.
Neki ce reci,
ovaj prolupo.
Sklepava pjesmice,
sto zvuce glupo.
Odgovor moj je,
i ja cu im reci.
Niste ni vi
pjesnici veci.
Nikog ne vrjedjam,
i nemoj mi prici,
jer ce te moja
desnica stici.
Nebo je plavo,
more se pjeni
ja sam na godisnjem
hebe se meni.
kolibri mali lsu tice
sto brzo lete,
smjesim se njima
ko malo djete.
Stihove slazem,
misli mi lete.
Premecem rjeci,
ko malo djete.
Pokusavam sa stihom,
pokusavam u prozi.
Kreativnost prizivam.
Ma daj pomozi.
Ulicom setam,
oko mene graja,
osmjehe mi salje,
kubanska raja.
Osmjesi siroki,
a lica im cista
sva omladina svjeta
svuda je ista.
Sa svima pricam,
spominjem Tita.
Za zdravlje njegovo
svaki me pita.
Informisani nisu,
al znaju za Tita
za zdravlje njegovo
i ovaj me zapita.
O boksu im pricam
smiju se i cude,
pa ovaj poznaje
sve nase ljude.
Sve je rilaks,
sve je pod kontrolom,
ma sluzim se i ja
bosanskim folom.
Rusija zna se
zemlja im mila,
al moja je Yuga
nesvrstana bila.
Ja ljetujem ovdje
i nisam kubanac.
Ja sam vam raja
nesvrstani bosanac.
Neki ce reci
ovaj prolupo.
Sklepava pjesmice,
sto zvuce glupo.
Samo se smijem,
prkosim i kazem,
ja samo svoju
pjesmicu slazem.
Hrana je prava
i svakom sto voli,
popijes Kristal
i glava ne boli.
Pisati pjesmicu
stvarno mi prija,
malena olovka
i zuta hartija.
Ljetujem ovdje,
a nisam kubanac.
Ja sam vam ljudi
nesvrstani bosanac
Evo vam i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=JxBA7l_9kiI
Bruja
Sarmantno.
Ako vec moras ( nisam rekla da me to u ovom slucaju smeta ), onda psuj kak' se spada. Ovo sa "h" mije ni v rit ni van.
Pozdrav Nada Š. D.
Pozdrav Nado i hvala za ono sarmantno.
Orginal je stvarno po naski, al sam se uplasio da mi nece Co objaviti pa sam malo ublazio sto ipak ubija pravilnost izgovorenog. Opet ako napisem orginal u nekim programima se automatski brise prvih nekoliko slova i ostaje samo (...o) zadnje slovo od glagola "j" itd.
Ja nemam nista protiv da Co. ako je moguce to popravi i izmjeni samo slovo "h" u "j"napravi kako spada orginalu
Htjeo sam da pjesmica zvuci seretski i oslikava nas temperament.
U svakom slucaju dopada mi se tvoja otvorenost i iskrenost
pozdrav od Bruje.
Za Kecove "Neboderce"
od bruje
Ljeto 1962
Juna 1962 godine, Cile je bio organizator SP u fudbalu. Brazil, najbolji, najatraktivniji i prvak svjeta, sa Peleom, Garincom, Zagalom, Didom, Vavom i kompanijom.
Samo mjesec dana poslije, opijeni fudbalom i četvrtim mjestom Jugoslavije, na tom SP, u julu 1962 godine u Banjaluci je organizovan turnir u malom fudbalu.
Spektakl je odrzan, na rukometnom stadionu Borca, na crnoj sljaci i pred prepunim trebinama, koje su mogle da prime možda negdje oko 3000 gledaoca.
Kad kažem spektakl, onda moram napomenuti, da je turnir trajao nekih petnestak dana, jer je bilo prijavljeno dosta ekipa, a poneke i sa cudnim i smjesnim imenima, sege radi. „Alibaba i cetres hajduka”, „Udri pa bjezi”itd. Bilo je i nekih ekipa, koje su se htjele prosvercati pod imenima, „Cimtespr” ili „Rimti tuki za hou”, al to nije prošlo, jer je organizator angazovao najbolje svjetske lingviste, koje su to odmah sprijecili.
Prijavila se i ekipa po imenu „Brazil”. Skupljena i sastavljena s brda s dola, od svih Roma tadesnjeg Veselog brijega. Svojom pojavom i ponasanjem u mnogome su i potsjecali na tamnopute brazilce.
Noseni, bodrenjem publike, i uz malu pomoć sudija, Brazil je dogurao do finala.
Finalna utakmica je odigrana pred prepunim stadionom, rukometnog stadiona Borac. Ambijent paklen, pravi juznoamericki, a igra „totalni fudbal”sto bi rekao mudri Miljan Miljanic, totalni fudbal, mnogo godina ranije, prije nego se pojavio Ajaks. Sjevale su varnice, sa svih strana. Napadacki fudbal, bez kalkulisanja, pa kome opanci kome obojci. Brazilci nedisciplinovani, a svi u priglavcima. Niko nikog ne slusa pa ni trenera, svi bi da igraju, pa u jednom trenutku utakmicu igraju sa jednim ili dva igrača viska. Niko neće da izadje i da bude zamjenjen. Piblika urla od smjeha. Smjesnih momenata na pretek. Fudbalska komedija. Publika je dosla na svoje. Balkoni obliznjih zgrada pretrpani,okiceni kao grozdovi, a lokomotiva voza koji ulazi u zeljeznicku stanicu piskom pozdravlja spektakl. Nezaboravno banjalučko predvecerje.
Brazil je pobjedio, ne sjecam se razultata, al se sjecam da se taj dogadjaj danima prepricavao u banjaluci.
Ostala je ljepa tradicija i turnir koji je ostao za pamcenje.
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=7LlsFxWN4ko
Ljeto 1957
Gradom se pronijela vjest, da će neki covjek drzeci se zubima za avion letjeti, iznad Banjaluke,samo da ne prođe kao Ikar, te da će banjalucanima po prvi put biti prikazane neke nevjerovatne akrobacije, koje granice sa ludilom i koje samo sretnici mogu da vide. Nekih preciznijih i pouzdanijih informacija nije bilo, jer je bas tih dana internet nešto krahirao i nije sljakao.
Jedino što se iz sturih informafcija znalo, je da će to biti u nedjelju popodne, na banjalučkoj trznici, između trznice i Kastela.
Nekoliko dana prije spektakla atmosfera u gradu je pocela da se podgrijava. Pricalo se o nevjerovatnim sposobnostima, vratolomijama tog covjeka.
Nedjelja je dosla. Dugo iscekivan dan. Moj otac je mene i brata poveo na spektakl. Normalno, kao i svi Yugovici i mi smo dosli dva sata ranije, da zauzmemo sto bolja mjesta, dobro da nismo i klopu ponijeli. Prostor između Kastela i trznice mogao da primi i deset banjaluka.
Publika je prosto krcala na dogadjaj.
Vrijeme prolazi,a kao fol malo bolje upuceni sve znaju i komentarisu. Te dolazi sa ove strane, te dolazi sa one strane. Bolje se pomaknuti tamo, bolje se pomaknuti ovamo.
Aviona još nema. Mala nervoza pocinje da se javlja, kod nekih koji su još bolje informisani. Covjeka nema, zato što se ushrao. Covjeka nema zato što se napio i vidjen je još jutros pijan ko letva u hotelu Bosna. Iscekivanje traje.
Ipak nakon nekog vremena. Evo ga. Avion leti u niskom letu, iz pravca Paprikovca, iznad Crkvene, pedesetak metara, visoko. Ljepo možeš vidjeti slova, brojeve, tockove i zicu koja spaja gornja i donja krila dvokrilca. Rekao bih možeš ga kamenom pogoditi, koliko je blizu.
Mala glavica pilota se vidi i on svima mase. Trajalo je nekih dvadesetak sekundi, a onda je dvokrilac nestao, iza Kastela u pravcu usca Crkvene u Vrbas. Bilo je to nekakvo izvidjanje, pilota i akrobate. Možda da li ima vjetra ili da pripremi publiku za predstavu.
Nedugo zatim, pojavi se opet avion i iz njega se pocese spustati male merdevine, dugacke nešto oko metar, dva, a tada se iz aviona niz te merdevine spusti covjek i rukama se zakaci, za najdonju precku, viseci ispod trupa aviona. Opet avion istom marsrutom ode iza Kastela.
Treci nalet aviona. Akrobata se zakacio sa nogama za merdevine, proturivsi ih između precki i naglavacke viseci ispod aviona, isceznu iza Kastela. Publika zanijemila, cuti i samo aplauzom popzdaravlja dogadjaj.
Evo ga opet. Sad covjek akrobata visi,zubima se drzeci za najdonju precku merdevina. Opet gromoglasan aplauz.
Ponovo kratka neizvjesnost, al evo ga i po peti put i iznad same trznice covjek se okrece, kao gimnasticar i kaci sa stopalima za zadnju precku merdevina, okrenut naglavacke i ledjima u pravcu leta aviona. E, ovo je čini mi se najteza i najkriticnija tacka. Nicim vezan i samo risovima stopala na zadnjoj precki. Ogroman aplauz.
Koliko me sjecanje sluzi, čini mi se i da je neki spiker stalno govorio preko razglasa, šta će akrobata da napravi.
Zadnji nalet aviona i zadnja tacka je bila dosta ljepa. Drzeci se zubima za najdonju precku akrobata je u svakoj ruci drzao državnu zastavicu koje su se na vjetru leprsale. Veliki aplauz za kraj.
Eto tako se Banjaluka zabavljala, pedesetih godina, kad sam ja bio mali deckic i još nisam u skolu isao.
bruja
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=xnbiRDNaDeo
Mali imaš li sestru?
-Odrastao sam u Aleji JNA, preko puta "Socijalnog". To je bila moja ulica. To je bila moja Banjaluka, Aleja koju ja pamtim. Imala sa strane dva dugacka jarka, duzinom cjele ulice, a ulica je bila malo izdignuta i ne asvaltirana. Ukrasena sa velikim krosnjama lipa, ljeti je izgledala zaista impresivno. Kako se kasarna Vrbas logor nalazila na kraju ulice, svakodnevno je vojska tuda prolazila.(Skolski Oklopni Centar Patar Drapsin). Mi djeca smo trcali, da vidimo vojnike, koji su predvece odlazeci u kasarnu, ulicom, pjevali. Pjevali su partizanske pjesme. Jedan je prvacio sa pjesmom, a ostalih stotinjak su ga horski podržavali. Zadnji vojnik u stroju je uvjek, ali bas uvijek, obavezno i nikad nezaboravivsi pitao: „Mali imaš li sestru”.
Negdje 1956 pocelo je asvaltiranje Aleje. Ulica je pretvorena u veliko radiliste. Radove su izvodile banjalučke gradjevinske organizacije, u saradnji sa vojskom. Ne sjecam se bas koliko dugo je to trajalo, al se sjecam, da je Aleja JNA potpuno rekonstruisana. Lipe nisu dirane, a jarci su zatrpani. Jedini tragovi jaraka se mogu vidjeti, pri kraju ulice kod Banjaluckog polja i sportske dvorane Borik, gdje je ulica ostala malo izdignita.
