Price o ciganki Mizi - Moj Mihajlo
Cim bi glas moje bake Andje, krsne i grlate Hercegovke, poprimio njezniju i otegnutiju notu, znala sam da se obraca nekom od svojih unuka ili brojne komsijske djece koja su se u velikom broju okupljala oko nje. Bio je to glas rezerviran za sve nemocne i slabe, za sve koje je po njenom misljenju trebalo zastititi. Jedino ja, prvo dijete, prvog joj sina, najnjeznije gradje od svih njenih unuka, nikad nisam dozivjela obracanje tim posebno njeznim tonom. Od kad znam za sebe smatrala me ravnopravnom, odraslom, odgovornom. Pricali su mi da sam i kavu s njom pila vec od druge godine.
E kad bi taj glas moje bake postao jos otegnutiji, jos barsunastiji, jos topliji i culo se ono uvijek isto: " Eeee dosla ti meni moja Miza. Neka si , neka....sad ce kafa", ja bih s dvrorista k'o metak uletila u kuhinju gdje je u kutu kraj vrata , na podu, vec sjedila ciganka Ramiza, od milja zvana Miza. Dok nam je baka spremala kavu, meni naravno s puno mlijeka, diktirala je Mizi poslove koje ce taj dan obaviti za nju.
"Kupices mi Miza moja (to "moja" se nikad nije izostavljalo) kilo secera u granapu. I pometi malo ispred vrata." Bilo je to izmisljanje nekih sitnih poslica da Miza slucajno novce i hranu koje bi dobila na kraju posjete nebi dozivjela kao milostinju. Kava se obicno pila u tisini.
Kad danas mislim o Mizi, zamisljam je kao kolibrica. Sitna, njezna, tamne puti, neodredjenih godina. Glava joj je bila tako sitna da bi cijela stala u ove moje dvije iznimno male ruke. Cak sam se i ja osjecala snazno pokraj nje. Ne sjecam se sara na njenim dimijama, ni njene bluze. Svu moju paznju uvijek iznova privlacila je samija od njezne poluprozirne bijele tkanine, sa cijih rubova su visile sitne, male, sarene kuglice od konca.
Jednoga dana opet se cuje ono:" Eeee dosla ti meni....", ali cujem i Mizin glas, uzbudjene. Nesto se neobicno dogadja. U trenu se stvorim u kuhinji. Mizine sitne oci nekako postale krupne, sjajne. S vrata mi dobacuje ono sto je ocito baki vec bila rekla: "Moj Mihajlo meni mahno!" Ne znam sta je tu tako vazno i neobicno pa ocekujem nastavak. Vidi to Miza, pa ce opet: "Moj Mihajlo meni mahno", kako ja to ne razumijem pitaju njene oci.
Bilo je to doba Abuove palate. Plavi celulozin autobus vozio je sluzbenike sa Hanista (danas Bulevar Revolucije) na posao u Vrbanju. Taj dan, na prolasku kraj Veselog Brijega moj tata, njen Mihajlo, veliki i uvazeni gospodin, njoj mahnuo... Sve njegove kolege to vidjele. Koja je to cast bila za moju Mizu, kako ja to nisam razumjela.
Od tog dana niti jedan nas susret nije prosao a da Miza nije naglasila kako je njen Mihajlo njoj mahno, a vidjeli su to i svi oni ljudi.
Nada Š. D.
E kad bi taj glas moje bake postao jos otegnutiji, jos barsunastiji, jos topliji i culo se ono uvijek isto: " Eeee dosla ti meni moja Miza. Neka si , neka....sad ce kafa", ja bih s dvrorista k'o metak uletila u kuhinju gdje je u kutu kraj vrata , na podu, vec sjedila ciganka Ramiza, od milja zvana Miza. Dok nam je baka spremala kavu, meni naravno s puno mlijeka, diktirala je Mizi poslove koje ce taj dan obaviti za nju.
"Kupices mi Miza moja (to "moja" se nikad nije izostavljalo) kilo secera u granapu. I pometi malo ispred vrata." Bilo je to izmisljanje nekih sitnih poslica da Miza slucajno novce i hranu koje bi dobila na kraju posjete nebi dozivjela kao milostinju. Kava se obicno pila u tisini.
Kad danas mislim o Mizi, zamisljam je kao kolibrica. Sitna, njezna, tamne puti, neodredjenih godina. Glava joj je bila tako sitna da bi cijela stala u ove moje dvije iznimno male ruke. Cak sam se i ja osjecala snazno pokraj nje. Ne sjecam se sara na njenim dimijama, ni njene bluze. Svu moju paznju uvijek iznova privlacila je samija od njezne poluprozirne bijele tkanine, sa cijih rubova su visile sitne, male, sarene kuglice od konca.
Jednoga dana opet se cuje ono:" Eeee dosla ti meni....", ali cujem i Mizin glas, uzbudjene. Nesto se neobicno dogadja. U trenu se stvorim u kuhinji. Mizine sitne oci nekako postale krupne, sjajne. S vrata mi dobacuje ono sto je ocito baki vec bila rekla: "Moj Mihajlo meni mahno!" Ne znam sta je tu tako vazno i neobicno pa ocekujem nastavak. Vidi to Miza, pa ce opet: "Moj Mihajlo meni mahno", kako ja to ne razumijem pitaju njene oci.
Bilo je to doba Abuove palate. Plavi celulozin autobus vozio je sluzbenike sa Hanista (danas Bulevar Revolucije) na posao u Vrbanju. Taj dan, na prolasku kraj Veselog Brijega moj tata, njen Mihajlo, veliki i uvazeni gospodin, njoj mahnuo... Sve njegove kolege to vidjele. Koja je to cast bila za moju Mizu, kako ja to nisam razumjela.
