Njiva Laze Delića

Prvih godina po pokretanju bloga su mi se javljali naši sugrađani uglavnom s pohvalama jer im je bilo drago kada bi nabasali na stranicu na kojoj su, uz riječi i fotografije, čitali o sudbinama svojih poznanika, ugledali neko poznato lice, mjesto, sjetili se nekih događaja. Kada se sada osvrnem na do sada obavljeno, bilo je tu zaista interesantnih priloga, diskusija a ponekad i prepirki. Usprkos novim tehnologijama, blog je preživio i još uvijek se nađe poneko kome se dopadne ili izazove sjećanja na jedno vrijeme i ljude koje je zadesio rat i čiji su životi zauvijek promijenjeni. Tih javljanja je daleko manje nego na samom početku bloga pa mi je bilo posebno drago kada sam još negdje avgusta mjeseca, dok sam uživao u ljepotama Jadrana i Istre, primio email od još jednog bivšeg radnog kolege, radnika Profesionale, koji u cjelini, uz male izmjene, objavljujem. Nadam se da se moj (i nekih koji još uvijek navraćaju na blog) bivši radni kolega neće ljutiti jer se u svom emailu dotakao mnogih stvari i događaja koje me se  tiču i koje popunjavaju slike o nama, protjeranim građanima jednog grada koji se ni nakon skoro 30 godina od početka protjerivanja ni jednim gestom nije ogradio od tog žločina.

A evo šta mi bivši radni kolega piše:

Dobar dan gospodine Milan.

Sigurno se čudite odakle je sad pa ovaj i to sa subject "njiva Laze Delića".

Zovem sa Zlatko Čosić,a vaš email sam vidio u emailu Ive Kezića. Ivo ima adrese dosta naših zajedničkih poznanika pa ja to nekad iskoristim, a evo sada sam mu "ukrao" tvoj email a da se zvanično i ne poznajemo. Nadam se da ne zamjeraš.

Sada nakon uvoda, mislim da mogu preći na "ti" jer je i meni 61. pa mislim kako starimo razlika između je sve manja i manja, he,he,he...

Rođen sam u Trapistima odmah iz Perduvskog groblja na onom ravnom dijelu ceste prema Vrbasu. Kada oni tamo u Banjaluci kažu ovo je naša djedovina  onda se pomislim kada je moj otac napravio tu kuću 1950 godine u cijelom naselju možda bilo 5-6 kuća i to se zna ko je tada tu bio. Ali vremena se promjenila, šta je, tu je...

Otac mi je s Petričevca, radio u Ortopediji kao ložač centralnog grijanja a mati Ojdanić  Ruža iz Kuljana. Poslije onog (drugog svjetskog) rata babi Kaji oduzeta zemlja gdje je sada kasarna u Zalužanima i mislim kao zamjena data zemlja u Trapistima, oduzeta od Trapiske crkve. Baba je imala puno zemlje, bavila se zemljoradnjom, a i moji su radili zemlju i imali dvije krave pa sam ja početkom 70-tih raznosio mlijeko koje smo prodavali. Sjećam se čak da sam nosio i preko rampe sve do železničkih zgrada (Željin stadion), pa se mislim, možda i kod tvojih, jer se tačno sjećam reda kuća u vašoj ulici. Znam da sam nosio u kuću s malim bakonom naprijed, pa Kezići… Davno bilo…

Inace završio sam Elektrotehnički fakultet u Banjaluci i kao većina nas radio sve do početka rata u Čajavecu, prvo u RRT-u pa poslije u Prostornoj.

Kao uglavnom svi starosjedioci iz Banjaluke morao sam otići početkom 90-tih, prvo u Njemačku, pa onda u Ameriku. Sada sam u Rockford Illinois, 80 milja zapadno od Chicago.

Razlog zbog kojeg se javljam je taj da osjećam kako smo imali dosta zajedničkog kroz život, mjesto rođenja , slično djetinjstvo, škola , posao i na kraju prošli kroz slične probleme u ratu.

Na tvoj blog  sam naletio slučajno  prije možda godinu, i onda sam počeo čitati od početka.Toliko su mi se svidjele tvoje priče, a i priče ostalih dopisnika bloga da sam to prosto "gutao" svaki dan i davno došao do samog kraja. Sada je to malo usporilo, umorili se izgleda ljudi a dugo je trajalo, zbilja.

Zbilja ti se divim kako si to uspio sve voditi tako dugo.

Tu sam saznao o jako mnogo ljudi iz Čajaveca koji su se raštrkali po cijelom svijetu  kao i mi sami, a kao što vidim ti si odlučio da se vratiš, što pozdravljam, a mogu ti reći i da sam malo i zavidan, ma šalim se samo... Pjescana plaža, je li to blizu Rta Kamenjaka, tu sam bio na vojnoj vježbi u vojsci? Eto imaš sada opet novi početak u starije dane, ali ovaj puta bi trebalo biti puno lakše, bez pritisaka, neizvjesnosti, frustracija...

Ja sam tu negdje, još manje od godine do early retirement  ili još možda max. do 65-te. Nisam još odlučio što ću i kuda. Imam dvije kćerke , obje su zubari, ostaće ovdje. Koliko vidim i tebi se zgadio Trump i ova sva situacija danas u USA pa si se brzo prelomio.

Nisi na blogu nagovještavao povratak?

Da se vratim na blog. Imaš smisla za pisanje, ja se evo napatih pišući ovo, mislim da i nikad nisam pisao ovako dugačak email.

Posebno su mi se svidjele tvoje priče o događajima u našem Budžaku, Lipovcima, onom igralištu u rupi kod rampe i dosta drugih jer je to takođe bilo dio i moga djetinjstva.

Ako si u kontaktu sa Josipom Matoševićem pozdravi ga, zna on mene. Imao je jako lijepih priča s Vrbasa, Lendrinog mlina, Trapiske stare Trgovačke škole, pivovare...

Znam da si najavljivao da češ izdati knjigu, u kojoj si fazi? Mislim da će biti vrlo zanimljiva za nas koji smo prošli koz sva ova teška vremena, a vjerujem i za buduće naraštaje da vide kako su nihovi roditelji I bake I djedovi dospjeli do Amerike, Kanade, Australije, i kako su oni postali uglednim građanima ovih država.

I za kraj evo šaljem ti dvije slike. Na jednoj sam ja, vjerovatno si me vidio negdje u restoranu u Profesinali, sad sam očelavio,he,he, he...

Druga je vrlo interesantna is 1964. godine. Moj otac, zvali ga Tunjo lijevo na slici, desno je Franjo Lipovac, ja ga se ne sjećam , to mi je sestra rekla.

Nadam se da ćeš prepoznati kafanu, jer se je i ja vrlo dobro sjećam. Neka bude hint Ive Kezića email "njiva Laze Delića".

Pozdrav tebi i supruzi, i nju znam al samo iz viđenja, pa se javi kad stigneš. Vjerovatno si sada zauzet u uređivanju novog doma.

Zlatko,