Još jedna godišnjica prođe

Razne godišnjice prolaze jedna za drugom. Neke slavimo, neke ne. Nekih se sjetimo već kad su prošle kao što je naša 23. gosišnjica dolaska u USA. Na američko tlo smo sletjeli 22. jula 1994. Mjesto: aerodrom La Guardia, New York. Dan topal, sparan. U avionu nas je bilo tridesetak, mislim na izbjegice iz Bosne. Ne sjećam se da je iko bio posebno sretan, nije bilo uzvika oduševljenja. Za većinu je to bio pokušaj da se pobjegne od zla koje je zahvatilo Bosnu. Odlazilo se na sve strane svijeta, već kako se kome posrećilo. Evropa je prvih dana primila mnoge a onda su se u proces raseljavanja Bosne uključile i Australija i USA. Da li je sve unaprijed bilo planirano ne mogu reći. Znam da postoje mnoga objašnjenja o svemu što se kod nas desilo, raznih terorija zavjere je sve više, svaka strana pokušava da „proda“ svoju istinu ali sve to ne mijenja činjenicu da je Bosna tih godina izgubila bar jednu četvrtinu svoga stanovništva. Neki su se u međuvremenu vratili ali većina će zauvijek ostati u novim domovinama, s pomiješanim osjećajima. Neki su se uklopili u nove sredine, prihvatili su stvarnost i ne razmišljaju na povratak u stari kraj, čak ni onaj vječni. A neki se još uvijek lome, vjerujući da još nije kasno da se vrate tamo gdje su rođeni, nadajući se da će naći ono što su prije dvadesetak i kusur godina izgubili. Ko je u pravu, teško je reći.

Još uvijek pamtim pojedine detalje s tog puta u novi život. Ispraćaja na parkiralištu pokraj autobuskog kolodvora u Zagrebu na koji nas je svojim kombijem dovezao naš prijatelj Miro (sada pokojni), putovanja autobusom za Beč, čekanja na polazak aviona na bečkom aerodromu i pokušaja da nazovemo Banjaluku kako bi se čuli s puncem koji je dan ranije sahranio punicu (umrla dan prije našeg polaska na put), leta ka Njujorku avionom u kojem se tada moglo pušiti u za to određenom dijelu (što su mnogi putnici iz Bosne činili), čekanja u redu da nam imigracione vlasti dozvole ulazak u USA udarajući štambilj koji nam je obezbjeđivao pravo na rad i život kao izbjeglicama iz ratom zahvaćene Bosne, prevoza na drugi aerdrom s kojeg je polijetao avion za Pittsburgh, kašnjenja leta jer je grad naše konačne destinacije zahvatila ljetno nevrijeme, slijetanja na aerodrom u Pittsburghu negdje poslije ponoći gdje nas je dočekao gospdin Paul sa suprugom koji nas je odvezao do Consolate Missionaries na suprotnoj strani grada gdje smo trebali ostati prvih par sedmica, lica oca Alexe (umro prije par godina) koji nas je čekao i odveo do soba na drugom spratu povelike kuće koja će biti naš dom naredne tri sedmice, besane prve noći jer san nije dolazio na oči uprkos umoru od putovanja od trideset i kusur sati.

Tek po dolasku na konačno odredište počeo sam razmišljati o budućnosti. Gdje smo stigli, šta nas čega, kakva budućnost čeka našu djecu koju nismo pitali da li im se ide ili ne. O novoj domovini nismo znali puno iako smo, kao i većina u starom kraju, gledali bezbrojne američke filmove. Gledajući ih, nismo razmišljali o tome da li oni prikazuju stvarni život ili je sve fikcija, napravljena da privuče što više gledalaca. Sada, kada smo se konačno našli u zemlji koja nam je ponudila utočište, mozak je proradio. I zbog toga san nije dolazio na oči iako je u sobi bilo mračno kao u rogu i nije se čuo nikakav šum. Siguran sam da su i druge putnike iz Bosne mučila ista pitanja na koje će odgovor dati vrijeme ispred nas.

Danas, dvadeset tri godine od tog dana, sjedim u hladu i, dok gledam na naš backyard i brdašce na kojem smo napravili hladnjak i povrtnjak, opet razmišljam o tim danima i čini mi se da si postavljam ista pitanja. Rat je u Bosni davno prestao, u novoj domovini smo se lijepo snašli (zaradio sam penziju u kojoj uživam evo već više od pet godina a Nera se sprema iduće godine), djeca su pozavršavala fakultete, rade, smirila se (jedno u Evropi a drugo u LA-u), dobili smo i dvije prekrasne unuke, nemamo novčanih problema i ne moramo brinuti šta će biti za deset i više godina (naravno, ako nas zdravlje posluži), ali me još uvijek kopka pitanje šta bi bilo da je bilo? A nije. I nikada neće biti. Iz starog kraja svakim danom stižu ružne vijesti, mržnja, čini mi se, nije splasnula, mnogi jedva sastavljaju kraj s krajem, mladi bježe trbuhom za kruhom, stari s brigom dočekuju svaki novi dan jer se od penzija teško može živjeti, a bogati se bogate. Naprednih snaga gotovo da nema jer je bolest pod nazivom nacionalizam zahvatila većinu. Malo ko radi da za nju nađe lijeka a puno je onih koji se trude da se ona širi.

Zbog toga bi bilo vrijeme da ne tražim odgovore na svoja pitanja jer odgovora nema. A godišnjice su tu da se broje, slave i bilježe kao važni trenuci u našim životima koje, veoma često, nisam sami birali.