Toowoomba ili da li volim Banjaluku

Mnogo novih lica sam sreo i upoznao za ovih 17 godina na zapadu (Njemacka - Australia). Sto slucajno, sto poslom. U kafani. Nazalost sa pogresne strane sanka. Oni nasi konobari uzivaju na radnom mjestu, a ovdje to nije ono “nase” radno mjesto. Kao uostalom ni sva druga. Da ne pricam. U zadnjih godinu dana, prirodom jednog od poslova koje radim, zalazim im svakodnevno i u kuce. Mislim novim licima, svakojakim, sa svih strana svjeta. I uvjek, cesto i prije nego progovorim, isto pitanje. Odakle si?
Kako prvog dana, sto je i bilo, tako i danas, sto jebiga i nije, isti odgovor… iz Jugoslavije. Prije kont’o, s obzirom na njihovo “siroko” obrazovanje, moraju znat’… Tito, kosarka.
Ma znaju, itekako znaju. Ne zbog obrazovanja. Jer ide i drugo pitanje. Odakle si jos?
Ma nema problema, mislim za odgovor. Odkad znam za sebe bio sam gdje god da dodjem (a nisam isao daleko), bosanac. Uvjek mi je stric u zagorju govorio “Kaj to redis, nic te ne razmem , ti mali bosanec”.
Mislim se valjda nece sad i ono slijedece pitanje. Nije postojalo kad sam bio mali. Sad teze ucim. Pa neznam sve odgovore. Prije svi, srbi, hrvati, muslimani ma i medjedi iz bosne bili bosanci. Ono tamo, kod nas, u komsiluku. A sad ni u Australiji… Rekoh teze ucim.
A ono slijedece pitanje, valjda nece. Nece, nece, samo cijela bujica.
Te ciji si, pa nacija, pa religija. Uh. Kako mi jednom izleti komunist, zadrza ja to i dan danas. Od onog pocetnog osmjeha na licu zapadnjaka, do zblanutog pogleda ne prodje ni tren. Zao mi sto nikad nisam imao ogledalo pred sobom da vidim izraz svog lica koje izazva tu brzu promjenu kod zapadnjaka. Vjerujem da sam izgledao prirodno. Bas prirodno.
U svakom slucaju pitac je u formularu u rubrici lud, napisao jest. Nama vise pitanja, a ja rahat. Ma, kakvi rahat, opet sam propustio priliku da ispricam “onu pricu koju rado pricam”, iako je nevolim. Da ispricam, na sigurnom, bez ikakvih posljedica.
Jest da je zapadnjak ne bi razumio. “Vrlo vazno”. Nedostaje mu jedan “organ” koji mi imamo da bi razumio tu pricu. Normalno, sad ide… cast izuzetcima. A i ono koji “organ”, jel’ onaj sto ga ni doktori ne uspjevaju naci. E taj. Dusa.
Da se patim, pa pokusam mu prevesti tu pricu na njegov jezik brojki, ma ne vrijedi. Ne da me ne bi razumio, ma ne bi me ni slus’o. Jedino da ga vezem, ono ako sam jaci. Pa razumio – ne razumio, slus’o – ne slus’o, svejedno. On ce ionako u onoj rubrici, onog formulara napisati; jest. A ja i onako tu ”pricu koju rado pricam” pricam zbog sebe, a ne zbog njega. Iako mi ni to nije jasno. Kad god sam je ispricao, nije mi bilo nista lakse, naprotiv. Pa sto je onda pricam. Em jos dangubim vrijeme sa ovim sto ne moze da saslusa, a kamoli razumije.
Ma bolje mi je otici na blog. Tamo svi imaju onaj “organ”. Sigurno. Pa njima ispricati ”pricu koju rado pricam”, bez obzira sto je ne volim, mislim tu pricu.

Prije nego odem na blog

Ovdje u Ausraliji bio sam tri puta na sudu. Dobio, sva tri. Da se malo hvalim, iako se nema tu cim pohvaliti. Porodicno pravo. Zadnji put sa drzavnom agencijom. Ne svidja mi se to da sam kriv sto sam otac-roditelj. Ovaj zadnji put, bez pomoci advokata, sam kroz cijeli proces. Stek’o iskustvo. Samo sam za samo sudjenje, upec’o jednog buduceg pravnika, studenta. Zbog procedure, a i da ne trkeljam kad ne treba. Da ne povrijedim protokol. To je jako vazno. Protivnicka strana poslala dva advokata. Posteno, dva na dva.
Na pocetku sudinca je imala, nazovimo, otpor prema meni. Pa normalno, radi za drzavu. Sta ce. A bi joj i cudno sto sam trazio da imam prevodioca. Kako trkeljam engleski, sta ce mi. E onda sam joj lijepo iskreno rek’o, da ja ko i sav drugi normalan svjet vise volim da pricam, nego da slusam. Lakse je to. Cak i na maternjem jeziku, neke stvari teze razumijem. A rijec, jedna pogresna rijec….

E, sad mogu na blog,

s ”pricom koju rado pricam”. DA LI? Ma ne brine me to sto tu pricu svi na blogu znaju, ma i bolje od mene. Mene brine sto u toj prici ni tacka, ni zarez nisu obicna tacka i zarez. A tek rijec….Brine me sto je svi slusaju (citaju) bolje od pric…, ovog sto prica (pise). To je jedina prica na koju citalac, utrosi vise vremena od pisca. A brine me i onaj “organ”. On me narocito brine.

Ozedni me ova tastatura, na srecu, jer kad se vratih pred monitor i procita ovo sto sam dosad napisao shvatih da previse se….. Bolje ja, sam da shvatim, nego da mi drugi skrecu paznju. Al’ necu nista da mijenjam. Samo cu da probam, da se vadim.

Gdje je ovdje Toowoomba? U naslovu, a i ja u njoj.
Banjaluka je tu na slici, a i u pjesmi, ovoj sto slusate. Ko moze da je nadje, NJU Banjaluku.
Hvala Senki za ono ”cista poezija”. Omakelo se. Danas sigurno nece. To ne moze da se desi ni u prici o “prici koju rado pricam”. A kamoli…u samoj prici. Ne, bar meni. Al’ tu je Djole, pa nek’ me vadi. U pjesmi, za Nadu.

A gdje su BANJALUCKI BANJALUCANI? (Vremena su takva da se vise samo jednom rijecju ne moze odrediti covjek) Njih nema, i nece ih ni biti dok nam je vazna ”prica koju rado pricam”, a nevolim je, mislim tu pricu.

I znam da sad ide ono “ treba da se zabiljezi, da buducim generacijama skrenemo paznju….
I znam i za one koji su predhodno skretali paznju, svak’ na svoj nacin…
I znam rezultat…
I znam da je jako tesko odvratiti paznju…., povrijedjenih …Evo ni Abu nije uspio.

Ovo ne znam, samo vjerujem, da sadasnjost necemo popraviti pricama o nasoj nesretnoj proslosti, vec je samo procardati, i zeznuti nam i buducnost.

PS. Ja, “ pricu koju rado pricam”, ne pricam ni svom najboljem prijatelju. Kad vec moram sebi. Za njega imam ljepse price. A tek za Andreja.

vjeko