SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, December 13, 2008

Nasa Janja

Prilikom kratke posjete Banjaluci konacno smo nakon 15-tak godina uhvatili vremena da posjetimo Janju, zenu koja je u nasoj familiji ostavila dubokog traga. U ona neka druga vremena, kada se zivio nekakav drugaciji zivot, Janja je jednog dana postala dio familije. I bilo je to tako sve do onih dana pocetkom rata. Dolazila je Janja svako jutro, tacna kao svicarski sat, da preuzme brigu o djeci dok su roditelji bili na poslu. Za onih nekoliko godina od kako se ‘zaposlila’ kod nas, ne sjecam se da je ‘uzela i jedan dan godisnjeg odmora’. Cak se ne sjecam da je ‘bila na bolovanju’. Kada sada razmisljam o tim danima, a posmatrajuci sve to iz ove danasnje perspektive, vjerojatno smo prema Janji bili nepravedni ali tada se tako nije razmisljalo. I ne samo da je Janja vodila brigu o djeci. Pocistila bi Janja cijeli stan, oprala prozore, pospremila ves, sve onako samoincijativno, jer to joj nije bilo u ‘opisu poslova’. Mi smo se uvijek cudom cudili kako je stan uredan kada se vratimo s posla ne shvacajuci koliko je ova zena ulozila truda u onih 8-9 sati dok smo bili odsutni.

Kao sto rekoh, Janja je bila kod nas u ‘radnom odnosu’ sve dok nova vlast nije odlucila da neki radnici vise nisu podobni i da ne moraju vise dolaziti na posao. Tako je Janja postala ‘kolateralna steta’ te ratne odluke, kao i mnogi drugi u to doba.

I evo, nakon punih 15 godina, konacno smo se ponovo sreli. Za Janju je to bilo ogromno iznenadjenje jer nije znala da smo stigli u rodni grad. Bio je to kratki susret pun emocija: bilo je tu i suza i smijeha u isto vrijeme. Pitanja tona: kako smo, kako su djeca, sta rade, gdje zivimo…Pitanja puno a vremena malo. Janja se, na nase veliko iznenadjenje, fizicki i psihicki odlicno drzi. Godine su na sve nas ostavile traga ali neko ih podnosi lakse a neko teze. Janja mi se nije gotovo nista promijenila, posebno sto se tice njenog duha. Cinilo mi se kao da smo se nedavno rastali a proslo je od toga vec punih 15 godina.

Susret je bio kratak kao i vecina drugih jer se u onih 20-tak dana morala posjetiti familija razasuta u vise gradova bivse Juge. Sa susreta je ostala i ova slika, uz obecanje da cemo se ponovo vidjeti kada nas put navede u stari kraj. Nadam se da na to necemo cekati narednih 15 godina.

Labels: ,

1 Comments:

Anonymous Cadjo said...

Dragi Komljenovici,
Vasa Janja je dobrim dijelom i nasa Janja. Pripadala je i nama isto kao sto je nasa Jela pripadala vama. Jela i Janja su definitivno dio nasih familija.
Isprintao sam fotku i nosim je jos jednom stalnom clanu tima iz tog vremena, Zlatinoj mami.
Svako dobro svim Blogerima,
Cadjo.

Monday, 15 December, 2008  

Post a Comment

<< Home