Historija - da ili ne?

Jos jedan dan do historije! Ili mozda ne! U Americi nikad ne mozes biti siguran. U to smo se uvjerili vec nekolikom puta. Ovaj put ocekivanja su jos vec a vjerovatnost da ce se nesto ovako desiti jos do nedavno su bila minimalna. Kada je zapocela kampanja za predsjednika najmocnije drzave svijeta malo ko je ocekivao da ce kandidat cija je boja koze drugacija od boje koze velike vecine biti uopce u prilici da se uspjesno natjece, cak ni unutar svoje partije. A danas, dan prije izbora, Barak Obama ima velike sanse da postane prvi crnac u Bijeloj kuci. Vjerovatnoca da se to desi je bila zaista minimalna ali eto izgleda da je sve moguce.

Zasto pisem o izborima u Americi i kakve to veze ima sa Banjalukom i banjalucanima. Na prvi pogled, nikakve. Amerika je udaljena od Banjaluke hiljadama kilometara i veze izmedju ova dva subjekta je na prvi pogled tesko naci. Ali ima tu nesto sto ih vezuje. U Americi je danas mnogo banjalucana koji su ovdje stigli vjerojatno sto su neki iz Amerike upetljali svoje prste u dogadjaje devedesetih u nasim krajevima: i onim na pocetku a posebno na one na kraju. Amerika je, to je vec odavno svima poznato, na kraju imala odlucujucu rijec kada se radi o Banjaluci. Da se nije desilo ono sto se desilo 95., prica o Banjaluci i banjalucanima bi vjerojatno bila drugacija. Ovih dana su novine i Internet pune vijesti o odlukama koje su donosene u Washington-u a koje su za posljedicu imale ovo sto sada imamo u Bosni: drzavu sastavljenu od dva ‘blentiteta’ kako ih Saima nazva, koja nema sanse da takva kakva je normalno funkcionira, a kao posljedica toga ni da opstane.

I evo, danas, dan prije, kako ih ovdje nazivaju, historijskih izbora, razmisljam naglas o sudbini mnogih slicnih meni koji su prije 15-tak godina takodjer ucestvovali na izborima koje smo nazivali historijskim. Sjecam se tih dana u Banjaluci kada je vladalo nekakvo posebno uzbudjenje prije prvih ‘slobodnih’ izbora nakon godina vladavine jedne partije. Mnogi su se nadali boljem (nisam bas siguran da im je bilo lose), uzdajuci se u price o drustvu u kojem najbolji uspijevaju, i gdje nema vladavine samo jedne te iste grupe ljudi koji su svoe pozicije iskoristili da zive lagodan zivot bez puno rada. Nove strake su nicale na sve strane, s novim liderima koji su obecavali brda i doline a sve zacinjeno prikrivenim nacionalizmom. U gradu, koji se hvalio svojom otvorenoscu i naprednim idejama, je vladalo uvjerenje da ce pobijediti reformisti jer koga god da si pitao, svi su bili za njih: osim nekih nasih radnih kolega (svi ih znamo vrlo dobro, samo se neki prave da ih nisu poznavali) koji su partijske knjizice (koje su im, naravno, omogucile da drze rukovodece pozicije i zgrcu dobru lovu) vrlo brzo zamijenili nacionalnim, znajuci sta ce se desiti.

I desi se sto se desilo. Sve je to sada historija. Bojim se da se nesto slicno ne dogodi i sutra, kada svi pokazatelji govore da ce Barak Obama odnijeti pobjedu. Bojim se da sve ove statistike ne pokazuju pravo stanje stvari jer i ovdje su ljudi ofarbani svim bojama i jedno govore a drugo rade. Imao sam se priliku u to uvjeriti zadnja dva puta kada je covjek kojem se smije cijeli svijet postao predsjednik najmocnije nacije na kugli zemaljskoj.
Ako se desi historija i ako Obama pobijedi, bit ce to dokaz da jos sve nije izgubljeno. Jer ako se crnac nastani u Bijeloj kuci nekih cetrdesetak godina nakon sto im je omoguceno pravo glasa daje nadu da i za Bosnu nije sve izgubljeno, i da je moguce da u manjem blentitetu drzave Bosne jednog dana sansu da pobijedi na izborima dobije netko ko ne pripada nebeskom narodu. Ili su ova moja razmisljanja samo jos jedan dokaz da nista nisam naucio za ovih 15-tak godina.

Bilo kako bilo, nece proci puno vremena prije nego sto saznamo rezultate. A ja se potajno nadam da ce ovo sto nas se naslo ovdje znati odabrati pravu stranu i da cemo dati svoj doprinos da se historija ipak dogodi.