Kod Alije

Evo jos jedne slike iz Banjaluke koja budi stare uspomene ali nisam siguran da ce mnogi prepoznati o cemu se radi. Bas bi bilo interesantno saznati ima li onih koji su odmah pogodili gdje se ova neugledna gradjevina s malom bascom nalazi. Mislim na one koji su proveli prilicno vremena sjedeci u basci za lijepog vremena ili gurajuci se unutra uz kavu ili sok. Ne radi se o nekom kultnom, mnogo poznatijem mjestu, to je ocigledno. Ali da ne duljim previse, setajuci gradom tog kisnog septembarskog poslijepodneva, prodjoh pokraj male kavane u kojoj su bivsi studenti Tehnickog fakulteta u Banjaluci provodili znacajan dio vremena: bilo da se radilo o pauzama izmedju casova, bilo da se napravi odmor od priprema za ispite, bilo da se svracalo samo da se vidi koga ima.

Ne znam kako se kavana sada zove ali u moje vrijeme smo isli na kavu kod Alije. Iako stolovi i stolice nisu bili nesto narocito (posebno ako ih poredimo sa danasnjih kaficima i restoranima), tu smo se uvijek prijatno i lijepo osjecali. Uvije je bilo tema za price: nekad smo ogovarali profesore, nekad raspravljali strucne teme, a vecinom se sav razgovor svodio na zezanciju i salu. Kada bi se vrijeme provedeno u basti i maloj kavani kod Alije racunalo u penzioni staz, nakupilo bi se tu dosta mjeseci, pa mozda i godina. Narocito za nas iz malo starije generacije, kada smo bili u prilici da apsolviramo s tonom nepolozenih (prenijetih) ispita. Bila su to lijepa vremena kada nismo morali razmisljati sta ce biti sutra. Tada nam se cinilo da nas ceka lijepa buducnost bez obzira kojim putem krenuli.

Kod Alije je veoma cesto znao svratiti nas Ale, banjalucka legenda i tada bi atmosfera bila jos veselija. Vec je svima poznata Alija ljubav prema slicicama zivotinjskog carstva i njegovo izvanredno pamcenje a meni je iz tog vremena ostalo u sjecanju jos jedan dozivljaj vezan za Alu. Naime, sjecam se da je Ale znao predvidjati sta ce se desiti sa Jugoslavijom kada Tito umre. Crtao je Ale neke buduce karte i dijelio bivsu Jugu govoreci: ovo ce dobiti ovi, ovo ce dobiti ovi, i tako dalje. Ne sjecam se danas tih detalja ali meni je u to doba bilo nezamislivo da ce Jugoslavija nestati nakon Titove smrti. Jos jedan dokaz moje naivnosti jer cak je i Ale znao da nas cekaju promjene.

Nedavno sam Alu ponovo sreo u Banjaluci i zato mi sada ova anegdota pade na pamet. Bilo bi interesantno vidjeti ima li na ovom dunjaluku (kako je to popularno reci u zadnje vrijeme jer zvuci nekako poeticnije nego ono uobicajeno ‘svijetu’) jos nekih koji se sjecaju Alijine kavane i susreta sa Alom. Bilo bi lijepo da nisam jedini jer pomalo pocinjem vjeravati da su svi nekuda netragom nestali. Ili se ja mozda pocinjem sjecati mjesta i dogadjanja koja zapravo nisu ni postojali.