Back to YU - Banjaluka

Put preko velike bare gotovo po pravilu je put u rodni grad. Ponekad se, istina, ode u posjetu prijateljima u Evropi ali u vecini slucajeva je to posjeta rodbini i prijateljima u Banjaluci, gradu koji svakom godinom sve manje i manje, barem za mene, lici na grad koji sam poznavao. Uz sve promjene koje su bile neminovne (grad se siri i razvija kao i svaki drugi), ima tu dosta toga sto Banjaluci mijenja dusu vise nego bilo kojem drugom gradu u Bosni: nazivi ulica neprimjereni mentalitetu nekadasnje 'carsije', pismo nametnuto na silu, neki novi ljudi. Kaze se da grad ne cine zgrade nego ljudi. Ako je to tacno onda je od Banjaluke ostalo jako malo.

Ovaj put sam u rodni grad stigao desetak godina od momenta kada sam sjeo u avion i napustio grad i drzavu u kojoj sada zivim. Nekada bi to bilo nezamislivo, jer se uvijek zurilo da se sretne rodbina i prijatelji a sada mi se cini da mi posjeta Banjaluci dodje kao nesto usput, nesto sto moram obaviti, a ne kao glavni cilj puta. Svaki susret s Banjalukom je za mene sve vise i vise nekako na silu jer osjecam da vise tamo ne pripadam. Cini mi se da se u svim drugim mjestima Bosne i drugih drzava koje sam obisao osjecam vise kod kuce nego tamo gdje sam se rodio i odrastao. Malo je tamo ostalo onoga sto me je vezivalo za te krajeve a puno je tamo novog na sta se sve teze i teze navikavam. Da nije ono malo rodbine i par prijatelja, te umrlih koje treba obici, vjerojatno bi Banjaluka za mene bila samo prolazna stanica na putu u neke druge krajeve. Oni koji su to planirali su, bar u mom slucaju, ostvarili svoje planove.

Za tri dana boravka u rodnom gradu na ulici nisam sreo ama bas nikog poznatog. Jeste da i vrijeme nije bilo najbolje ali je ipak neobicno da prodjes gradom a da ne primjetis niti jedno poznato lice Ne mora se tu raditi o nekome kojeg sam licno poznavao. Moze to biti netko s kim nikada nisam izmijenio niti rijeci ali netko ko je u tom okruzenju zivio u ona prijeratna vremena kada smo se gotovo sve poznavali iako se nismo pozdavljali.

Setajuci gradom pokusavao sam da kamerom zabiljezim sto vise toga ali nekako nije islo. Jednako kao i prilikom predhodne posjete. Ovaj put sam raji s posla obecao da cu im pokazati slike s puta pa sam osjecao nekakvu obavezu da i rodni grad dostojno predstavim jer sam se uvijek znao hvaliti kako je to kod nas a kako je to ovdje u Americi. Trudio sam se, ali nije islo. Ako bih htio da uslikam drvored, nije mi izgledao kako nesto sto se ovdje u Americi ne moze naci. Uz to je potkresan i nije tako impresivan kao sto je nekada bio. Parkova kao sto je park Mladena Stojanovica u Pittsburgh-u ima na desetke i nema se tu sta uslikati cime bi se covjek mogao pohvaliti. Nove zgrade, pa medju njima i zgrada vlade koju sam vec ranije vidio na slikama, nikome ovdje nisu interesantne jer takvih zgrada u svakom americkom gradu ima na desetine. Crkva na Trgu Palih boraca ne predstavlja neku historijsku vrijednost da bi na nju covjek trebao ‘trositi’ snimke. Narodno pozoriste mi izgleda zalosno poredeci ga sa pozoristima ovdje u Pittsburgh-u a gradski most mi se cini kao nekakva cuprija u odnosu na mostove koje ovdje vidjam. Kastel propada sve vise i vise a nove ulice nikome nisu interesantne. Ferhadije i Arnaudije nema. Crkva na Petricevcu je nestala s lica zemlje jos poslije zemljotresa…

Tako se moje skljocanje svelo na Gospodsku ulicu, Dom Kulture i zgradu Skupstine Opstine, te banku koja je sada pretvorena u jos jednu zgradu novopecene vlasti. Boska izgleda jadno, mnogo jadnije nego prije, a okolina hotela Palas (novi dio) nikome ne moze sluziti na cast. Borik, Nova Varos, Starcevica, zgrade u Mejdanu, za amerikance predstavljaju geta u kojima zive oni koji si ne mogu priustiti vlastitu kucu i njima je veoma tesko shvatiti u cemu je njihova ljepota. Starina u Banjaluci nema i vjerojatno ih nikada nece ni biti.

Eto tako, od moje posjete rodnom gradu ostade nesto malo slika koje sam pokusao urediti u jedan album. Osjecao sam obavezu da ga objavim jer znam da ima dosta onih kojima bilo kakva vijest i slika iz rodnog grada znaci mnogo. A znam da ima i onih kojim se moje vidjenje grada nece svidjeti jer jos uvijek ima jako puno velikih zaljubljenika u rodni grad koji ga vide u sasvim drugacijem svijetlu od moga. Njihova sjecanja su vezana za neka druga vremena i nista ih ne moze promijeniti.

A mozda je lose vrijeme krivo za sve! Ali mene, na zalost, ono gotovo po pravilu doceka kada me put navede u rodni kraj.