-Godinu dana poslije toga, Gradski stadion Borac je rekonstruisan. Stare drvene trabine su zamjenjene, sa novim, zdravim, drvenim trabinama, a sazidane su i betonske trabine. Postavljena je nova drenaza, a sa kamionima je dovozena trava u kockama zemlje, koje su slagane na terenu, u novi tepih.
Borac je tada imao svjetlu perspektivu i odličan stadion.
Dvije godine poslije stadiona, u Boriku je sagradjen i kompleks bazena, koji je održavala vojska. Bio je pristupacan i gradjanima i radnim organizacijama.
Eto tako se gradila Banjaluka, sredinom pedesetih godina, kad sam ja bio mali deckic i u skolu još nisam isao.
bruja
Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=rZ-QPrEaMuw
Proljece 1956
-Na vrata našeg stana zakuca teta Desa. Vidno uzbudjena, rece mojoj majci. "Opljackali su Narodnu banku i sad ih je milicija opkolila u jednoj kuci". "Ne pustaj djecu van, dok ih ne pohvataju".
-I zaista. Ne prođe dugo i zacu se pucnjava.
Troclana grupa, pljackasa, bjezeci gradom, ispred policije, sakrila se i zabarikadirala u jednoj usamljenoj trospratnici, negdje sa ljeve strane ulice Rade Licine, nedaleko od Ekonomske skole. Starija kuca je bila na osami i oko nje je bilo dvoriste, a sa procelja je bila ulica.
Usput su zarobili jednog dimnjacara, koji se zatekao na tavanu kuce, a sluzio im je kao živi stit.
Bogami, pucnjava je bila zestoka, a otegla se skoro cjeli dan. Sve je licilo je na obracun kod OK korala. Tek kasno popodne sve se opet smirilo. Epilog: Svi pobijeni, a da li je bilo povrijedjenih policajaca i kako je dimnjecar zavrsio o tome se nije pricalo. Neki dobro informisani kažu da su bili tamo i da je čak narod posmatrao cjeli okrsaj, te da lopovi nisu pucala na posmatrace.
-Banda je bila vrlo agresivna, a grupu su cinila dva muskarca i jedna djevojka. Svi između 25 i 30 godina. Nisu bili banjalucani.
Po kasnijim pricanjima, informisanih, navodno su dosli iz Slovenije, a ja sam im slike vidio sutradan u novinama. Dva muskarca, ljepo obucena, sa mantilima i sesirima. Jedan je sjedio na stolici, a u oci su upadale njegove karirane carape i crne cipele.
Slika djevojke je bila izdvojena, a imala je dugu crnu kosu.
Eto i tako se Banjaluka „zabavljala” sredinom pedesetih.
bruja
Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=OafqYNCzq5U
-Ljeto 1968g.
-Pecanje na Vrbasu
-Moj stari je jako rano otisao u penziju. Šta mu preostaje? Ništa! Stap i u pecanje. Banjaluka ima Vrbas, Vrbanju. Suturlija nešto i nije za pecanje bas najpogodnija. Ko voli nek izvoli. Cesto puta sam isao s njim, jer moj mladji brat Sveto nije bio moralno politicki podoban, za ribarenje na Vrbasu. Uvjek je nekog ribara zadirkivao: „Ciko vidi, moj stari je uvatio vecu ribu nego ti” ili „Ciko moj stari je uvatio pet komada, a ti još ništa”. „Ovaj stariji ti je jako fin, a ovaj mladji je zlocest” govorili su mom starom. Ja sam imao bas prave ribarske manire. Uvjek sam se divio necijem ulovu i obavezno dodavao po jednu kilu vise, svakoj uhvacenoj ribi, sto su ribari skuzili, da sam veliki talenat za ribarenje i uz to vrlo fin i vaspitan, za razliku od mog mladjeg buraza.
Tako jednom se sa starim nadjoh u Trapistima. Stari se namjestio na podzidanoj obali sa desne strane, kod one centrale. Vrbas se talasa, kovitla, pjeni i buci od slapa centrale. Stari hvata skobalja ili mrenu. Tu se tog ljetno popodneva naslo oko dvadesetak ribara. Sve nacickani jedan do drugog i zabacuju. Prica, zahebancija, vicevi i sale. Ljudi se medusobno ne poznaju, ali pricaju i druže se kao da se sto godina znaju. Cim neki nešto uhvati ostali ga bodre: „Ti nisi dosao danas dzabe” primjecuju poneki. „Jel ima situacije”? dovikuje drugi. „Eh sto ja volim situaciju” nadovezuje se treci. Vrijeme prolazi. Riba i grize i ne grize, al sala ubija vrijeme.
Odjednom jedan ribar kontrira, brzo povuce kao iz pracke. Plovak se ne vidi duboko u vodi, a stap se savio do zemlje. „Opaaa” povikase neki. „Ovo je dobar komad”. Ribar se bori sa stapom. Ne može potpuno kontrolirati situaciju jer mu stap bjezi, sad ljevo sad desno. Vrlo napeto i neizvjesno. Ja se skoncentrisao i ne trepcem. Bogami, covjek se muci vec desetak minuta. Sad i drugi ostavise svoje stapove za trenutak i savjetima pokusavaju pomoci.
„Ova mora imati najmanje pet kila”,primjecuju neki. „Mrena” vice jedan. „Samo mrena tako radi”. Odjednom stap prestade trzati.
„Ne diraj ništa i ne povlaci” rece jedan od najstarijih i najiskusnijih. „Ona je sad stala” misli na mrenu. „Sad se odmara”. „Kad krene opet povuci”. Bogami ona se odmara vec tri cetiri minute i ribar ponovo povuce stap. Stap se otima iz ruku ribara i ovaj zateze masinicu. Vuce, ali vrlo teško. Prošlo je skoro vec pola sata. Iscekivanje. Na pomolu je kapitalac. „Možda je i som, jer na tom mjestu ima i somova”,dodade jedan. Još samo par metara i kapitalac je na obali. Drama. Adrenalin raste svima.
Tajac potraja nekoliko sekundi, a onda provala urnebesnog smjeha. Covjek je upecao prazan lonac bez dna, a voda ga je bacala ljevo desno udarajuci o stranice lonca i prolazeci kroz dno. Covjek posramljen, potisten. Pocrvenio. Vidi se da mu je neugodno. Ljudi ga tapsu po ramenu. „Nije to ništa”! Ja sam uhvatio cizmu prošle godine„ dodaje jedan tjeseci ribara.
Prosao sam dosta i susreo mnogo ljudi, bio u vrlo slicnim drustvima, kao tog popodneva u Trapistima 1968 godine, tog ljetnog popodneva, ali nigdje i nikad nisam susreo tako komunikativne, neposredne ljubazne ljude, kao sto su Banjalucani. Toga nije bilo nigdje u svjetu. A bilo je tu i srba i muslimana i hrvata. Zlatno doba Banjaluke.
Eto tako su se ljudi druzili i komunicirali u Banjaluci kad sam ja bio srednjoskolac.
bruja
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=k7K4jH7NqUw
-Proljece 1963g
-U gostima.
-Ja i Ratko smo bili vrsnjaci. Dobi drugari. Istu skolu pohadjali. OS. Mirko Visnjic. Ja sam isao u „C” razred, a on u „D”.
Njegov stari Mico Dejanovic-Dejan i moj stari su bili isto vrsnjaci, sjani drugari. Zajedno su radili, pa smo se cesto posjecivali.
I tako prilokom jedne posjete njegov stari i moj su zapoceli pricu o hrvanju. Cika Mico starjesina u vojnoj policiji, strucno je objašnjavao vrste hrvackih zahvata, i kako sad ne bih eksperimentisao sa mojim starim uzeli su mene i Ratka da im služimo kao modeli za pokazivanje hrvackih zahvata.
Ratkova mama Danica i moja u kuhinji pricaju o pijaci, gdje šta ima po znizenju, a mi u pretsoblju lomimo. Padaju sapke sa vjesalica. Lete cipele po pretsoblju. Ja i Ratko se hrvemo. Cika Mico i moj stari navijaju. Oni nemaju priliku da se klade na konjske trke, jer toga u Banjaluci tada nije bilo, pa su eto mene i Ratka uzeli za svoje pulene da nadomjeste svoje mladalacke strasti.
„Ne može ovako” prekinu nas cika Mico. „Ovaj zahvat je nepravilan” te nas namjesti ponovo u pravilan polozaj. „Ne može ovako” sad uleti moj stari. „Ovaj zahvat je nepravilan” te nas sad on namjesti u pravilan polozaj. Svaki navija za svog pitbula.
Odjednom Ratko odskoci: „Necu, njemu nešto pucketa u vratu”!
Stari moj i cika Mico mi se uviru u lice. Pitaju me jel mi nešto. „Ništa”! odgovorih.
„Ma ništa, to samo preskacu zupcanici” rece jedan od njih i mi ponovo u klinc, nastavismo. Bogami, zestoka borba na klizavom parketu. Leti perje. Mi se zajapurili, ko dva mala hrcka.
„Ma jeste vas dvojica uopste normalni”!? izdera se teta Danica sa vrata kuhinje, na cika Micu i mog starog, na šta je podrza moja mati. „Odmah da ste prestali s tim”. Receno ucinjeno. Sad nasi starci sjede za stolom, analiziraju borbu i hvale hrvace. Cika Mico hvali mene, a moj stari hvali Ratka. Ja i Ratko rascupani, oznojeni, samo se gledamo i smijemo.
„Ajd Rade da nazdravimo” natoci cika Mico po jednu ljutu i oni je trgnuse.
Eto to je bila preteca UFC u Banjaluci, još davne 1963 godine, samo sto su pravila malo izmjenili.
bruja
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=pWy2TN04uJA
-Ljeto 1968
-Vitaminka
-Negdje u ljeto 1969 godine zazelio sam imati bicikl. Mali poni. Bio bi zaista ono sto želim. Stari kaže: „Nema problema, zaradi pa kupi”.
„Pokusaj u Vitaminku, tamo primaju sezonske radnike” dodade mati.
I šta mi valja raditi. Nego spremim se i sljedeceg dana u cik zore poranim . Sam samcat. Idem traziti posao u Vitaminku. Koracam tako, rukama u dzepovima u dzemperu, preko Banjaluckog polja. Izlazim na asvaltiranu cestu pokraj poligona za auto-skolu. Poneki biciklista mi dolazi ususret. Ide u ribarenje. Malo, malo, pa mi macka pretrci preko puta. Jutro je, dosta svjeze. Sunce još nije izaslo. Vrane gacu po banjaluckom polju. Tu i tamo poplasim jato vrabaca koji upravo cerupaju konjsku balegu i tako, evo me nadomak Vitaminke.
Sad treba vidjeti gdje je to mjesto gdje se primaju radnici. Pogledam ljevo, desno te spazim nekog covjeka, koji je bio nešto kao cuvar i on me uputi.
