Susret sa starom rajom

Sjecate se one Djokine, ‘kuci odlazim rijetko a pisem jos rjedje a slike su bledje i bledje’, e tako se nekako osvjecam kada posjetim rodni grad i trebam da se nadjem s starom rajom. Kako godine prolaze, kontaka je sve manje i manje uz sve blagodeti moderne tehnologije. A ona dva-tri dana posjete Banjaluci prodju u nekavoj trci pa covjek ne stigne da se sa rajom sretne bez zurbe i trke. Tako je bilo i ovaj put. Vremena je bilo malo, a svako je imao svoje obaveze. Ipak smo se uspjeli nekako naci, da se vidimo i bar upitamo za zdravlje.

Jasna, Ljilja, Mario i Srdjo nas docekase tog dana dole u Bojica Hanu pa svratismo u restoran u parku Mladena Stojanovica. Pio sam neko pice koje je sada popularno u tim krajevima. Zaboravih ime, cini mi se da se zove ‘list’. Bio je to kratak susret jer je Srdjo zurio na jednu sahranu a mi na drugu. Tako se rastasmo na brzinu pa se pjeske zaputismo preko Vrbasa, u Stupnicu.

Mario je, istina. bio cijelo vrijeme s nama. Poslije sahrane, na kojoj sam sreo neke osobe koje nisam vidio godinama, pokusali smo sjesti u restoran u blizini gradskom mosta ali zbog necega smo odustali (evo ne mogu se sjetiti ni dogadjanja od prije mjesec-dva dana) pa zavrsismo u hotelu Palas. Tu nam se pridruzi nas prijatelj Vinko. U medjuvremenu poce padati kisa. Pade ponovo neko pice pa pravac cevapcinica u Rosuljama, imena se ne sjecam, ali se sjecam da su cevapi bili dobri.

Pripremajuci ovaj prilog, odabiruci slike koje cu staviti u jos jedan album s puta, primjecujem da gotovo nema osmjeha na licima (osim na jednoj, grupnoj, napravljenoj za uspomenu). Zasto je to tako tesko je reci. Valjda su dogadjaji zadnjih 15-tak godina u nasem gradu ostavili nekakav poseban pecat na sve nas pa nema vise one opustenosti kakva je bila nekad. A mozda je i ruzno vrijeme imalo svoga uticaja, ko zna!

U Banjaluci je bilo jos nekoliko susreta ali njih sam ostavio za kasnije. Da se ima o cemu pisati kako jubilej ne bih docekao bez ‘materijala’.