Walking in My Shoes

Vec sam se izjasnio koliko mi se nas, kao nov bezobrazno cu izbjeci rijec vas (uvijek se lako odomacim) blog svidio. Matematicki oko 90% ili tu negdje. Svidjeli su mi se prilozi Natase, Karmen, Emire, Ljilje, Maria ... Necu se stereotipno izvinuti onima koje nisam spomenuo, jednostavno ove bolje znam, a samim tim su mi i drazi te na njihove tekstove i vise obratim paznju. Natasa se nesto povukla, nadam se nista licno izmedju bloga i nje, iako je i to bolje nego da se umorila, izgubila inspiraciju ili prestala da uziva u prirodi i putovanjima. Co = blog i njegov doprinos svemu ne treba vise ni isticati.

Manje su mi se svidjeli (ljepse je od, nisu mi se svidjeli, a ne kosta nista) oni koji za razliku od prvih imaju puno komentara. Valjda su ovi prvi tako dobri da im ne trebaju dodaci. A ovi drugi moraju da postoje, jer bez njih bi zavrsio u kosu onih kojima se sve svidja, sto bas i nije prirodno. E, kako je covjek proklet, pa i ja se uvijek upecam tamo gdje radije ne bi. Doduse to cu uraditi kroz Andrejev skolski rad na temu Walking in My Shoes sto je bio njegov prilog proslavi Australskog Harmony Day. Taj rad je zavrsio u ovogodisnjoj postavci ovdasnjeg muzeja (u nedostaku duge istorije u Australiji je sve od maloprije istorija, posebno u malim mjestima u unutrasnjosti gdje kao da prvo neku baraku proglase muzejom pa onda sagrade mjesto). Bio je malo u novinama, pa cak i na vjestima. Andrej (u velikoj pa srednjoj pa i maloj zagradi (mamin i moj sin)) tecno, bez akcenta govori NAS jezik iako je samo tri mjeseca boravio u nasim krajevima (Banjaluka-Rijeka) i to u trecoj godini, a danas mu je trinaest. I cita ga, a mogao bi i da ga pise, da hoce. Uz rad, i sliku, saljem i njegovu trenutno omiljenu, opet nasu, pjesmu.