Dolazim u jedno dvoriste i iza coska zgrade. Da to je tu. Ali tu nailazim na grupu od tristotinjak baba, koje isto cekaju za posao. I one bi isto da kupe ponija. Sve žene, a ni jedan muskarac. Puse i pricaju. Bas fino mislim se. Evo, ja sam jedini muski. Golobrad i najmladji. Tu nema nikakvog reda, nego onako, cekas u grupi. A gdje uopste da stanem? One se medusobno guraju i sad ja da pridjem i guram se sa njima? Graja pocinje. One znaju kad se vrata otvaraju i pripremaju se za „start”. Jedna se izdera na babu pored nje: „Ja sam dosla prije nego ti, a ti sad oceš preko reda. E ne može” i laktovima je podboci. Zacas svadja. Mene istog casa oko zaboli. Mislim se, nemas sansi i ne pokusavaj. Sa babama nikad, ama bas nikad ne ulazi u verbalni sukob, nadmudrivanje i nadmetanje, jer si unapred izgubio. Svaki muskarac u takvim prilikama obavezno gubi. One su u stanju da te ismiju izigraju i posrame. Bjezi kuci dok si još ziv. Tako i bi. Morat cu traziti drugu priliku za bicikl.
Eto tako, se tražio posao (ne bas svi) preko ferja, dok sam još bio golobradi srednjoskolac.
bruja
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=8YyiFhfzQRA
Čitanje "Neboderaca" me oduševilo, a naročito pojava novog blogera Bruje i njegovog vremeplova.
Dragi Brujo, traži izdavača i objavi svoje "banjalučke" priče. Prizvao si i moja sjećanja na srednjoškolske dane. Ćini mi se da smo negdje blisko godište, a ne ko neki tamo u Australiji, naš mjezimac Vjeko, koji se tada rodio. Šteta što nije tu da ga pošaljemo po šibice.
Kada sam 1998 god. prodala tatin stan u B.L. (5 godina podstanarstva i 30.000DM bačenih u vjetar) godinu dana tražila sam da kupim stan u blizini Dubrave (muž je tamo radio noću u pekari). Napokon sam pronašla stan u Maksimiru u neboderu sa 11 spratova na 9 spratu. Tek kad smo preselili uhvatila me strava, kad sam se sjetila zemljotresa. U B.L. sam stanovala u prizemlju, i to mi je davalo neku sigurnost. Sada kad pogledam kroz prozor oduzmu mi se noge.Inaće pogled je divan. Sa jedne strane puca pogled na Sljeme, katedralu, sa druge strane Maksimr tj.šuma, ZOO, i Dinamov stadion. Misleći na zemljotres(uskoro će 40 god.)odabrala sam si jednu visoku topolu nedaleko prozora, koja bi mi bila eventualni spas.
U mom neboderu ljudi su drugačiji od naših komšija-susjeda. Dobar dan ili Bog uz osmjeh ili kratki razgovor i to je sve. Dugo nisam imala s kim popiti kafu, dok se nisam sprijateljila sa jednim starijim bračnim parom porijeklom iz Petrovca (i ovo je bila vojna zgrada). Kod njih često navratim i na hurmašice ili burek, ili samo na vrata da vidim kako su. Tada pomislim ko li će meni tako pokucati na vrata za koju godinu?!
Pozdrav Niskana
Pozdrav Niskani.
Hvala Niskana na ljepim rijecima.
"Neboderce" citati je zaista pravo zadovoljstvo, prije svega zbog sjajnog Ranka Dumnica-Keca mog dobrog prijatelja i druga koji je i autor Neboderaca. Svi ostali su samo gosti na stranicama Neboderaca. Tako sam i ja shvatio svoje pricice koje sam objavio, prije svega da bih Neboderci zivjeli sto duze. To im zelim iz sveg srca. Koristim priliku da pozdravim i pozovem sve Neboderce sirom svjeta koji su citali Kecov prilog da se jave na Blog-Neneboderci i povecaju citanost i produze im "zivot".
Od sad cu se javljati samo sa komentarima, a po potrebi i dogovoru sa Kecom mozda i neki prilog.
Pozdrav Kecu i Zari Corluki kom sam se vec nekoliko puta pokusao javiti.
bruja
Cini mi se da me Bruja krivo shvatio. Ja sam napiala da su njegove price tako dobre, pa ih treba objaviti.
Ja bih rado citala Brijine priloge, a ne samo komentare.
Pozdrav Niskana
Draga teta Enisa
Ne pisem vama, vec Bruji, ali moram nekako poceti. Zadnjih par dana pokusavam pisati Bruji, al’ kod ‘dragi’ racunar mi utilta i nece dalje. Balkanac. Kad Co-u pisem odem u komsiluk, ono njihov kompjuter ne zna nas jezik, a i da zna ‘dragi’ moze proci, nije zadrt kao moj kompjuter. Zbog funkcije na kojoj se Co nalazi (G.i O.) moram se sluziti trikovima. Znate kakvi su funkcioneri. Moras biti dobar sa njima, pogotovo ja. Vidite da me teta Nada stalno zariva, jos bi mi Co samo hvalio.
Inace Miro, jeli ti sad ista lakse. Jesam li te rasteretio sto se rondanja tice. Opet ovi Zagrepcani.
Ah, da Bruja nemoj izdavati knjigu, molim te. Za tekstove poput tvojih, potrebno je da prodje jako puno godina da prestanu biti bilo kome zanimljivi, e onda mogu i da se ukorice.
Jer ako nisi primjetio nas uvazeni i renomirani historolog Abu (log od loziti tj. lozac sjecanja), inace moj dobar drugar, jos je u svome ranom kapitalnom djelu “ Abu BLoger (2)” obradio od tebe spomenutu pljacku. Prihvatljivo je da je on upotrebio “pokusali opljackati banku i nekoliko radnji” a ti “opljackali su Narodnu banku”. Dozvoljavam i da je obracun za njega odigran u zgradi “kod Pozorista Lutaka” a kod tebe “nadaleko od Ekonomske skole “, pogotovo sto mi te kordinate nisu poznate iz toga doba. Ali da je Misina mama bila dimljacar, ili dimljacar bio Misina mama, sumljam.
U principu vi se iskljucivo i potpuno slazete oko Slovenke i ona sa njom dva. Sto i nije iznenadjujuce jer oko njih (Slovenaca) se svi slazu. Pa cak i moja generacija. Recimo, odmah smo se slozili da Moni Kovacic nije ni trebala da pjeva. Dovoljno je bila dojmljiva i kad suti na naslovnoj i srednjim stranama magazina Start broj 267 od 16 travnja/ aprila 1979. Sta je Ale, a sta sam ja.
Dok ne usaglasite sjecanja nista od knjige. Ne pisete istoriju ili povjest. Pa moze i ‘vako i ‘nako. Blog je ovo, ej.
Ko je bio taoc?
boK puce, boK decki, ajd’ i vama boG cure, nikad od vas ‘puca’ nece biti, a i ne treba.
Dragi zlocko
Kad sam zavrsila osnovnu skolu mama
mi je objasnila da teta Draginja za mene vise nije teta nego gospodja, a cika Sandalj od tad postade gospodin Sandalj ( sto je uvijek i bio ). Ne znam samo sto Cou izostavi ono "ciko", ulizujes se.
Ona sto Ti je kriva sad je u Gradcu (ja uvjek moram biti kolateralna), pa ces jezikovu juhu pricekati.
Noc je za spavanje, a ne za razmisljanje o Moni...sumljo Ti il' ne sumljo.
Pusa, znas kome. Nada Š.D.
PS: moras priznat' da je "Drzi cvrsto" dobra.
Izvadjeno iz konteksta:
"Troclana grupa, pljackasa, bjezeci gradom, ispred policije, sakrila se i zabarikadirala u jednoj usamljenoj trospratnici, negdje sa ljeve strane ulice Rade Licine, nedaleko od Ekonomske skole. Starija kuca je bila na osami i oko nje je bilo dvoriste, a sa procelja je bila ulica".
===================================
Vjekoslave, Vjekoslave!
Ziv ti meni bio.
Jel Ti sad jasno gdje je bila banka i gdje je bilo pozoriste lutaka, a gdje je bila ekonomska skola.
Nisam locirao Narodnu banku jer sam smatrao da to svako zna.
Dogadjaj se stvarno odigrao davno i sjecam se da je bio maglovit prohladan dan. Sjecam se pucnjave koju sam opisao, a sjecam se i prica koje su se pricale o tome. Svaki covjek istu stvar posmatra iz razlicitog kuta ili ugla, pa je moguca i razlicita prica istog dogadjaja.Tu nema nista sporno.
Draga Niskana.
Bojim se da si sad ti mene shvatila pogresno. Ni u jednog trenutka nisam ni posumnjao u iskrenost tvojih rijeci i ne znam zasto si se brecnula na moj zadnji komentar.
Zivot je umjetnost i nastoj zivjeti da nikog ne poklopis, mada se i to nekad desava.
Ljudi smo.
bruja
godina 1957
Fijaker
Iznenada, ne najavljeno, kao grom iz vedrog neba, na ulazu našeg dvorista uz topot konjskih kopita pojavise se dva bjela pastuva lipicanera. Upregnuti u crni fijaker laganim kasom, gracioznog pokreta, napravise veliki polukrug po dvoristu. Zaustavise se ispred zgrade. Mi djeca trcimo da ih vidimo.
Cika Mate ne izlazeci iz fijakera. Ceka svoje goste. Konji zadihani frkcu. Iz njih izvire temperament. Gizdave zivotinje, savijenog vrata, oholog drzanja, kopaju nogama zemlju ispred sebe. Dlaka im se presijava na svjetlu dana. Silovni, prekrasni pastuvi. Potpuno bjeli i jednaki kao jaje jajetu. Na njima svecana orma, ukrasenih kajseva djinduvama i praporcima. Na glavama im kitnjasti ukrasi, a niz vrat im se spusta dugacka bjela griva. Cika Mate ih drzi pod kontrolom, a pastuvi zatezuci glavom prema dole pokusavaju da malo opuste kajase. Dugacki kitnjasti repovi im daju dodatnu eleganciju. Nestrpljivi su. Htjeli bi da trce. Oni su rodjeni za to.
Mi djeca sa divljenjem gledamo i ne trepcemo. Zeljeli bi da im se priblizimo, ne smijemo.
Fijaker elegantan, sa velikim crvenim tockovima ceka svoje putnike.
Izlazi cika Milemnko Kucelin i teta Milka i sjedaju u fijaker.
Razmaknusmo se u stranu i lipicaneri trgnuse. Istim elegantnim kasom odlze iz dvorista. Mi trcimo za njima. Ulaze u Vase Pelagica, a onda skrecu u Aleju. Pravac Laktasi. Dugo gledamo za njima. Eh da mi je imati jednog lipicanera. Ja bih sa njim preletio Sehitluke.
Eto tako su se po Banjaluci vozili fijakeri, kad sam ja bio mali deckic.
bruja
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=KqNYL8PEhLE
Dobar dan,
Citam redovno sta moje 'komssije' pissu i zacudim se koliko me njihovo pisanje podsjeti na moje djetinjstvo i koliko toga je sakriveno negdje u podsvijesti; (otprilike smo istih godina,a issli smo i u iste sskole, ali sad smo 'komssije po kontinentima').
