Safikadi u posjete

Putujuci Hrvatskom i Bosnom bio sam prijatno iznenadjen odnosom novih vlasti prema kulturno historijskim spomenicima, bilo da se radi o gradovima uz jadransku obalu, ili starim jezgrima bosansko-hercegovackih gradova i gradica. Sibenik, Trogir, Pocitelj, Mostar, Sarajevo, svi ovi gradovi su uspjeli sacuvati vezu sa svojom prosloscu, bilo da je tome bila posvecena paznja i u predratnom period, bilo da je ulozeno puno truda i novca u obnovu nakon ovog zadnjeg rata. Rezultati trudi i ulaganja su vidljivi na svakom koraku. Setnje uskim kamenim ulicama primorskim gradova, ili kaldrmisanim ulicicama Pocitelja, stare carsije u Mostaru, ili Bascarsije unose nekakav poseban osjecaj koji se ne moze osjetiti setnjama sirokim avenijama americkih gradova. Svaki sacuvani ili obnovljeni objekat govori o historiji mjesta, o ljudima koji su tu obitavali stoljecima.

Svemu tome doprinose i vjerski objekti gradjeni u neka druga vremena a obnavljani zadnjih 15-tak godina nakon sto su ih neljudi porusili. Sibenik, Primosten, Trogir, Pocitelj, Mostar, Sarajevo, svaki od ovih gradova ima sta ponuditi slucajnom ili namjernom posjetiocu. Kada sam slike s puta u stari kraj pokazao raji s posla svi su bili odusevljeni onim sto su vidjeli. Odusevile su ih kako prirodne ljepote i starine mjesta kroz koja sam putovao, tako i izuzetna cistocom okolisa, sto je gotovo svako bez izuzetka primijetio. Bilo je to za njih veliko iznenadjenje, kao da su o tom dijelu svijeta imali potpuno drugacije misljenje, vjerojatno pod uticajem slika koje su kruzile svijetom devedesetih.

Od 300-tinjak fotografija u albumu koja sam izdvojio bilo je i onih iz rodnog grada. Bilo ih je neuporedivo manje nego recimo onih iz Pocitelja ili Mostara. Razlog, jednostavan: uz sva moja nastojanja da kamerom zabiljezim nesto sto bi bilo interesantno zabiljeziti, izbor se sveo na Gospodsku ulicu i zgrade opstine i Doma kulture. Novoizgradjenu zgradu vlade moje nove radne kolege ne bi ni primijetili, kao ni sve ostale novoizgradjene stambene i poslovne zgrade: takvih u Americi ima na svakom koraku i nikome nisu unteresantne. Zalosno je ali je tako, u nasem gradu historije nema. I ono malo sto je bilo, poruseno je, a novoizgradjene bogomolje natakete na svakom cosku ne mogu zamijeniti ono sto je nekada bilo, jer svojom arhitekturom i forsiranim nametanjem izazivaju odbojnost, barem kod mene.

Setajuci tako gradom, trazio sam objekte koje bih mogao zabiljeziti okom kamere, ali je izbor bio veoma oskudan: kao kod udjete u ducan, a na policama samo par stvari. Jedno od rijetkih mjesta za koju je vezan neki dogadjaj iz proslosti je bio jedan grob, neugledan i nezamjetan, ali poznat svakom pravom Banjalucaninu. Safikadin grob, uz staru kucu preko puta Kastela, je oduvijek bio mjesto gdje se mogao naci buket cvijeca ili zapaljena svijeca. Ja, istina, nisam to nikada uradio ali sam kao i vecina znao legendu o Safikadi i njenoj nesretnoj smrti u doba kada je nasim krajevima vladala Austrougarska. Iako ni one stare vlasti nisu vodile bas previse racuna o ovom mjestu, prvo sto sam ovaj put zapazio je bila plasticna kesa sa smecem ostavljena na grobu. Nije me to iznenadilo. U stvari, pravo je cudo da taj grob jos uvijek postoji , jer iako je neugledan, podsjecao je na neka druga vremena i neke ljude cije se postojanje na ovim prostorima nastojalo potpuno izbrisati ne birajuci sredstva. Mozda ga je upravo njegova neuglednost i sacuvala. Jer da je bilo drugacije, siguran sam da bi se nasao nekakav ‘junak’ koji bi svoju hrabrost iskalio na njemu. Ovako, ostao je sakriven tu uz trosnu kucicu preko puta Kastela da one kojima legenda nije strana podsjeca na neka druga, bolja vremena.

Napravio sam par snimaka, dvoumio se koji da izaberem, pa na kraju izabrao onaj na kojem se smece ne vidi. Jer, sta bih tada rekao svojim americkim prijateljima, odkud to smece na mjestu na kojem drugi ostavljaju cvijece i pale svijece?

O Safikadi i legendi koja je vezana za njen grob ne bih pisao jer su drugi to ucinili mnogo ljepse nego sto bih ja to mogao. A i vecina onih koji posvecuju ove stranice je zna. Meni ostaje da se nadam da cu prilikom neke buduce posjete biti prijatno iznenadjen kada navratim istim putem. Valjda ce novi stanovnici grada u medjuvremenu nauciti da postuju starine, makar ne bile ‘njihove'.