Proljece i St. Louis

Proljece. Priblizava se Derby . Puno uzbudjenja u Louisville-u. Vrijeme festi. Maraton ujutro, baloni navecer, parada u cetvrtak, trka parnih brodova u srijedu, zvijezde i zvjezdice, izvjestaji sa i oko hipodroma. Svasta se desava u ‘carsiji’ a opet kao da se nista ne desava. Skoro da nema veze sa mnom i mojim zivotom. Sve kao na TV. Gledas ali ne ucestvujes, taj zivot zive neki drugi ljudi.

Medjutim, ima nesto sto cini proljece i maj ljepsim. Priblizava se Memorial Day, prvi proljetni praznik, priblizava se St. Louis. Susreti. Telefoni vec nedeljama zvone cesce nego obicno. Dogovori, nagovori, razgovori. Traze se najpovoljnije karte. Jeftina karta ili citav dan na putu? Ko ce doci, ko ne? Jedno ‘tesko’ pitanje se takodje vrti ovih dana: Pola razradjuje strategiju - kako ponijeti samo jednu flasu (svojom rucicom) pecene rakije kraj toliko prijatelja koji ‘moraju ‘probati? Dame opet, kao i uvijek, svoje brige svakidasnje….‘Nemam sta obuci’.

Svi detalji postaju nebitni jednom kad se sastanes sa rajom. Zaboravis gdje si, zaboravis koliko je godina proslo, zaboravis na krizu. Cini ti se da si opet kod kuce, osjetis opet miris lipa, cujes sum Vrbasa i tihi zamor korza.

I sve zahvaljujuci nekolicini entuzijasta iz St. Louisa koji su jednom odlucili da ne 'vrijedi plakati' vec nesto uraditi. Mladja generacija - Suad, Samir, Nermin i Edin su bili organizatori prvih Susreta 2003, kasnije im se pridruzili Zaja, Jelenko, Nerko i drugi. Zajedno, napravise Susrete koji ce se evo vec sedmi put dogoditi u St. Louisu.

A Susreti su prije svega gostoprimstvo domacina, banjalucana iz St. Louisa pa dobra organizacija pa svesrdna podrska sponzora pa svi prijatelji i poznanici oko tebe pa ti se ucini da si kod kuce. Susreti su i oni sto potrose cijeli dan po aerodromima cekajuci sljedeci avion da bi ipak stigli, to su i oni sto potrose 24 sata svakog maja vozeci se sirokim americkim cestama da bi stigli u St. Louis. To su i djeca sto se igraju oko stolova ili spavaju na stolicama, to su i mladi kojima ne stima bas sve, ali nadju ponesto za sebe pa svake godine – eto ih ponovo. Susreti su sve to…. I onda …. vise od toga…, uostalom, dodjite da biste saznali.

Ipak ove godine nece biti kao ranijih. Nedostajace jedan veliki osmjeh. Nece biti ‘cika’ Jelenka Jakovljevica koji je preminuo brzo nakon proslogodisnjih susreta. Znao je da dolazi kraj, a ipak osmjeh nije silazio s njegovog lica. Znao je on da cemo opet doci i da je i on zasluzan za susrete koji ce, nadam se, trajati duze i od nas samih, a na radost onih sto se sad igraju oko stolova i klupa u parku.

St. Louis se treba dozivjeti. Zato, dodjite. Bice lijepo. Garantuju vam svi oni sto ce vas tamo zagrliti i biti sretni da vas vide nakon toliko godina.

Emira