Da malo dodam ulja na vatru: svi smo kao zaboravili ko su bile profesorice Grbic??? Jedna je predavala njemacki jezik, a druga je cini mi se bila cak i direktor (ne sjecam se koje skole, mozzda Gimnazije)
E, njih dvije su bile taoci kad su ti Slovencaki lopovi upali u nass grad. Srecom, nije im se nissta desilo.
Kod nas su bas bili elektricari i uvodili struju, a ja sa njima otisla na krov i tako smo vidjeli da se u pravcu Rudi Cajevca/Rade Licine/Afganove kuce nessto dogadja i ja sam brzze bolje sjurila niz lotre i naravno otrcala tamo u gomilu svijeta koja je bila okupljena pred zgradom.
Vidjela sam i kola hitne pomoci, otvorena vrata i necije noge kako vire i to je bilo sve...kad ono pljus, pa jos po guzici, a ja ne znadoh sta se dessava, nije me ni bolilo od cudjenja, nisam znala sta se dessava, kad ono moja mama. Mama dojurila s posla, vjerovatno je bila brzza od taksija, tada nije bilo taksija, jer je osjetila da cemo mi djeca otici tamo gdje se nessto dogadja.
'Mars kuci'....joj, mama nije nikad galamila, niti nas tukla.
Ja kao dijete nisam ni znala koliko je to sve bilo opasno po nas sviju, ali sa tim samarom sa shvatila da je bilo nessto 'veliko'.
Ih, kad se spomene ta pljacka, pa svi znamo mjesto gdje je to bilo. Ne treba naziv ulice. Tamo je bilo i kvit. A sta je bilo u komsiluku, da li je bilo Djecije pozoriste lutaka, ili zgrada Komiteta, ili tamo malo dalje Ekonomska skola, ili Granap...nassa generacija to zna.
----------
Hajde, Neboderci, priznajte ko je nas djevojcice gadjao pecama iz onog zbunja kod Kina 'Kozare'?
I sada imam na nozi nessto kao ozziljak od te pece.
A bas ste volili nasse prve najlonke, uzete od mame...sjajile se na suncu, a vi 'cap' i rupa na najlonki!
-------
Bruja,
a sta je sa onim sahtom na ulici (ubacivan je ugalj tim kosim hodnikom u vasse podrume), gdje je bio ulaz za vase podrume??? Ima li kakvo sjecanje na te prolaze?
Vidjela sam u toku rata da su svercovali cigarete kroz taj saht!
To je morao biti netko od stare raje ko je znao za taj put!
Ma, te vasse cinovnicke zgrade su bile nessto veliko za tadasnju Banja Luku.
---------
Nemoj slucajno da se netko usudi da kritikuje Bruju,
narocito ne oni koji nikad nikog u komsiluku nisu pozdravljali jureci ulicom, visoko dignutog nosa...
pozdrav,
Renata
Draga Renata
Za ove rijeci imate i Ti i Niskana bonus od mene.
bruja
http://www.youtube.com/watch?v=DtVM_zswV4U
bruja sve si u pravu vezano za pljačku. Znam to jer sam tada stanovao u ul.R.Ličine kod Ekonomske škole. To jutro me je pokojna mati poslala u zemu koja je bila na ćošku nedaleko od te kuće. Tako da sam iz neposredne blizine posmatrao šta se dešava. Tačno je da je dimnjačar bio taoc.Najzaslužniji što su uhvaćeni ti slovenci bio je milicajac Mitar Medović, o čijem se podvigu pričalo godinama.
Dogodilo se ovih dana.
E ovo vam moram ispricati
Znam da moj prijatelj ima psica malog pomeraniana. Toliko je mali da bi mu mogao stati u dzep. Pas je ljubimac familije i radi sve stvari kao i svi ostali psi. Vrlo je pametan i zivahan i svuda stigne zabadati svoj nos.
Sve granice njegove teritorija su strogo oznacene i nedaj boze da mu neko padne saka ako te granice narusi. Toliko je opasan da čak napada i vucjaka.
Prijatelj prica: „Kažem ja njemu, bjezi Puki jado od toga”. „Taj će te pojesti za veceru”. „Ma da vidis ti kako se on zalijece i napada sve zivo oko sebe, a čim neka opsasnost brze bjezi meni u krilo” Jest da je vucjak sa druge strane ograde, al ipak je cuko hrabar.
Ali jednog dana, dana iznenada „Zazvoni telefon” kaže prijatelj.
„Javlja neka kanadjanka”.
„Znate šta gospodine, vas cuko je napravio mojoj kujici nekoliko beba”. " Kao mi sad moramo preuzeti odgovornost i pravo na dva steneta sto ih je moj cuko napravio". ”Moj cuko napravio nekoliko sinova tvojoj kujici"!?. ”Da gospodine". ”Dodjite da se dogovorimo". ”Ja i žena se zgledasmo pa gledamo u cuku a on se nešto kao mrsti i oblizuje„.
Odose oni i vide da su stenci ljepi, al vise ih interesuje kako će cuko reagovati kad vidi svoju djecu. Odlucise da ga iznenade i obraduju i da vide kako će reaguje pravi otac, kad vidi svoje potomke.
”I šta se desi"!? priupitah.
„Ma ništa”! „Moj cuko pod stresom i u soku”. „Da ti vidis mog cuku”. „Ma on je mrtav, gotov je”. „Nema od njega ništa”. „Sve su mu ladje potonule”. „Ne mrda, a samo oci izbuljio”. „Misli cuko, hebiga ovi moji kupili dva nova i sad sam ja gotov”. „Nema me vise ja sam van kuce na ulici” „Stenci se igraju i guraju ga, a on kao da mu je sve pomrlo”. „Ne jede ne spava, samo bulji u daljinu i gleda pred sebe”.
„Kažem ja ženi, on je gotov”. „Gledaj ga kako se oblesio”. „Ne jede ne spava ne igra se”. „Nema druge nego uzmi te stence i vrati onoj gospodji”.
„Ma da ti vidis mog cuku”. „Čim je žena izasla na vrata cuko poce da skace po kuci”. „Isti cas je postao ponovo hrabar”. „Sad je na krevetu, sad na sofi, pa na prozor da vidi da li su oni stenci stvarnoi otisli”. „Ko veli sad sam ja opet na sigurnom i ne vracaj te ih nikad vise nazad".
bruja
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=0lhf9U5Wf3Q”
U vrijeme ove cuvene pljacke o kojoj Bruja pise jos nisam zivjela u BL. Sjecam se da se o tome pricalo u kuci, valjda su roditelji citali u novinama. Kasnije kad sam ja dosla u tehniku, cesto su djeca o tome raspredala price i naravno svako je imao svoju.
Renata je u svom komentaru spomenula profesorice Grbic. Drago mi je da ih se neko sjetio. Podjoh citati redom sve komentare da procitam pricu o njima , medjutim ne nadjoh nista (mozda mi trebaju jos jedne naocale?).
Sigurna sam da se mnogi na ovom blogu sjecaju jedne od njih. Nase profesorice matematike, strah i trepet tehnike, profesorice Maric
(djevojacko Grbic). O njoj bi generacije tehnicara iz onih vremena mogle pisati dogodovstine i svoje strahove kojih se vjerovatno svi jos uvijek sjecaju. Ipak, niko ko je prosao kroz njene ruke, kasnije u zivotu nije imao problema sa matematikom, u daljem skolovanju ili na radnom mjestu, obicnim zivotnim situacijama.
I sad se sjecam njenog redovnog pitanja koliko je kvadratni korjen iz minus jedan. Koliko je samo jedinica bilo podjeljeno na tom jednostavnom pitanju iako su skoro svi znali odgovor od prvog dana kako su stupili na one siroke stepenice na uklazu u tehniku.
Ja sam je cijenila jer sam uvijek volila profesore od kojih sam mogla mnogo da naucim. Sigurno da nije imala najbolji nacin da nas natjera da ucimo, ali smo svi naucili ono sto nas je ona trebala nauciti.
Nase trebe.
- Poljak Kowanda je bio rukometas. Kaže da je igrao za Poljsku reprezentaciju, negdje sredinom sesdesetih. Emigrirao je u Kanadu krajem sesdesetih, a bio je mnogo puta u Yugi. Jedan dan mi rece.
- „Znajes, ja mnogo puta bila u Yugoslavija. Ja igrala rukomet u Polsku. Mi nogo putovali svuda po Yugoslavija. Kako bjutiful cure vi imati. Znaješ mi igrali utakmica sa Crvenka”.
- „Znam" rekoh mu. "Crvenka je bila prvak Yuge, a trenirao ih Vladimir Stencl”.
- „Ti znaješ Stencl”.
- „Ma ne znam ja njega licno, al znam ko je”. „Jes cuo za Borac iz Banjaluke”? priupitah ga.
- „Da, ja bila u Banjaluka”. „Mi igrali utakmicu tamo”. „Ja sve znajem”. „O bjutiful kantri”. „A jel znajes ti ona pesma. Po selu se prica da se zenim ja, a devojke misle da je istina”? „Mi bili posle utakmica, u hotel na veceru, posle utakmica”. „Sve placeno, a pevaljka, kako lepe noge imati, kako lepe sise imati”. „Mi bili rukometasi u vojska, znajes, vojska i sve bili vojnici i ne nositi farmerke”. „Ja kupila farmerke u Banjaluka”. „Banjaluka najs siti”.
-Eto i moj poljak zna kako je Yuga bila bjutiful kantri i kako smo dobro klopali i kako su nam cure bile najs, i imale bjutiful noge.
A sto je najvaznije bio je i u Banjaluci, igrao protiv Borca i zna za Karadzu.
Sve je to ljepo kad ti neko spomene Banjaluku i sjeca se vremena kad je on bio tamo. Al ima sad jedan mali „problem”. Ja sad njemu moram svaki dan da pjevam "Po selu se prica da se zenim ja".
bruja
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=vgBoXDnFAD8
...Mico, Mico...ja neki dan rekoh ako im se taoci ono bas ne slazu, mozda je neslaganje lokacije sukoba do moga zakasnjenja na mjesto dogadjaja. Ono, ‘ajd ja kriv, konto mozda je Ekonomska skola bila blize Pozoristu lutaka, pa poslije odsetala. Kad ne lezi vraze, nije. Kaze Renata ” tamo malo dalje Ekonomska skola”. A ti meni predavanje iz gradske geografije. Medjutim sada se javi i anonimus(?) koji kaze da si u pravu. Cak i po pitanju taoca. Iako im je broj kod Renate porastao. A i kvalifikacije. Nije isto klepit dimljacara il’ dve profesorice.
Rekoh ja odmah da se slazete samo oko Slovenaca. I Renata “slovenacki lopovi”. Smeta vama Moni Kovacic...A?
Tunis...sunce obasjalo terasu... bijeli mramor... lukovi, stubovi oblih oobliikaa... amfore, cupovi...odgovarajucih oblika...prava pozadina za...e polako cenzura. Jedino mi nije jasno kako sunce stave sa svih strana, ma nigdje sjene, sve kristalno jasno...
Nemoj da mi sad neko pise o mekom svjetlu, reflektor- kisobranima itd. Nije to poenta. Poenta je: Nedam vam Moni.
Mico, jesi ti neozbiljan,... Mico,Mico.