Od tog dana niti jedan nas susret nije prosao a da Miza nije naglasila kako je njen Mihajlo njoj mahno, a vidjeli su to i svi oni ljudi.
Nada Š. D.
posted by co | 11:01 AM
3 Comments:
Draga Nado jako volim ovu pricu.
Nasi odnosi sa stanovnicima Veselog Brijega.Rasla sam u Ciganluku,samo ime nesto govori.Dio Banjalucke periferije od Halilovca , preko Venecije pa negdje do klaonice.U Dolcu,prije halilovaca bila je poznata Dilfa, visoka i naocita ciganka.U moje vrijeme, bila je jedna kuca u mom komsiluku, gdje su zivjele Mejra i stara Umija sa dvojicom Mejrinih sinova.Sa veslog Brijega bila je poznata Ceba,koja je navracala u mnoge kuce i odrzavala dugogodisnja prijateljstva. Volim taj narod a cini mi se da se i ti mozes upisati u moj klub.
Uspjeli su stoljecima da opstanu i ostanu isti, ljubitelji slobode pod svaku cijenu.Kao i sve drugo u zivotu i sloboda ima svoju visoku cijenu, moras trpiti mnoga ponizenja i nevolje.Jednom je jedan kolega iz Cajaveca,saljivdzija po prirodi, na pijaci sjeo pokraj ciganke koja prosila.Rekao joj je da bi i on zelio da nakupi nesto para na lak nacin, tako sjedeci, ako mu ona moze pokazati kako se to radi.A onda mu je ciganka postavila filozofsko pitanje: "Da te mozda gospodine nece biti sramota?"
Prije odprilike dvije godine,napisala sam mali prilog na blogu o dokumentarnom filmu koji se zove "Caravan". Sad je vec izasao i DVD. Jos jednom ga toplo preporucujem svima. divna prica o specijalnim ljudima, umjetnicima,muzika,kostimi, boje,pravi uzitak.I u mojoj glavi negdje u pozadini stoji misao kako bi bilo lijepo tako biti slobodan.Ali nikad ne bi imala hrabrosti da zivim takav zivot.St bi se reklo "Chicken",po ovdasnjem zargonu.
puno pozdrava svima od Dubravke
Ja sam kao i Dubravka odrasla u Ciganluku, kvartu koji sada zovu Venecija. Poznavala sam puno cigana,jer su šinteri u Veterinarsoj stanici bili Mujo i njegov sin Suljo. Naročito sam volila Mujinu ženu Kadu,prelijepu ciganku,koja je često navraćala u našu kuću. Mujo i Kada su bili stariji braćni par, imali su kuću na zaokretu ceste oko Ade prema Incelu. Bili su drugaćiji od svojih sunarodnjaka(sa Veselog brijega,)kućica je bila u cvijeću, uredna i mi smo na Đurđevdan bili njihovi gosti. Obićno se okretako nešto na ražnju, a bilo je i svakojakih kolaća. Kada smo odselili u grad rjeđe smo se viđali, a ove životne nedaće nekako su puno toga potisnule u zaborav. Nadina prića osvježila mi je sjećanje na te drage ljude, kojih već dugo nema među živima.
Pozdrav svima Niskana!
I mi smo imali svoju ciganku. Dolazila je da zamjeni kokosku za robu ili je samo cekala da joj majka nesto da. Bila je stara, uvijek bosa, sa maramom na glavi i hvatala je za steku a da ne pozvoni. Jednoga dana kad majke nije bilo u kuci, a ja vec bio mali Tesla, odlucim se na eksperiment. Kad sam je video sa balkona, da dolazi, zavezem ja neizolirani kraj zice za steku na vratima, a drugi kraj uguram u uticnicu. Nije se upecala, samo je pozvonila i cekala, a ja i dan danas kad se sjetim nje, njenih bosih nogu i betona, preznojim se…
Sedamdesetih godina sam radio u Energomontu, na Banjaluckom Polju. Na putu sam posmatrao familiju Roma koji su tu zivjeli preko ljeta. Imali su dva satora, nekoliko djece, mrsavog konja i jos mrsavijeg medu. Ciganka je uvijek nesto kuvala, a cigo maestoriso. Iako sam tek poceo raditi, zavidio sam im na slobodi i zivotu na svjezem zraku. Kao mlad inzinjer nesto sam i naucio od njih. Evo vam i dva recepta.
“Djugum na ciganski nacin”
Prvo se metalno bure izreze na dvije polovice pa mjesavinom blata i pjeska skine masnoca i farba. Zatim se burici cekicem kuckaju dok ne dobiju oblik kotlica. Kotlici se onda stave u rastvor modre galice, gdje se kisele najmanje dvije nedjelje ili dok ne pozelene. Tako zeleni se trljaju svjezom konjskom balegom dok ne dobiju sjajnu bakarnu boju. Tako kotlici postaju “Djugumi” pa se onda mogu prodati ili zamjeniti za staru robu. Cjena nije vazna.
“Kako se medo uci da plese”
Prvo se nalozi vatra i zar rasprostre po zemlji. Zatim se na zar stavi velika metalna tepsija, da se ugrije. Na ne previse zagrijanu tepsiju se dovede medo koji skakuce od vrucine. Pri tome se obavezno udara u mali bubanj (tarabuk). Poslije visednevnih treninga, medo pocne da skakuce cim cuje tarabuk jer ga asocira na toplinu pod nogama. Za nagradu se medi obavezno da komad kuvane tikve ili kukuruza.
Eto to sam ja od nasih Roma naucio. Da budem slobodan i radim sta hocu, to nikad nisam naucio. Zato i dan danas radim, a ne znam ni zasto ni dokle.
Pozdrav Abu
Post a Comment
<< Home