Grabrijan
...mala uputa u arhitektonsko naslijedjeBosne i Hercegovine
ne tako davno...
…“Pozadi Vijecnice (Sarajevo) nalazi se vanredna grupacija kuca. Iz ove skupine strsi paviljon, koji je je sav u prozorima, taman toliko mjesta ima izmedju njih, da se mogu provuci stupci, koji nose kroviste; zar staklena fasada nije moderna?. Njemacki arhitekt Mendelson fotografirao je ovu grupaciju i publikovao u nekoj njemackoj reviji, ali nije napisao odakle mu potice, vec je samo stavio pitanje.
“Alt oder modern”?. (“Staro ili moderno”?), pise Prof. Grabrijan u knjizi “Grabrijan i Sarajevo” (Celic, Sa.,1970) .
Pisuci o staroj arhitekturi Bosne i Hercegovine Prof. Najdhard ostavi zapisano:
...”Na ovoj ogrlici, riznici motiva , od seoskog arhaizma do gradske civilizacije, prisutan je jedinstven arhitektonski rijecnik gotovo iz cistih geometrijskih tijela, kubizam. (Arhitektura, 1972, 113-114, Sa.)
A Prof. Kurto u knjizi ”Razvoj Bosanskog Stila” o kuci Husedzinovica u Banjaluci navodi:
“Ovakva arhitektura, koja je izraz funkcije, primjenjenog materijala i konstrukcije, bez obzira na svoju tradiranu oblikovnu pojavnost, u sebi vec nosi elemente rane moderne...”Ova kuca nekadasnjeg gradonacelnika danas ima samo djelimicno sacuvan enterijer. Arapska soba nabavljena u Kairu danas ne postoji, a sacuvan je namjestaj kupljen u Parizu u stilu kasnog empira. Zidna dekoracije nose odlike Art Nouveaua...” (Sa, 1998.)
tmurna arhitektonska sadasnjost....
Etnonarcizam kontraverznog bosansko-hercegovackog menadzmenta, nepotizam aktuelne vlasti, teokratija i nadasve skandalozno los i korumpirani sistem visokog skolstva doveli su do toga da i posljednji biseri arhitektonskog naslijedja Bosne i Hercegovine polako ide kraju. Primjer, prijedlog vijadukta pored Pocitelja na koridoru 5c. Takvi projekti i kao ideja izazivaju razocarenje i strah a realizacija projekata veoma loseg falsifikovanog konstruktivizma okruglih tornjeva (Avaz-na Zeljeznickoj stanici Sarajevo) i Zgrada vlade na Titovom drumu u Banjaluci apsolutno prednjace. Jer takva devastacija grada Sarajeva, padinskih naselja Sarajeva a u Banjaluci tako los plasman pseudo-staklenih kubusa ruskog konstruktivizma ranog 19. stoljca odlike su samo silnika i neznalica....Zahvaljujuci grupi arhitekata oko arh. Pasica situacija u Mostaru, pogotovo gledajuci sakralnu arhitekturu je, nesto je drugacija. I profanom i sakralnom arhitekturom uocljivi su napori gradjenje postujuci prirodne kanone tako da sklop falsifikata kvazi-arapskih Sarajevskih dzamija (sreca na periferijama Sa.) ovdje ne moze naci pristalice. Isto tako Saborna pravoslavna crkva moze biti samo Mostarska Saborna pravoslavna crkva, nikako crkva sa Oplenca. Druga strana, pretvara Zapadni Mostar u Vatikan po cijenu skidanja Jezgra Starog Mosta sa spiska Svjetske zaduzbine (hotel Ruza).... Steta sto graditeljske ideje ne idu u pravcu Venecije jer Radobolja tece, izaziva. Medjutim koliko god se kod vecine bosanskih pravoslavaca i bosanskih muslimana radi o “lopovluku” (crkva u Konjevic Polju, Dzamija na Ciglanama u Sarajevu) ovdje se za sigurno radi o Hrvatskom komplesku i posesivnom katolicizmu (novi Zvonici pod Zalikom)....