PS. Ustvari ja samo mogu da zakljucim da je nasa proslost nepredvidiva.
-Ljeto 1968g
-Kvalifikacije za ulazak u prvu ligu.
-Evo još malo o Borcu.
Negdje u ljeto 1968 godine, nas Borac je igrao kvalifikacije za ulazak u prvu ligu. Sezona 68/69. Protivnik Sloboda iz Tuzle.
Oduvjek je Borac imao za velikog rivala Slobodu, Celik i jebem ga Rudar iz Ljubije. Nekako, kad su god te tri ekipe igrale protiv našeg Borca bilo je nekih problema.
-Dolazile su u Banjaluku i jace ekipe, od Slobode, Celika ili Rudara i Borac je uvjek nasao nacin, da ih pobjedi ili odigra nerjeseno, al ove tri su bile kao uklete. U Ljubiji je uvjek bilo sore mare.
I tako tog ljetnog suncanog popodneva velika bitka. Gostuje na Gradskom stadionu Sloboda iz Tuzle.
Banjaluka se sljeva na stadion. Viore se zastave, kape salovi Borac, Borac, Borac to smo svi. Na razglasu muzika tresti. Zvucnici piste, spiker saopštava sastave ekipa. Krca, krca! Sjemenkari i prodavci kitira, rade punom parom. Transparenti sa porukama: „Cigu ligu, Cigu ligu ide Borac u prvu ligu”, na drugom karikatura kamiondzije i kamona:„Napred Spedicija Bugojno”, misleci na Hrgica koji je dosao u Borac iz Iskre. Pola sata prije pocetka utakmice na tribinama grmi: „Viore se zastave, kape salovi Borac, Borac, Borac to smo svi.Borac, Borac, Borac volimo, Borac, Borac, Borac slavimo”!
Povjetarac na terenu njise kornerske zastavice. Teren zelen ko najljepsa coja za bilijar.
Napokon igraci se pojavljuju. Istracavaju na teren. Urnebes. Navijanje. Igraci se zagrijavaju. Sudija trci do golova i provjerava zategnutost i ispravnost mreza. Borac nastupa u crvenim dresovima, a Sloboda u prugastim crveno crnim i ima strasan tim. Tu je neprelazni centarhalf Avdicevic te banjalucka pojacanja Jusic, Nalic i sjajni golman Pendic. Sva trojica ponikli u Borcu i do porosle godine igraci Borca.
Pocinje. Borac napada. Publika navija. Stadion gori. Ludnica.
Odbrana Slobode se savija. Sanse se redaju. Odbrana Slobode u panicnom strahu izbija loptu nasumice. Borac bolji nadmocniji.
Al, kako vrijeme prolazi Borac polagano pada u igri. Odjednom da ga jebem u nekoj bizarnoj i bezizlaznoj situaciji Sloboda vodi 1:0. Ne sjecam se ko je dao gol, al se sjecam da su i Jusic i Nalic pravili velike probleme Borcevoj odbrani. Borac gubi, al volja za pobjedom ga ne prolazi. Borac igra punom snagom, a Sloboda se ne trosi previse. Igraju racionalno i drže konce igre u svojim rukama. Pocinju kompletno vladati situacijom, na terenu. Imaju na golu Pendica, koji je svojom sigurnoscu dao odbrani Slobode samouvjerenost.
Borcevi napadi su sad rijedji, a publika i dalje navija.
Odjednom, na jednu loptu sa ivice sesnesterca natrcava omalena desetka krivih nogu i salje topovski udraca pod precku: „Ljudi moji, da li je to moguce”? „Ko je to bio Must, Musta, Mustafa Hukic. Da Mustafa Hukic”, „2:0 za Slobodu iz Tuzle”! „Ludnica”.
Sad mislim da je sve vec gotovo. I bi gotovo.
Publika cuti, a igraci Slobode se raduju.
Publika kao ofurena. Sokirana. Svi cute ko ribe, al gle ovo! Odjednom. Stadionom se poce oriti: Bora, Borac, Borac! Šta hoceš vise i bolje. To je Banjaluka ispratila svoj Borac.
Lako je kad se pobjedi biti navijac, al ajd budi navijac i kad izgubis. Borac je imao i ima odlicne navijace. Banjalucane.
Odmah potom u Borac dolazi Zoran Smilevski, a ubrzo stasava Abid Kovacevic i Djevdo. U velikom stilu u sezoni 69/70 Borac pobjedjuje imenjaka iz Cacka i postaje prvoligas za dugo, dugo godina.
Eto tako je to bilo u Banjaluci jednog ljetnog, preljepog, suncanog, popodneva, davne 1968 godine, kad sam ja još u skolu isao.
bruja
E ovi iz bonusa su moja slabost:
http://www.youtube.com/watch?v=DrBLqp-s__o
Draga Emira
Kad su nasi profesori u pitanju Co bi mogao otvoriti novi "labels" (navodnici namjerno), tema je neiscrpna. Pitam se jesu li svjesni da mi poslije njih ocjenjujemo. Meni je najdrazi bio profesor Kutlesa bez obzira na sve jedinice koje mi je upisao u dnevnik. S ponosom mogu reci da sam i ja njemu bila vrlo draga. Ovdje cu o matematicarima. Masinci su imali svoga Zvonka Mihelcica, a moja generacija jedno krace vrijeme prof. Kerenovica. Visok, crn, zgodan, elokventan i vrlo cinican. Decki koji nisu znali matematiku bili su tokmaci. Kad je moja mama cula da mi predaje bila je ocajna. Kaze mrzi ljubijance, a Jasna Leskur, odlicna ucenica prijedorske gimnazije bila mu je "pacijent". Pricalo se da je u tu gimnaziju bio premjesten po kazni. Nisam bila strasljiva osoba, a vec onda sam znala da je uvijek vise do nas nego do profesora. Brzo sam se pohvalila da sam ljubijanka sto je znacilo da nas odnos postaje uistinu zanimljiv. Pred plocom su prvo bila pitanja o Lubiji. Asfaltirane ulice, parkovi, bazen, dom kulture s kino dvoranom kakvu tada nije imao ni Zagreb, bili su razlog za podsmjeh. Pravila sam se da ne primjecujem i jos dodavala sto sta. Nisam se doduse usudjivala pitati sta to ima u njegovom Petrovcu, ali sam stalno bila na rubu. I moje oblacenje je mu je bilo meta. Nosili smo crne kute, ali ja sam uvijek nasla nacin da to izgleda dobro. Kvaliteniji glot, promjenljive raznorazne kragnice. Jednog dana dodjem sva u crnom. Pored kute i onih crnih fiskulturnih slapa kao dodatak crne guste perlon carape sa rombovima, tzv, "tvist" carape.
Profesor to odmah snimio pa sam na ploci bila i prije nego je otvorio dnevnik. Pitanja u stilu "je li netko umro, ili idem na neko svecano dogadjanje". Ta pravila nisu vazila za njegovu lijepu, mladu zenu koja je tomu dodavala jos ogroman crni sesir u po bijela dana, u po Gospodske.
Vrhunac je bio kad je je jedan dan profesor, otvarajuci vrata razreda, recitirao moju pjesmu netom objavljenu u Nasoj Rijeci. Kad li je prije nauci? Slijedilo je:"Daniluk na tablu", a na kraju:"znas pisati pjesme, matematiku ne znas". U dnevniku kolac.
Nekoliko godina kasnije potres u BL. Radim na prvoj privremenoj sanaciji u Marticevoj. Prilazi mi profesor s osmijehom na licu i pita pisem li jos pjesme. Zatim pitanje bi li popravila kucu njegove zene. Ma bih profesore, kako ne, premda ta ulica nije na mom spisku.
Srela sam ga jos jednom u Novom Zagrebu, u izbjeglistvu. Njegov pogled upucen prema meni nije odavao znake prepoznavanja pa se nisam javila.
Ovo isto spada u lijepa sjecanja, i ako mislite da nesto prigovaram profesoru varate se. Ostajem pri onoj, gore izrecenoj, da je uvijek vise do nas.
Nada Š. D.
Izvadjeno iz konteksta napisanog:
“ Abu BLoger (2)” obradio od tebe spomenutu pljacku. Prihvatljivo je da je on upotrebio “pokusali opljackati banku i nekoliko radnji” a ti “opljackali su Narodnu banku”.
Evo Vjeko objasnjenje:
Pljacka ili pokusaj pljacke, nije ni malo sporan.
I Kec i ja smo sto posto u pravu.
Ako su lopovi opljackali banku, sto sam napisao, onda je pljacka.
Posto su lopovi pobijeni i lova im oduzeta, onda je to bio pokusaj pljacke. Znaci Kec je u pravu.
Najvaznije je da i ja i Kec nismo prepisivali.
Sad sto se ti vjerovatno toga ne sjecas ili se nisi bio rodio ne treba da te sekira. Sve ces saznati na ovom blogu, a mi ce mo ti ispricati.
Ziv ti nama bio
bruja
bonus za Vjeku:
http://www.youtube.com/watch?v=jPVpIjTTcs8
Da malo pojasnim lokaciju oko lopova iz Slovenije, puskaranja, taoca i gledalaca (koji su dobro prosli, zar nije tako?)
Aleju JNA svi dobro znamo.
Mali Logor?! Nema visse.
To je danasnja Aleja Sv. Save.
Znamo i gdje je benzinska pumpa u Rade Licine, e, od Pumpe (tad jos nije bilo Pumpe, ali zamisli--ovo je svejedno putovanje kroz vrijeme, unazad naravo), tj. od Aleje JNA pa prema Vrbasu (ne presjecaj Vrbas prema Nadi, ostani na lijevoj strani Vrbasa) povuci liniju, pod pravim uglom naravno, i dobio si ulicu Rade Licine, sa cinovnickim zgradama na desno, a Nebodercima gore na vrhu Aleje JNA, prema Kinu 'Kozara'.
Malcice visse Stadion 'Borac' je ostao na desnoj strani Aleje JNA., kao i Socijalno i Hitna pomoc., Crkva sa Zvonikom
Sve komsiluk, svi se maltene znali, ili iz susjednih ulica, ili zajednicke skole, ili sa posla. Vrata se nisu zakljucavala, a ako su i bila zakljucana kljuc je bio ispod otiraca ili iza saksije, ili u prozoru wc-a. Nije bilo kradja, ili se nije imalo sta ukrasti---ne znam.
Komsije pomagale jedni druge onoliko koliko su mogli: pripazi dijete, prebaci tanjur neke hrane ili kolaca. Bake su uvijek nessto imale u dzepovima svojih fertuna: ili lizalo ili onu svilenu bombonu. Danas se pitam da li je to bilo radi toga da ne pricamo??? Lizzes ono lizalo i cutis! Politika!
(Banja Luka je u to vrijeme brojala nessto, otprilike oko 70.000 stanovnika (jedan visse ili manje nije vazzno), da bi se broj stanovnisstva povecao za duplo poslije zemljotresa 1969 g. Ljudi doselili u B.Luku u nadi da ce brzo dobiti stanove, cak i ako su tek dossli...)
