Nada za Saimu
Ozivi ovaj blog ‘nekako s proljeca’, nove snage uskocile a stari posjetioci se povukli malo u mirovinu (cast izuzecima), valjda da malo odmore. A i bilo je za ocekivati da ce se drustvo siriti jer nas ima mnogo kojima je Internet jedini nacin da se ponovo ‘setnemo’ ili da se upoznamo ako se nismo poznavali.
Evo ovaj danasnji prilog bi trebao pomoci da se dvije nekadasnje poznanice(!) prepoznaju. Naime, Nada i Saima su se upoznale preko bloga, cujem da su se ‘dobro’ ispricale telefonom (kao stare prijateljice) ali su dileme jos uvijek tu: da li su se nekada poznavale ili ne. Nada kaze da se sjeca Saime a Saima se sjeca samo prezimena. Da dilemu razrijesimo, Nada mi je poslala nekoliko slika iz sredine sezdesetih s molbom da ih objavim i da ‘uhvatim’ Saimu prije odlaska u ‘divljinu’ (danas je sve divljina ako veze s Internetom ne funkcioniraju) da ih pogleda i javi da li joj se upalio kliker. Ako jeste, dobro, ako nije, opet dobro. Nista se nece desiti. Novo poznanstvo ce se nastaviti a ja se nadam da cemo jednog dana na blogu ugledati i sliku s njihovog prvog susreta.
Labels: nada
posted by co | 12:01 AM
4 Comments:
Prepoznala sam te odmah.Ovako sam te slicno opisivala u nasem razgovoru, samo mi se malo "brkao" i lik Mikice(sportistinje i velike ljubavi pokojnog Mimija Jelica.)Tvoj poziv je bio prijatno iznenadjene a razgovor poseban.Sta smo se sve sjetile.
Ja sam ti tada rekla da o svakom tekstu sa bloga, poslije svakog citanja duze razmisljam.Kao da sviju znam i lebde nekako iznad glave u raznim trenutcima.
Da li mi to sklapamo mozaik od razbijenih komadica i ponovo uzivamo u slici.Ove tvoje slike i ova mjesta na kojima su nastajale, imamo skoro svi iz Tehnicke skole. Kako svi izgledate lijepo i prirodno.
Onda je vec pocela dolaziti "Burda" pa su nam mame i tetke sile po "snitovima", a vrlo cesto i mi same. Nije bilo mnogo materijalnog, ni markirane garderobe, ali duhovno (knjige, pozorisne prestave,filmovi,druzenja, igranke, VIS-ovi- i Milanov)nas je cinio sretnim ljudima.Kad bi morala da ponovo prozivim zivot ja bi odmah odabrala isto. Nikad ne bih ovo danasnje potrosacko vrijeme, dala za vrijeme moje mladosti.
Boze, kaako Milan samo odabira muziku uz priloge?????????????
Ja "volume" odvrnem "do daske" i uzivam.
Pozdrav svima, i ne mislite nikad da vas je previse na blogu.Ovo je neprestana komunikacija sa prijateljima.
Pozdrav Saima
Draga Saima.
Kad bih danasnjem danu davala ime zvao bi se "Cekajuci Saimu". Od jutros kad sam vidjela da je prilog objavljen svaki cas sam isla na blog. Malo crtam, pa privirim ima li Te s komentarom. Opet crtam, zirnem na blog... nista. I tako svakih pola sata. Od posla ne bi bas neke vajde. Kad se Miro oko pola dva vratio iz grada dam mu u zadatak da mi skenira neke stare fotke samo da se ja maknem od kompjutora. Kuham ja rucak, a on svaki cas zivka i pita "jel ti dobra ova, hocu li skinuti paspartu..." Vec me to nervira i kazem mu da radi kako misli da je najbolje, a ja se vratih u kuhinju. Nakon nekog vremena ponovo cujem ono: "Doonaaa doodji..." Spremam se vec ocitati mu bukvicu, kad s vrata na zaslonu ugledah meil..... Niskana !!!! Objasnjava kako je dosla do mene, spominje i neke
zajednicke znance pa cak i Ljubiju. Ja se sva najezila. Dobro kazes Saima mozaik se popunjava. Ostavila Niskana i tel broj, mislim se nazvacu je u neko pristojnije vrijeme.
