Bosna na kuhinjskom ormaru

Moj rahmetli otac bio je ljubitelj starina pa sam tu osobina od njega nasljedila.

Skupljao je stari novac i stare predmete a naročito ibrike, đezve, đugume i druge posude. Nešto je dobio a nešto kupio na pijaci, glancao i uređivao da ih sačuva od zuba vremena, da svjedoče o nekom drugom vremenu. Kada smo odlazili poklonila sam uglavnom sve nekom čovjeku koji je volio starine a otvarao je restoran, pa ga je njima ukrasio (čudno za to vrijeme). Ostao je u kući samo jedan ibrik kojim je "cura zahvatala vodu iz Vrbasa". Njega sam pronašla u podrumu nakon što je "stanar iz Jajca" odnjeo sve što je njemu trebalo. U tom ibriku držim suho cvijeće na ormaru u kuhinji, gledam ga i mislim na Eminu.

Kada sam se ponovo kućila ovdje u Zagrebu mislila sam imaću što manje stvari (jer se teško s njima rastajati), i neću držati kućno cvijeće (jer to znaći puštanje korijena, a nisam imala namjeru tu ostati). Ipak dođu prijatelji i poklone cvijet i šta ćeš nego ga njegovati. Od prijateljica sam dobila đezve i šećernice, kao i filđane pa i njih stavila na ormar da me potsjećaju na Bosnu.

Često mislim na izreku: "I mirna Bosna"a ne znam kako je nastala. Ako neko zna, molim ga da mi javi.

Unaprijed hvala!

Niskana