Onda lijepo dodjemo, bez lizala naravno, na presijecanje ulica Rudi Cajevca (danasnja D. MIhajlovica) i Rade Licine, 'Granap' je na desno (cika Gajo je stanovao gore iznad); znaci, nisi issao do Ekonomske skole, koja je malo dalje, na trecoj raskrsnici.
Nisi issao ni dole nizze ulicom R. Cajevca prema Banicinoj zgradi ili Granica kuci. Nisi issao ni prema Gradu, prema SDK.
Ostao si tamo, blizo linije razdvajanja izmedju asfalta i makadama
Stao si na raskrsnici gdje je stari 'Granap' sa crnim podom i gdje se kupovao zejtin kad ponestane masti.
Pozadi 'Granapa' je bio cak i bunar, ali su ga morali zatrpati jer je navodno 'macka upala u bunar', ali danas ja u to ne vjerujem; morala je biti malo veca macka, ocajna, bez ikakve buducnosti. Dessavalo se, ali se nije mnogo govorilo oko toga.
Zgrada gdje su prof. Grbic/Maric stanovale je na desno, nije bila bas na cosku vec preko puta onog bunara. Povisoka zgrada za ono vrijeme. Vidikovac!
E, tako, tu smo na pravom mjestu, pozicija odlicna za gledanje, a i na ulici je bilo mjesta za gledanje. Asfalta nije bilo u toj ulici, sve makadam. Vrijeme lijepo i suncano.
Telefona nije bilo ali su se vijesti brzo prenosile.
Nije bilo auta da ometaju radoznale ljude i djecu koji su stajali na ulici.
Kupussiste je bilo zasijano. Tad je to bila plodna njiva i nisu je zvali Kupussiste,taj naziv je dosao poslije zemljotresa.
Zassto su ti mladi ljudi, lopovi, izabrali Banja Luku da umru tamo? Da li su zaista bili Slovenci, ne znam tacno, bas kao i ono oko macke i bunara.
Renata
-Jesen 1962
-Udje stari na vrata. Nekako je neraspolozen. Sjede za sto i cuti. Stara ga zna dobro. "Šta se dogodilo"? Zapita ga. "A ništa", odgovori nevoljno i opet cuti. "Kako ništa"? "Nešto jest", nastavi stara. "Jedan nam vojnik skoro nastaradao", izusti stari.
Bilo je to negdje pred jesen 1962 godine. Vojnik je vozio drva, preko Vrbasa, nekom oficiru, koji je kupio drva, a onda se vojska brinula o tome i dostavljala drva pripadnicima JNA, sa kamionima, a i zapreznom vucom.
Negdje uzvodno od kina Vrbas, u dvoristu zgrade koja je bila blizu obale Vrbasa, vojnik je dovezao zapregu, punu drvima. Kad je htjeo vratiti kola unazad zadnji tockovi su dosli u nizbrdicu obale i povukli kola i sa njima i konje u nabujali Vrbas. Drama. Ocajnicki i u grcu vojnik pokusava oteti konje i kola drzeci kajase konja i zajedno sa njima strmoglavo juri u Vrbas. U Vrbasu stotine brvana i konji, spregnuti u kola. Vojnik pokusava spasiti, šta se spasiti da. Nema sanse. Prisutni ga odvlace na obalu, a on u soku i bolu. Sve se odigralo u nekoliko sekundi. Vrbas nosi konje, koji se se pod teretom cupaju iz vode, ali tu niko ništa ne može. Jadne zivotinje. Stradale su u bujici hladnog Vrbasa.
Jedan konj se zakacio ispod gradskog mosta, na desnoj strani Vrbasa i tu pritiskom matice Vrbasa ostao savijen nekoliko dana.
Ljudi su se okupljajuci gledali i komentarisali nesretan slucaj.
Sjecam se da sam svaki dan isao da vidim nesretnu zivotinju. Zao mi konja. Bio je ridjan. Ljep konj.
Eto i takve stvari su se desavale u Banjaluci, kad sam ja bio još osnovac.
bruja
evo i bonus:
ttp://www.youtube.com/watch?v=1TWd3skb-Rw
Kada se prica o zabarikadiranim Slovencima na tavanu kuce koju je Renata dobro locirala (prije II rata stanovali Metikosi, a sezdesetih godina prof Trubajic ciji sin je bio najbolji plesac carlstona u BL) nema dileme, poginuo je samo jedan pljackas. Medju krimosima bila je djevojka, mozda Marijeta ili Margareta. Miliciji je kasnije dosao u pomoc vod vojnika, a pricalo se, pare su pljackasi na kraju zapalili…
Pozdravi staroj raji i gledaocima burnog dogadjaja,
Milan iz Banje Luke
Troclana grupa, pljackasa, bjezeci gradom, ispred policije, sakrila se i zabarikadirala u jednoj usamljenoj trospratnici, negdje sa ljeve strane ulice Rade Licine, nedaleko od Ekonomske skole. Starija kuca je bila na osami i oko nje je bilo dvoriste, a sa procelja je bila ulica.
===================================
Evo da napokon rjesimo i taj "problem".
Kuca koju sam ja opisao upravo je kuca u kojoj je stanovao prof. Gojko Trubajic. Omanji staracak, sjede zalizane kose, crvenih obraza i invalid u jednu ruku. Umro je 1967 godine.
bruja
Evo mene pred “Sokolom”, kao, mrzla piva na stolu i cekam girice. Preko puta na drugoj stolici noge, ‘ladim zuljeve. Otabano trazeci kucu Profesora koga ne znam, na raskrsnici sa Cajevcevom koje se ne sjecam gdje bila. Ono “mlad relativno” pa brze zaboravljam, a imena ulica nisam ni pamtio. A Renata ju je dobro locirala. Kazu. Is’o ti ja dole Pasicevom pa se vrac’o gore Rade Licine ulicom, pa tako par puta. Ajd’ Cajevcevu zaboravio, a i ove nove necu da pamtim. Ne mogu oni njih izmjenjat koliko ih ja mogu ne upamtiti. Al’ ove Renatine nove D. MIhajlovica (umjesto Cajevceve) nigdje. Pravo sam ti po.. po..posikir’o se, pa drito u opstinu Davidu na vrata.
“Gdje D. MIhajlovica ulica” pitam, ma nema ni dobar dan.
Kaze: “Nema”.
“Kako nema, gdje cemo sad Slovence scerat’”.
Zblan’o se u me: “Koga”...Slovence...”Dotle doslo” ...Dotle...
Izlazeci rekoh mu “Sokak D. MIhajlovica da imenujes da ima Renata se gdje setati”.
“Renata” on ce.
“Jes’ Renata Knezevic”. Vidim ne zna je. Sta cu mu ja. Ne znam je ni ja, a cini mi se ni drugi.
Bruja, gdje cu sad. “Sve ces saznati na ovom blogu, a mi ce mo ti ispricati. “ kaze Bruja.
Da re..rez.. obnovim gradivo, sta sam do sad sazn’o.
Grupa Slovenaca ( za koje Renata vise nije sigurna da li su bas Slovenci) uradise ONO u Bluci. Koje ONO? ONO i jedno i drugo sto mi Mico neki dan fino objasni.
vjeko:
“ Abu BLoger (2)” obradio od tebe spomenutu pljacku. Prihvatljivo je da je on upotrebio “pokusali opljackati banku i nekoliko radnji” a ti “opljackali su Narodnu banku”.
Mico:
”Evo Vjeko objasnjenje:
Pljacka ili pokusaj pljacke, nije ni malo sporan.
I Kec i ja smo sto posto u pravu.
Ako su lopovi opljackali banku, sto sam napisao, onda je pljacka.
Posto su lopovi pobijeni i lova im oduzeta, onda je to bio pokusaj pljacke. Znaci Kec je u pravu.”
vjeko:
‘Prihvatljivo’ Mico, znaci da je prihvatljivo, tj nema potrebe da se obrazlaze kad je prihvatljivo.
E, posto su uradili ONO, onda su sa zabarikadirali u potkrovlju opisane visekatnice koja se precizno nalazi izmedju centra grada – Vrbasa – Borika – i ulice Savine, koji nije od Kovacevica.
Sa sobom su imali taoca/e izmedju jedan i pet komada. Zavisno da li je Misina mama bila ujedno i jedna od Profesorica i da li je Brujin dimljacar onaj isti od anonimusa dimljacar. Mozda nisu bili isti. Ko ce ga znati. Bili taoci u smjenama. Kod nas se socijalizmu vodila briga o radnicima.
Dobro, nije o Nadi. Ona je radila kao crnac.
Teta Enisa, ja mozda i dodjem u Zagreb, al’ ‘oculi citav izaci, tesko.
Nado, samo provjeravam je li se teta Enisa vratila doma.
Izvini Mico, vidis i sam, ovi do-purgeri stalno dobacuju.
Rezultat je dakle: Troje mrtvih na pocetku, poslje se dvoje predomislilo, ono nisu ni bili mrtvi, vec se pravili mrtvi, da vide hoce li ih ovi sto su ih pobili, zaliti. (zaliti sa kvacicom, znam ja vas)
A milicija je dobila pojacanje u vodu (za sada) vojske.
Milane, Milane pa zar nije dovoljno zapetljano pa dovodis “vod vojnika” . Pa znas li ti sta sad ide.
A cija je to vojska bila. Jeli se tad vec znalo...na Slovence...pa da...
E, na kraju da dozvolim Kamenku Katicu da zavrsi sa meteoroloskim izvjestajem.
”Bio je maglovit prohladan dan” kaze Bruja, a “vrijeme je bilo lijepo i suncano”, kaze Renata.
Nemoj da mi opet neko objasnjava. Shvatio sam. Dan je bio ovakav, a vrijeme onakvo. Nista sporno, samo da saznamo kolika je bila visina snjeznog pokrivaca. I to je to.
Ovaj, dragi blogeri jel’ vama ne smeta sto ja.....ne smeta...dobro, nemoj poslje da bude da nisam pit’o.
PS. Da bi se saznala prava istina...potrebno je...ma, ima puno svjedoka.
PSS.
Sumnjiv si Ti meni Vjekicu kad ides kod Cirinog dragog prijatelja zbog jedne ulice, pa bila ona i Drazina.
Cula ja da onu mojih striceva jos nisu prekrstili. Malesna, tamo negdje kod veselobrijezanja, prema Vrbanji, vise putic nego ulica, pa reko' mogla bi za Drazu. Meni i onako muka sto mi prezime na jednoj BL ulici.
Mozda si Ti provjerav'o kad Dragan radi, pa da onako krisom smugnes do Milenice. Omladino, omladino...A sto se tice Renate, bas mi je drago sto se javila. Intrigantna osoba. Mucite ih malo Renata, ne otkrivajte sve karte. Kako bi ja Tebe Vjekicu trebala zvati? Do-Aboridjin ili do-robijas, mislim ako su purgeri has zagrepcanci?
Lijepi pozdrav svima, ma gdje bili.
Nada Š. D.
Co mogao bi Ti napraviti prilog s nazivom Novi komentari na Neboderce pa da se tu kacimo. Ovako nikad stici do kraja.
I Renata je u pravu i ja sam u pravu sto posto.
Dan je poceo sa maglom kad se zacula pucnjava. Ja sam u poravu.