Nije mi namjera daljna analiza Drzavnih projekata niti arhitipova toga ranga. Jer sam, priznajem nejak, nevjest....medjutim prica o Arhitekturi pred ocima, “arhitekturi na dohvat ruke, arhitekturi koja njeguje kult komsiluka i vode” (Prof. Najdhard ) je nesto sto je oko nas i raste nezapazeno i brzo. Nazalost u dijelu Bosne i Herzegovine u Banjaluci oblikovno kao proces integracije dizajn navika uvezenih uglavnom iz Srbije naseljavanjem pravoslavno-osvjescenih bosanskih pravoslavaca, preko drzavne politike namjerno i muslimana ekavskog govornog podrucja Sandzaka, dijelom u Sarajevu. Zajednicko je gradnja familijarnih kuca, brzo, gotovo preko noci, bez ili uz sumnjivu tehnicku dokumentaciju, oblikovno u neovlaskom-trurskom stilu uz primjenu pastoralnih gradjevinskih principa. Visine tavanice do uzdignute ruke domacina, postovanje prirodnog svjetla po principu “puskarnice” insolacije koriscenjem bascinskog bazena ofarbanog u plavu boju...i sto kracim putem fekalija prema Rijeci....drzavnoj...ili u tudje.... Normalno da pisem o kucama “kontraverznih biznismena”, prevedeno na Bosnu i Hercegovinu medijske titule za kriminalca... Skup takvih kuca, (poslije prve ubrzo se formira naselje od stricevica , tetica, balduza i kumcadi) vec definisu kvartir, siluetu...a losim oblikovanjem pretvaraju dijelove grada u kasabu, srpsku palanku 19. stoljeca.... Eklektika u nedefinisanom rasclanjenu, u Arhitekturi svedena na tehnicki opis iz junacke pjesme,
“...u visinu bijeli se kula, na coseta sareni cardaci
a sjaju im srcali pendjeri...”
Kuce uz obilje stubova stubica, cemera, lukova , timpanona, rozeta, balustrada i necuveno kic-gliptoteke, kuce pedantno upakovane iza luksuzno izgradjenuih debelih kamenih zidova i raskosnih kapija. Sarajevo jos uvijek pokusava takve oblikovne navike zadrzati van Grada po okolnim brdima medjutim sve je teze. U Banjaluci je, jasno. Devastirane su najatraktivnije lokacije, od Golalica do Turbeta (primjer, imanje, Grebovo). Za razlikum od Sarajeva gdje se ipak donesene zivotne navike ostavljaju prije ulaska na “Malti” ,Cengic Vili, novi Banjalucki urbani kanoni su uneseni u strogi Centar. Centralnu pijacu koja ce preko vec dijelom devastiranih zelenih povrsina Kastela sa Crkvom na lokaciji “Emine” stvoriti ekumensku longitudinalu.
Jasno mi je da je danas pokusaj ocuvanja jos po koje preostale gotovo urusene Banjalucke bosanske kuce ravno arhitektonskom suicidu. A znam i da je gradjanska hrabrost odraz demokratskog drustva.
Da su na lokacijama Druge zone uradjene kuce u tradicionalnom stilu Srpske gradske kuce uz plitke cetverovodne krovove, dijelom kamenih soklova i drvenih verandi normalno stilizovano modernoj danas....mozda bi i neke buduce generacije citale iz knjiga o prepoznativoj modernoj, kao sto i Autor uz dragost procita lobiranje o arhitektonskom naslijedju na pocetku teksta. A molbu koju je Majka Vahida uputila sinovima da njen kabur niposto ne ogradjuju soklom i li ti kakvom drugom ogradom jer ne bi zeljela de je neko i na ahiretu ogradjuje od komsija, evo zapisujem jer potencira razmisljanja i dusu naroda....
Grof
onako, uz put...mimo teksta...
Tekst je inspirisan Co-ovim putovanjem, koje covjeka slikom i rijecju vrati tamo gdje ova napacena Zemlja, zemlja inventivnih ljudi zasluzuje. U prostore kojim seta Devet boginja od Talije do Terpsihore. U prostorima na kojim su izgradjeni Grad Vranduk, Stari Most u Mostaru, Crkva na Scitu, davno, i Crkva Hrista Spasitelja u Banjaluci kasnije. Hadzi-Begzada Grabska mahala u Gornjem Seheru, Tepa u Stocu, Muzej Revolucije u Sarajevu, Pozoriste u Zenici, Motel u Konjicu...
Autor ne prihvata motive da Grad cine samo ljudi. Bez kuca Djumisica...i Ljubibratica....bez Muharemove Kobile i fijakera...Bez hajvana. I Zeirove djulabije...Refkinog Lotosa. Kul-mahale, Tidjine i Miskove kafane ...I kurvi iz Drave. Kaurskog mejtefa, Marekovih cajzli...8-ce na sprat...a nije nostalgicar. Pomalo romantik. Uz onu L´Koribizijea da “u arhitekturi nije problem romantike, vec plastike...”
Niti omalovazava sudbine napacenih, prognanih, raseljenih jer i sam pripada toj porodici...pa ako se radi o djeci, krovu nad glavom, neka se rusi, iz potrebe...ako se bas mora... iz inata....
nikako...
jok...grihota je...
Odgovor na pitanje, zasto svaka vlast u dijelu gdje umni bit daje nesto svoje u podrucju umjetnosti ima fenomen Alberta Spera?, ne nalazim. A historijski gledano...
posted by co | 10:51 AM
2 Comments:
Ovaj blog bi bio mnogo interesantniji i posjeceniji da se ne insistira na potpisu u komentaru. Prilog potpisan sa Grof to pokazuje. Dugo ga nije bilo i evo sad ga je neki prilog ocigledno podstakao.