Opet provirim na blog, opet nista. Nakon okasnjelog rucka nazvah Niskanu, rijec po rijec, znas ti onoga, a gdje onaj, spomenu se i profesorica Divijak i njen sin Kikan, Adica i Ferid Hozic, Fafro, Nine, pokojna Jasna, Sreco Sain i mnogi drugi. Na kraju se ni ona ni ja nismo mogle sjetiti prezimena prof. kemije Talovica. Cim sam spustila slusalicu sjetila sam se. (Podatak za Tebe Abu: i prof. Hamdija Talovic je stanovao u zgradi gdje je knjizara
Kultura). Propustih ja svoju omiljenu seriju " Bostonsko pravo". Provirih na blog, a ono Ti!
Aj bog. Nada Š. D.
Ps: Sladim se jagodama, a i tresnje vec polako pristizu.
Pitanje za Emiru: Sjecas li se aslamki majdanki ?
Okasnila sam danas,jer smo jutros rano otisli kod priateljice Marije.Njen pokojni muz je bio puno staruji od nas, radio je sa Vicom kao geometar.Bio je u logoru Dahau.To je bio jedan divan i castan covjek.Pobjegli su sa Ilidze odmah kad su Ilidzu okupirali cetnici. Iako su oboje bosanski pravoslavci, prepoznali su fasizam.
Izgubili su sve ali su se medju prvima vratili u svoj devastiran stan.On i Vice su uzivali biti zajedno i evocirati svoje uspomene, jer Vice je vec 52 god
u Sarajevu.Umro je prije tri godine a mi smo sa Marijom cesto.
Ovde ima novih prijateljstava, ali cesto nema " iste talasne duzine," pa se mnogi na razne nacine vracaju starim, bez obzira koliko je vremena proslo od rastanaka.
Bili smo dugo na Vrelu Bosne i odusevili se ljepotom.Zaboravila sam ponjeti fotoaparat.Nema vise trgovaca "djidjama" sve je svajcarski uredjeno, a boje vode i zelenila su nevjerovatne.Mi nismo bili od prosle godine i moram odati priznanje ljudima iz opstine/opcine Ilidza.Po povratku se odmah javih.
Vrlo cesto razmisljam o prilogu na blogu "Pismo prijateljice" i onda mi padne na pamet Emirina konstatacija za moje ratne priloge.
Neki se prilozi ne mogu komentarisati.Meni je uvijek tesko saznanje da je nasim ljudima koji su ostali u novim drzavama bivse Yu najteze.Vjeko je to dobro opisao.
Zbog toga predlazem da ko god ima priliku da procita knjige Gordane Kuic "Miris kise na Balkanu" i "Cvat lipe na Balkanu".Pomaze puno.
Pozdrav Saima
Nado, gdje me nadje sa aslamama
(ko ne zna - najsaldjim bijeloroskastim tresnjama) pa jos majdankama. Za mene su najbolje bile kod moje skolske drugarice Ankice Maticke.
Aslame majdanke su dobile ime,koliko znam po St. Majdanu gdje je sredinom jula bila aslamska nedelja, tradicionalni vasar kad je trebalo da bude najvise aslama, ali se ja ne sjecam da su ih imali vise nego drugi. Kazu, sve, pa i stabla aslama bilo spaljeno u WWII.
A ni pravih ni krivih aslama nisam jela od kako smo otisli od kuce. Ovdje ima smrznutih, konzerviranih, najvise lice na nase hrustove, ali svjezih za kupiti rijetko i u svakoj se nadje poneki crv.
A kad sam vec kod crva da spomenem kcerku nase drugarice Slavice koja je,jednom kad je bila mala usla u kuhinju i nasla zdjelu punu tresanja potopljnih u vodu. Kad je mama naisla, ona je skupljala crve po vodi,jela ih i tepala 'sto su fini bedeli'.
Post a Comment
<< Home