Pucnjava se trajala skoro cjeli dan, pa se magla digla i pojavilo sunce. Sad je Renata sto posto u pravu.
Za Vjeku. Preko interneta sam angazovao NASU- da satelitskim putem potrazi tu kucu i gle vraga na mjestu gdje je ta kuca bila nema nista. Tu su sad neke nove zgrade. Tragovi su nestali.
Inace to sa satelitom moze svako to je danas besplatno.
Samo az Vjeku i drustvo za stolom:
http://www.youtube.com/watch?v=IiHdHGgLIRM
bruja
Za Sokola sto sjedi pred 'Sokolom'
Kelner, molim casu mlijeka i lizalo za Sokola sto sjedi tamo i ladi zzuljeve od modernih cipela!
Ja placam!
Ej, Sokole bolan ne bio, kojeg Davida spominjes.
Strbac sigurno nije! Je li onog Davida sto je isao u Gimnaziju??? Malo povisokog, nikad nikog nije pozdravljao, a i ako jeste to je visse bilo kao zabunom, u njedra!
--------
Rudi Cajevca ulica nije bila sokak.
Ja ne dajem nazive ulicama, pokrstene su bas kako ide sa svakom novom vladom u svakoj drzzavi; Nova vlada---stare ulice sa novim imenima!
Uzzivaj, i ssetaj Herrn Strasse/Gospodskom/Maslesinom...
zemlja svassta trpi.
Kad dodje kraj imaju razni sokaci sto vode prema grobljima...corsokak!
pozdrav, R.
P.S.
Raja, sjecate se lijepe Rabije (negdje 1946 godisste), bas iz tog komsiluka oko Trubajica, Predica, Grbic/Maric???
Ili nasse Vesne G.?
Ili Nine G.?
Pa, Jasne G.?
Ili Nene K...dole u Gundulicevoj,
A tek g-dje Banice, u crnini, sa crnim sesirom, uvijek ljubazne dame sto je volila nas djecu...
Pogresan naziv ulice, ispravljam gresku oko ulice D. Mihajlovica....
Danasnje ulice Nikole Pasica i Radomira Putnika su sjeciste nekadasnje R. Licine i R. Cajevca.
Kao sto napisah D. Mihajlovica...pogrijessila sam u nazivu ulice, a nisam bila pijana,
pravi naziv je: Bulevar Vojvode Z. Misica...
Jos jedno mlijeko i lizalo na racun Sokola uz izvinjenje oko ulica.
R.
Draga Renata
Nadam se da se necete ljutiti za ovo draga, jer sam navikao tako.
Kada se pogrijesi u nazivu ulice onako kako ste Vi pogrijesili, a kazete da niste bili pijani ostaje pitanje kako/ zasto. Vi niste zamjenili imena stara za nova ili izmedju susjednih ulica. Vi ste, iako tvrdite da niste, preimenovali ulicu. Drasticno preimenovali.
Zao mi je sto moram da odbijem vase poklone, lijepo sam nevaspitan, pa ne uzimam nista od nepoznatih. A Vi ste i dalje nepoznati iako ste jos prosli put (Zivot u okupiranoj Banjaluci) pozvani da se predstavite. Nisam primjetio da Vas je neko do sada prepoznao i pozdravio na blogu. Necu da vjerujem (posto ste u zadnjim komentarima spomenuli dve osobe koje su prolazile kraj Vas, bez pozdrava ) da je to do Vas. Ja cu Vas lijepo pozdraviti i necu se izvinuti sto ja i dalje volim moju Banjaluku.
PS. Ovako se Vi ophodite sa mnogo manjim greskama (zamjena imena dva postojeca lokaliteta) :“Ima i greska: nema i nije nikad bilo Crkve na Paprikovcu! Crkva na Petricevcu je ta koja je bila srussena! Ako se potkrade jedna greska dolaze u sumnju svi ostali podaci. Netko bi ipak trebao procitati tekst prije objavljivanja i dati neki komentar. Sjecanja blijede...dolazi do gressaka.
pozdrav,
Renata Knezevic”
Dragi Vjeko
Koliko zuci zbog naziva jedne ulice. A Drazina, a Pasiceva meni svejedno. Moze i Slobodanova. Dolje su si svi svoji, pa nek' si udovoljavaju do mile volje. Od tih ulica koje vode prema Boriku meni je najdraza bila Marticeva. Nije bila bas lijepa, ali je dovoljan bio onaj mali ruzicnjak oko Steline kuce da joj udahne ljepotu. U toj ulici zivjeli su Mirini djed i baka (sada na groblju Sveti Marko), stric Ivo (sada u nekoj medjimurskoj selendri) i tetka Edita (sada u vukojebini zvanoj Vojnic), u kuci preko puta grkokatolicke crkve, u kojoj jos i danas zivi Svjetlana. Frizeka Ivka je davno umrla, kao i profesor Mol. U toj ulici sam i ja zivjela sest godina u onoj maloj kucici, povjesno i arhitektonsko beznacajnoj. Kao da je bila stvorena za privremeni boravak. Smjestena u dvoristu casnih sestara bila je nekad vrtic (obdaniste)u vlasnistvu Crkve. Poslije je tu stanovao profesor Mol (ostvarivsi novu sentimentalnu vezu presao na drugu stranu ulice), pa moja tetka Mara, cekajuci da joj se sanira zgrada iza Crne kuce. E onda smo mi tu stanovali do preseljenja u Hasana Brkica 32, a iza nas moja sogorica do bijega u Njemacku. I nema vise, gotovo. Kucica je srusena 1993. Svi stanari te kuce, pa i ja, su je dozivljavali kao privremeni boravak, pa se valjda zato nitko nije trudio urediti joj poveliko dvoriste. Jedno visoko stablo izdivljale tresnje, sljiva savka, koja nakon nas vise nije radjala i odlicna jabuka, koja je takodjer poslije nas odlucila strajkati, davali su tom dvoristu ipak neku pitomost. Susjede casne sestre obozavale su moga sina Davora, pa se uvijek od njih vracao sa kolacima, a ja bih dobila po koju glavicu "salate" ( s kao Sibenik).
Sestra Marko (dame ce se sjetiti kratko osisane casne u nezgrapnom kostimu i ravnim cipelama, koja je radila u djecijoj bolnici "Preko Vrbasa")me njegovala nakon radjanja moje kceri. Glavna casna se uporno trudila da moju grjesnu dusu privest Bogu.
A kad danas razmisljam o toj kucici, uvijek su to kasni nocni sati. Djeca vec odavno spavaju, Miro bubnja u baru Bosne do cetiri ujutro. Rucak za sutra je skuhan, kuca blista, na stolu neko ljupko sezonsko cvijece. Ja sa slusalicama na usima (Jessica, Little green Bag, Nedostajes mi ti...), s onom casom od nebrusenog kristala, malo votke, Wiborove, 3xD, kriska limuna i malo lomljena leda... Pod raskosnom krosnjom stare lipe preko puta, neke sjene se njezno oprastaju.
Nada Š. D.
Dobro jutro "neboderci".
Po cemu je to Banjaluka danas drugacija od drugih gradova i naziva ulica.
Slobodanova, Tudjmanova ili Alijina?
mali bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=vEAJUtmEw7s
bruja
Nije Vjeko nego bruja
Dobro jutro "neboderci".
Po cemu je to Banjaluka danas drugacija od drugih gradova i naziva ulica.
Slobodanova, Tudjmanova ili Alijina?
mali bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=vEAJUtmEw7s
bruja
Naoko lagana prica s elemetima jeftine romantike iz nekog vremena kada je nas grad malo teze primao dosljake i imao vise urbane arome ne skriva skorojevicevski prezir izrazen pogledom ‘odozgo’. Ma nemoj te nam reci, Bako svojih unuka, Vi ste iznad, a mi smo ovdje svi svoji. Vi ste nekada ovdje, dosavsi iz provincije, pohadjali Tehnicku skolu, a reagirate kao da ste mal’ ne dosli sa dvije guvernante direktno iz Viene. Ako spavate u Agramu ne znaci da ce vam svi blogeri vjerovati da ste ga i zasluzili.
I jos nesto, ima i u Vasoj novoj domovini smeca kao i ovdje ‘dolje’. Mozda i veceg. Stavite naocale i okrenite se.
Povlaceci se s ovakve tribine,
pozdravljam dobronamjerne,
Milan iz Banje Luke
Dragu Co
Ispricavam se sto sam sa bloga otjerala jednog mozda vrlo kvalitetnog suradnika. A mozda i nisam. Evo ja cu zamoliti gospodina da se predomisli, jer na blogu ima puno kvalitetnih suradnika koji sigurno zasluzuju gospodinovu paznju. Steta je da odustane zbog mene jedne.
Pozdrav svima ma gdje bili.
Nada Š. D.
Dragi blogeri,
Bruja nas "oživi" i probudi iz ljetne učmalosti. Svaka čast! Ja se divila sebi što je moj prilog imao 23 komentara, a Neboderci do maloprije 50 komentara.
Vratila sam se iz Gradca, gdje sam pratila zbivanja na blogu i vidim zakuhava se. "Kljuca" (što bi rekao Čkalja)u meni, svašta imam da dodam, ali nikako stići do kompjutera.
1. I ja sam bila promatrač pred kućom mojih profesorica, gdje su se zabarikadirali slovenački pljačkaši. Koliko me pamčenje služi ženska se zvala Marija Kralj, jedan pljačkaš je ubijen, ostalima se sudilo. Profesorice Dobrila Grbić bila je stroga i predavala je njemački jezik. Dala nam je dobro znanje, pa se poslije tolikih godina mogu sporazumjeti sa strancima. Profesorisa Veselka Marić bila mi je direktorica i profesorica matematike. I kod nje sam stekla solidno znanje da na tehničkom fakultetu nisam imala problema. Uvijek ih se rado sijećam.
2. Pitam se tko je Renata Knežević? Obzirom na lokaciju gdje sam odrasla i gdje je živjela i Renata, sjećam se dviju lijepih sestara Anele i Renate. Renata je išla sa mojim bratom Sejom B. u osnovnu školu, ali davno sam ju izgubila iz vida. Da li si ti ta Renata draga blogerice?
3. Vjeko ja sam tu. Naš Milan će mi reći ako dolaziš i biće nam drago da te ugostomo, Nada, Nataša i ja.(3 tete)
4. Onaj ko me poznaje zna da sam 25 godina bila prof. kemije na Građevinskoj školi. Imam lijepa sijećanja na te dane i sada se dopisujem sa mnogim učenicima. Ta tema profesor-učenik je neiscrpna i mogli bi nakon Neboderaca preći na nju.
5. Čitajući "Fijaker" u komentarima Neboderaca naišla sam na poznato prezime Kucelin. Naime kčerka mojih kumova je udata Kucelin(u SAD) i pomenuti gosp. Milenko K. je stricnjenog svekra. Kaže da je umro prije par godina.
6. Prijatelji smo od davnina sa familijom G. Nino je umro 1995.god. Sestre Vesna i Jasna su u B.L. i uvijek lijepe.
7. Molim vas ne cjepidlaćite i ne svađajte se jer mi smo HEBENA stranka.
Pozdravlja vas Enđi San!