Potpisujuci svaki komentar dolazimo u situaciju da se nekom zamjerimo, ma koliko tog nekog volimo, a eto, u nekim razmisljanjima se ne slazemo. Svoju djecu volimo najvise na svijetu, pa ni s njima nemamo uvijek zajednicki jezik. Sam potpis nista ni ne znaci.
Dok nas ovaj blog interesuje, a interesovanje ocigledno postoji, treba da slobodno izrazavamo svoje misljenje, ma koliko nije po volji autora ili bilo koga drugog. Bitno je da je s dobrim namjerama. Sa potpisom ili ne, nebitno. Prisutnost na blogu vec dovoljno govori.
Vrlo interesantno razmisljanje: ako se ne predstavim, onda mogu reci sta zelim. Ako se pak predstavim, dolazim u situaciju da se nekome zamjerim ili nekoga uvrijedim, ako nam se misljenja ne slazu. Moram reci da se s tim ne slazem jer takva diskusija ne bi vodila nicemu. Samo onda kada budemo govorili ono sto mislimo gledajuci jedni druge oci u oci, mozemo nesto pozitivno napraviti. Sve ostalo ce biti mlacenje prazne slame, kao sto je to slucaj sa mnogim diskusijama na Internetu gdje se ljudi napadaju i vrijedjaju do besvijesti krijuci se iza pseudonima (posebno na onim na koje se javljaju nacionalisti svih boja). Lako je iznositi svoje misljenje o skakljivim stvarima krijuci se iza maske ali je tesko reci sta mislis kada tvoj potpis stoji iza tog misljenja.
Mislio sam da je ovaj blog postavljen na malo drugacijim osnovama, da se oko njega okupljaju ozbiljni ljudi koji cijene jedni druge, da ce ovdje biti i zabave, i zezanja, ali i ozbiljnih diskusija koje bi trebale pokazati da nas ima koji se ne svrstavamu u stada, sto je ovih zadnjih 15-tak godina popularno medju nasim svijetom. Ako bi se blog pretvorio samo u opise putovanja i druzenja, vjerojatno bi davno ispisao svoju zadnju stranicu jer njegov autor nije svjetski putnik i materijala bi odavno nestalo. Ovaj blog mora govoriti i o nekim drugim stvarima, koje ne spadaju u oblast ljepote i razbribrige, jer su neke ruzne stvari, za koje svi znamo da su se dogodile, direktno vezane za njegovo rodjenje. Da ih nije bilo, sigurno ne bi imali potrebe za ovakvim druzenjem. Izbjegavanje diskusije, ali one otvorene, cinimo losu uslugu i sebi i mladjoj generaciji. Ako se glas onih koji nisu nacionalno ostrasceni ne cuje, sudbina sviju sa onih nasih prostora moze biti samo jos bezizazlenija nego sto je sada. Upravo zbog toga sto nas vecina cuti i ne zeli da se eksponira oni drugi, gori od nas, koji su mnogo glasniji, vode glavnu rijec. I vodit ce je, ako se i dalje budemo skrivali iza pseudonima.
A da sam insistirao na predstavljanju, ne bi bilo ni ovog komentara, niti nekih drugih. Drzim se principa da sve komentare koji stignu objavim, uz uvjet da nisu na razini maloumnika koji su nas sve doveli u ovu situaciju. Moram biti iskren da sam cenzurirao nekoliko komentara jednog ‘bolesnika’ koji je jedno vrijeme uporno pokusavao da se javlja pod razlicitim imenima. U vecini slucajeva je to bilo veoma prozirno, cak i onda kada je pokusavao da izgleda kao neko dobronamjeran. Bolesnika ima mnogo i bas je to razlog da se oni normalni moraju izboriti da se i njihov glas cuje.
Ako nam se misljenja ne slazu, to ne znaci da se moramo hvatati za vratove. Zbog toga bih bio mnogo sretniji kad bi se posjetioci potpisivali ali cu i dalje objavljivati i komentare onih koji se ne potpisuju, naravno ako nisu rezultat necije bolesne psihe. Nadam se da takvi na ovaj blog ne dolaze jer ovdje se stvari nazivaju svojim pravim imenima a za takve one nisu interesantne. Internet je skoro beskrajan i za njih postoje mnogi ‘stacionari’ gdje se mogu ‘lijeciti’.
Zato, moj dobronamjerni anonimni posjetioce, pozivam te da se pridruzis grupi onih koji stavljaju ime ispod komentara jer cemo onome sto pisemo time dati na vaznosti. A da se tvoje misljenje mora podudarati s mojim, o tome ne moras voditi racuna. Ja sam samo malo vrijedniji od ostalih pa ako smatram da trebam nesto reci to i cinim. U potpunosti se slazem da je bitno da je sve ucinjeno u dobroj namjeri.
Post a Comment
<< Home