SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, May 03, 2009

Pismo prijateljice

Svi mi koji smo morali otici prozivljavali smo, cini mi se, slicne sudbine. Familije se rasule na sve strane, prijatelji i poznanici takodjer. Svako je imao nekoga ko je ostao u gradu: bilo da je to bio clan familije ili prijatelj s kojim je proveden citav dotadasnji zivot.

U pocetku su kontakti sa najdrazim bili rijetki ili nemoguci. Telefonske linije nisu radile a pisma su stizala sa zakasnjenjima ili bi se zagubila na mnogobrojnim kontrolama na putu od jedne drzave do druge, na granicama koje su iznenada postale vece prepreke nego bilo gdje na kugli zemljaskoj.

Svi smo mi slali ili dobijali pisma. Neko ih je pogubio a neko sacuvao. A trebalo ih je cuvati jer su ona sada prava dragocjenost. Iz njih se mogu osjetiti nase sudbine vise nego iz svih nasih pisanja ovih dana sa vremenske distance koja neumitno mijenja nase pogleda na ona vremena.

Zbog toga je ovo pismo koje je Enisa dobila od prijateljice Aide jos vise vrijedno jer govori puno toga:

Draga moja prijateljice.

Kako je tebi u tom "paklu"? Ja sam ovdje strašno tužna i nesretna jer mi svi strašno nedostajete. Nedostaju mi moji roditelji, naše staro društvo, moja kuća, dvorište, moj grad (ma kakav bio), naš Vrbas...

Moje suze u Banja Luci čiji si svjedok često bila nisu ništa prema suzama koje ovdje teku. Znala sam da će biti teško, jer ja ne podnosim promjene. Ovdje je sve problem ako nemaš novaca. Sve je skupo pa ljudi jedva preživljavaju. Još uvijek čekam na domovnicu tako da ne možemo ništa riješiti, ni stan, ni sinovu školu a o poslu da ne govorim. Ja sam iz jednog logora došla u drugi, samo malo civiliziraniji. Ti najbolje znaš da ja od dolaska u Rijeku nisam puno očekivala, a najmanje SRETNE BANJALUČANE. Stalno se pitam kako naši ljudi uspjevaju da ovdje žive godinu, dvije ili tri "hraneći se sjećanjima". Nostalgija i nada u povratak KUĆI valjda ih održava. Oni koji nešto rade su SRETNICI jer nerad vodi u ludilo. Ja sam sa sinom sama a muž dolazi iz Slovenije preko vikenda. Bolest moga tate oduzela mi je nadu da ću jednog dana ovdje moći normalno živjeti.

Bog mi je svjedok koliko se trudim da savladam ovu užasnu bol zbog svega ali kako vrijeme odmiče meni je sve teže. Ne znam kad mi je gore ujutro ili navečer. Ustajanjem postajem svjesna stvarnosi (tuđi grad, ljudi, kuća, krevet). Navečer ne mogu da spavam. Miriše mi lipa koje ovdje nema, miriše mi jorgovan iz dvorišta moje mame, čujem žubor Vrbasa gore u Sitarima, vidim tebe u tihi Vrbasa kako plešeš "LABUDA" i plačem, plačem.. Sve mi strašno nedostaje jer iako je tamo bio pakao na Zemlji, mi smo tamo bile sretne. Bile smo sretne jer smo imale jedna drugu i nismo bile usamljene kao Naca u Švedskoj, Ifeta u Danskoj, Jasenka u Šibeniku, a vjerovatno i ti u našoj jadnoj Banja Luci.

Ne pitam te kako si jer znam pošto sam u mislima još uvijek tamo sa vama. Brinem se za tvoga muža da ga iz bolnice sa radne obaveze ne "pokupe" na ratište. Ovdje u komšiluku jedan dječak liči na tvog Zlatka i kad se igra ispod balkona meni suze teku nekontrolrano. U Rijeci ima puno banjalučana. Neke znam ali teško sklapam prijateljstva. Mnogi kažu "nek je živa glava" ali mi sve ovo ništa ne znači kad je duša prazna. Stalno se pitam "šta ja ovdje radim" ali odgovora nema. Dok sam bila u Banja Luci, priviđali su mi se ljudi koji su otišli a sad mi se priviđaju oni koji su tamo ostali. Živim za dan kad ćemo se moći čuti telefonom jer pisanje me strašno rastužuje. Dado mi puno pomaže u kući i tjera me na beskrajne šetnje. Vrijeme je dosta loše za juni. Često pada kiša i hladno je.

Pismo sam prekinula i sad nastavljam nakon sedam dana. Danas sam saznala da će Međunarodni Crveni Križ dovesti moga tatu u Zagreb na operaciju raka jednjaka. Radujem se njegovom dolasku iako je bolestan ali se brinem zbog mame koja je ostala sama. Znam da ćete je vi obilaziti i paziti obzirom da je sada tamo puno izbjeglica koji nemaju milosti jer su i oni morali otići. Pozdravi mi Jovanku, Gogu, Jadranku, Suzanu i njihove najmilije. Imala bih još toliko toga da ti pišem ali znam da je i tebi dosta tvoje muke. Poljubi sve svje a tebe puno voli i na tebe misli tvoja prijateljica AIDA.

Rijeka 03.07 1995

Labels:

0 Comments:

Post a Comment

<< Home