Renata, ako se ispostavi da ste vi Anelina sestra, bili bi mi drago da saznam nesto o njoj. Godinama smo bili susjedi (vrata do vrata) na Cairama.
Pozdrav od Karmen
53...ma ne 54...cetri in pedeset...”ma ljudi moji da li je to moguce”...oboren je rekord bloga (cini mi se) jos iz vremena Nostalgije (dec. 2006)...iz vremena baje, raje, caje...Hm. abu, bruja, vjeko...da odmah unesem i sumnju...u natjecatelje. Bilo je tu i odgurivanja, pa i povrjedjenih, a i pokusaja unosenja doping sredstava na teren, ali rekord je ipak oboren.
PS.
Kratki tecajcic za one koje to zanima. Ovdje gore se kaze DOLJE po sluzbenom mi jeziku.
Nada Š. D.
Čitajući "Fijaker" u komentarima Neboderaca naišla sam na poznato prezime Kucelin. Naime kčerka mojih kumova je udata Kucelin(u SAD) i pomenuti gosp. Milenko K. je stricnjenog svekra. Kaže da je umro prije par godina.
===================================
Milenko Kucelin je kao penzionisani oficir JNA otselio sa porodicom u Zadar, krajem sesdesetih ili pocetkom sedamdesetih.
Imao je dva sina, Zeljko mog skolskog druga i Zvonka.
"Kuca" kako smo ga zvali- mislim na Zeljka je dugo zivio u Australiji.
Oni i danas zive u Zadru.
Da li su Milenko i Milka zivi to ne znam. Mozda je teta Milka, obzirom na godine.
bruja
Kuc, kuc,
ima li kakvo javno izvinjenje iz B. Luke za nas na blogu???
Ja sve cekam na neko Izvinjenje od strane Rep. Srpske, a bogme i cijele BiH, pa malo i od komssiluka, mislim republickog, najnjeznije receno, zbog bliske prosslosti, a ono nissta!
Ima li issta od Vjeke-Slovenca i njegovog prijatelja, onog sto nije Strbac???
Ja se ponadala da ce neko nekako ukopcati ono oko Slovenaca i pokussaja pljaccke nekad davno; pa , to je bila samo predigra za obiccan narod.
Jedino sto saznasmo je to da Slovenac mozze u Zgb, ali ne vjeruje da bi izzassao vertikalno; sam je za sebe rekao 'da bi izzasao najvjerovatnije sa nogama naprijed-(ovo je prevod onoga sto je napisao, tj. drugim rijecima receno, je li tako?' Nije ssija, nego vrat?!), ali nije obrazzlozzio zassto.
E, ja se javno izvinu sto napravi gresku oko Charlija (povika na Vuka, a lissice meso jedu!), a sta cu ja, ostarilo se, ne mozze se covjek svega prisjetiti odjednom.
Eto, moje izvinjenje je tu, ako treba ja cu opet da se izvinem zbog Charlija, cak mi u kompjuter ussao, pa sad ne mogu na Internet kako ja hocu...ali, rijessicemo to.
Nego, kad ce izvinjenje, j a v n o, opet cu blagim rijecima da napissem, za sve one otkaze, istjerivanja iz stanova, ubijanja, pljacke, tucce, stressove...c e k a m o...
Renata
Draga Renata
Cesto sam se izvlacila na to da slabo
pamtim lica, a zapravo je to posljedica moje bezobrazne nezainteresiranosti. Jer kako inace protumaciti cinenicu da sam neka lica upamtila za cijeli zivot a vidjela ih samo jednom. Upamtila pokret, neciju ruku, izraz...Sad mi zao, bar kad ste Vi u pitanju.
Tamo sam zivjela par mjeseci i to onih gadnih, kad je "biti zuti neboderac" znacilo stanovati u baraci i prikolci, jer se zgrada sanirala od posljedica zamljotresa. Poslije sam tu dolazila uglavnom kao gost. U zgradi sam poznavala Latingere, Mojase, Mandu, Vavrice, Angelu, Nenisu i susjedu Eminu Luksija.
Zahvaljujem na pozdravu i uzvracam.
BB 66
Nasa Renata ceka izvinjenje nasih sugradjana, prijatelja susjeda. Ceka godinama. Mnogo nas je koji cekamo. A sta se desilo. Milan iz BL napisa da je BL tesko primala dosljake. Na koju on to BL misli. Cure i momci banjalucki se pozenise i poudavase za dosljake i mnogi odselise iz BL. Kada Beslagic se udade za Misu nekih 60-tih i ode za Visegrad. Ona muslimanka on pravoslavac. Zamjeni grad za kasabu.
Ali bila je ljubav.
Nama anonimus napisa da blog koristimo za privatnu komunikaciju. I sta se desi. Nema Nade, Abua ,Vjeke, Emire, Maria, ma skoro sviju, a svi blogeru pisu predivne priloge a komunikacija su komentari.
Ma sto smo mi takvi da uvijek povladjujemo zlocestima i brzo odustajemo. A poznatoje da "zlo pobjedjuje kad posteni sute".
Co je jedini mjerodavan da nas upozorava na greske u komunikaciji. Ovo je rezultat njegovog rada.
Samo deset dana kod kuce i nestade sve pozitivne energije u ovoj nasoj bosanskoj sadasnjosti. Ali ja necu odustati.
Pozdrav Saima
Draga Saima
Trazeci sebe, pronadjoh Tebe.
Nema Te na spisku komentatora.
Nista se Ti ne nerviraj, bar sto se
mene tice. Nisam ja tako osjetljiv
cvijetic, dapace.
Naravno i meni nedostaju ovi koje si spomenula i jos mnogi. Ja sam samo malo umorna. Ima vremena dodijacu Ti.
Pozdav Nada Š.D.
Dobar dan,
Nije da nema Neboderaca, tu su, razmisljaju.
Ovo dodje kao oni romani "Tajna krvavog mosta" i "Gricka Vjestica' sto su izlazili utorkom; ako ne kupis na vrijeme nastavak nisi mogao da znas sta se desilo u medjuvremenu.
Na skoro zzutom papiru, kapetan Sinisa na konju, kontesa Nera spasena; sjecate se one slike sa prve strane svakog nastavka???
Onda se pitalo po komsiluku sta se desilo u onom prethodnom nastavku, ima li netko da posudi, makar na 20 min. samo da vidim sta se desilo sa kontesom Nerom i kap. Sinissom...(u ovom slucaju samo Co. zna one 'izgubljene nastavke')
Tu su neboderci, malo su otisli na temu oko zemljotresa, malo setaju Maksimirom, malo razmjenjuju privatne e-mail-ove...uglavnom, tu su,
pozdrav,
Massnica ili Ukrajinka
Za BB-66
U neboder smo uselili 1969 g. nessto malo prije zemljotresa.
Malo nas je uselilo na samom pocetku; neki su odmah uselili bojeci se da drugi ne provali u stan, neki su cekali nove stvari da stave u novi stan, neki su cekali lijepo vrijeme za selidbu.
Kad smo mi selili bila je kissa, ali smo bili sretni.
To zemljotresno popodne sam bila u Slatini Ilidzi; bilo je nekakvo cudno, kao lagano maglovito a ujedno i suncano vrijeme. Sjecam se da sam rekla da je nessto cudno.
Rodjaci g. Ivice (tadasnji radnik u 'R. Cajevcu') su mi ponudili prevoz do B.Luke; a na samom izlazu iz Slatine nam se otvorio gepek, a vidjeli smo i neke cigle oko kuca. Malo smo komentarisali kako se 'ovi ovdje gadjaju ciglama' i produzzili smo dalje.
U B.Luci sam uzela autobus, vec se smrkavalo, a nigdje svjetla. Nissta nam nije bilo jasno, dok netko nije objasnio da je bio zemljotres i da zato nema svjetla na ulicama.
U nassem neboderu, u useljenim stanovima, su gorile svijece, a uzbudjenje je bilo na zavidnom nivou.
Bilo je i rakije na malom stolu, ali ta rakija se stalno talasala, i svima su oci issle prema toj lijepoj flassi koja je pokazivala stanje, negdje duboko u zemlji.
Pronijeo se glas da dolazi drugi talas zemljotresa i mnogi su proveli noc vani, kod teta Mire u dvoristu da bi u zoru otisli spavati u svoje stanove, sve do tog novog talasa koji se desio u ponedjeljak ujutro, bas nekako oko jutarnje kafe. Bilo je trke, srecom nije bilo povrijedjenih u nassem novom komsiluku.
Ljudi su organizovali ponessto, vojska je zauzela ulaze u stambene zgrade i nisu dozvoljavali da se uzmu makar neke prirucne stvari. Ali, bilo je i izuzetaka, pusstali su stanare da odu i uzmu ponessto.
Sjecam se jednog covjeka, taksiste, koji je sa mnom issao na III sprat. Kad smo usli u stan nisam znala sta da uzmem u onoj brzini i strahu od ponovnog veceg zemljotresa. Moja rodjendanska torta je bila prekrivena prassinom i malterom.
Od tada ne slavim rodjendan; slavim kad se sjetim, mozze i svaki dan!
Sjecam se i cika Luksije kad smo isli do Mjesne zajednice da dobijemo neke dusseke za spavanje, a covjek u MZ nam je lijepo objasnio da nema nissta za nas jer nismo evidentirani u MZ.
MI smo objasnjavali da smo tek uselili u neboder, ali dzabe, nije bilo predsjednika kucnog savjeta, i znaci da nismo ni postojali prema njegovim rijecima.
Nakon galame i duzzeg objasnjavanja nam je dao 2 dusseka, ja sam vukla svoj dussek na ledjima, a i cika Luksija svoj. Pomagao mi je jednom rukom da to prevucemo do oblizznje livadice.
Nemamo slike oko toga.
Zivot u tom neboderu je poceo bas tako: i jesi i nisi tu!
Vidim te, ali nisi uveden u knjige.
Mjesec dana kasnije smo vec bili u stanovima, ali je i to bilo privremeno, do sanacije zgrade.
Tad smo vec imali i kucni savjet a i predsjednika kucnog savjeta.
I taj zzivot u prikolicama i barakama je bio zanimljiv.
I tu si i nisi.
Bilo je i pita, i kolaca, i sokova. Zzene su uvijek bile snalazljive.
Neki su dobili male prikolice i to je vecinom bilo za vece porodice, a neki i velike (to je bilo za one sto su radili u Opstini, a nisu imali ni djece)
U baraci zima, u prikolici se znalo upariti.
WC-poljski, zajednicki, (za 8 spratova po 6 stanova)
Voda--na otvorenom, zajednicka pipa.
Kupanje u komsiluku za one sretnije.
---------
Useli, iseli, useli, opet iseli...pa se vrati; stalno neke kese u rukama bile.
---------
2008
Prodjem pored zgrade i napravim par slika, kad ono, otvorisse se ulazna vrata i teta Jelica se pojavi, bas kao da je cekala da dodjem tu i da ona otvori vrata.
Bilo je draganja i, idemo dalje.
Pozdrav svima koji se sjecaju (mi pissemo svoja sjecanja, mi ne usaglassavamo sjecanja)
Massnica
Post a Comment
<< Home