Po vašem izboru - Girl

Vec dugo nije bilo nista novo u ovom mojoj ‘emisiji’. Prijedloga nema, a hoce li ih biti, nitko ne zna. A meni se cinilo da ce podsjecanje na ovu poznatu emisiju zagrebackog radija iz doba moje mladosti biti pravi hit ali prevario sam se, kao i mnogo puta ranije. Izgleda da ja zaista zivim u nekom drugom svijetu, da ne razumijem razmisljanja onih za koje sam mislio da ih poznajem. Sto bi Djoko rekao, “a gdje smo mi, naivini…”. Tako mi to nekako izgleda. U to sam se djelomicno uvjerio i tokom ovog zadnjeg puta u stare krajeve. Cini mi se da tamo ima vise Amerike nego sto je ima u mojoj kuci. Ili, ako to okrenem obratno, u mom dvoristu ima vise Bosne nego sto je ima u samoj Bosni. Mozda je to normalno jer dok ja ovdje, daleko od rodnog grada, nastojim da zadrzim ono davno vrijeme, dotle oni koji zive u starom kraju idu naprijed. I prihvacaju stvarnost, ma kakva bila.

To je to i sa muzikom. Dok se kod mene vrte pjesme iz doba moje mladosti, dotle u starom kraju mlada grla turbo folka ruse sve pred sobom. Cak i kod onih koji su nekada bili avangarda. Cudno je to, ali je tako.
Odoh ja opet daleko a tema je bila “Po vasem izboru”. Danas sam izabrao jednu od bezbrojnih pjesama Beatles-a, jednu koja me opet podsjeti na dane mladosti i druzenja. 'Cupavci iz Liverpula' su napisali toliko toga da bi mi trebale godine kada bih htio da svake nedelje objavim po jednu njihovu pjemu. A pjesma koju sam danas odabrao mnogima mozda nije ni poznata ali me podsjeti na ekrsurziju jednog razreda iz Tehnike tamo jos davne 66-me. Isli smo te godine putevima slicnim kojima sam ove godine putovao pa mi, vjerojatno zbog toga, jedan dogadjaj i ova pjesma pade na pamet. Cijelim nasim putem nas je pratila muzika i pjesma. Zeljo Kosanovic, moj skolski (i muzicki kolega), je bio glavni 'muzikant' (gitara je bila u njegovim rukama). Ja sam bio ‘vodece grlo’, a ostali iz razreda su priskakali kako je ko znao i umio. Gdje god bismo stigli, odmah bi se zacuo zvuk gitare i pjesma. Tako smo u jedno prohladno septembarsko jutro stigli u izvidjacki kamp na Plitvicama. Bilo je rano ujutro, negdje oko 6-7 sati, kamp je jos spavao, nigdje nije bilo zive duze. Mi smo se okupili na nekakvom podijumu za ples i pocela je pjesma. Bile su to popularne pjesme iz tog doba, a medju njima i ova (Girl) koju sada slusate. Vec nakon par prvih pjesama se oglasio lokalni radio (znate na sto mislim, oglasna stanica kakvih je bilo u pojedinim skolama ili kampovima) i pozelio nam dobrodoslicu. Nitko se nije bunio sto smo ih nasom pjesmom probudili tako rano.

Bilo je tu na Plitvicama jos dogadjaja, nekih manje lijepih, ali sada necu o njima. Htio sam samo da zabiljezim jedan detalj iz moje mladosti uz pjesmu koja je bila nezaobilazni dio toga doba.

P.S. Ako hocete da poslusate pjesmu, kliknite za strelicu ispod.

Girl - Beatles

Po vase izboru - Summertime

Dugo nije bilo nista novoga na nasoj “radio stanici”. U stvari, po mom starom obicaju, stao sam sa novim muzickim numerama jer nije bilo interesa. Nije bilo novih prijedloga, sto znaci, nije imalo smisla nastaviti ‘emitiranje’.

Nakon nekog vremena se javila Dubravka sa prijedlogom ali sam ga ostavio na stranu za neka bolja vremena. I evo ga danas. Ovaj put su to dva linka na youtube, pa ih poslusajte, ako ste u ‘stimungu’.

Dragi Co, evo saljem ti jedan prijedlog.
To ce biti u Zlajino ime. On je jako volio a i sad voli Janis Joplin.
Ovdje je link za Summertime, koji sam nasla na you tube.

http://www.youtube.com/watch?v=mzNEgcqWDG4

Janis je bila velika pjevacica. Za mene mozda malo previse krestav glas.
Gledala sam komentare na you tube. Misljenja su razlicita .

I'm glad this disgusting hippie bitch died. Die fucking hippies, die!
Just bloody awesome, awesome, awesome!!!! What a singer, what a band!!!!

Ja mislim da je ova izvedba izvanredna, posebno solo gitara.janis je takodje uvijek pjevala potpuno se predajuci osjecajima. pjevala je cijelim svojim tijelom.
da li su tu droge pomogle ?? takva su bila vremena. zivot u drustvu s dvostrukim moralom. ubijanje neduznih ljudi u ime demokracije.svako protestuje na svoj nacin.

pozdrav od dubravke

Nakon par dana, posto se nisam javio, Dubravka se javila ponovo:

Dragi Co,

Kako vidis ja sad ne mogu prestati.
Mislim da je tema Summertime (da li je to originalno od Gershwin-a nisam sigurna) veliki izazov za pjevace. Postala je i neka vrsta klasike. Zato ti saljem moj projedlog Ela i Louis Armstrong

http://www.youtube.com/watch?v=1yKgAEkCKxY

Izvanredan nastup dvije legende.

Puno pozdrava - Dubravka

Po vasem izboru - Satisfaction

Danas i dalje ostajemo u 60-tim, uz jos jednu grupu (i hit) koja je ostavila neizbrisivog traga u muzickom svijetu. Sta vise, ‘momci’ i dalje ‘prase’ jednakom zestinom, kao sto su to radili 60-tih.

Ovaj put se radi o grupi Rolling Stones i njihovom hitu Satisfaction. Mislim da ovom muzickom izboru ne treba dodavati nista vise.

Pjesma nedelje - San Francisco

Za pjesmu nedelje je stiglo nekoliko prijedloga, pa ove nedelje nastavljam redoslijedom kojim su prijedlozi stizali. Danas je to pjesma iz 67-me, San Francisco, pjevaca Scott McKenzie-ja, koju je predlozila Karmen iz Australije, a koja je krajem sezdesetih postala himna pokreta ‘djece cvijeca’, ili sto bi mi ovdje rekli, hippies.

Kada sam dobio email od Karmen, nisam imao neku posebnu ideju o prilogu. Planirao sam da prosetam Internetom, sakupim informacije o pjevacu, i napisem par rijeci u tom stilu. A evo danas kada sam sjeo da prilog pripremim (subota je, do utakmice Steelers-a imam par sati), odjednom se probudise sjecanja na doba u kojem je pjesma nastala.

Bilo je to doba kada se i u nasem gradu osjecao uticaj iz daleke Amerike, cini mi se, mnogo vise nego sto je to danas. Mozda ova konstatacija na prvi pogled moze zvucati cudno, ali ako malo bolje razmislimo, mnogi elementi danasnjeg zivota u nasem gradu vuku mnogo dalje u proslost, u neko doba o kojem u sezdesetim nismo mogli ni sanjati. Sva ova silna nastojanja da se stado vrati cobanima gradjenjem bogomolja na svakom koraku (a ovce se vracaju, i to u velikom broju), sada mi se cine gotovo nestvarnim, kada ih dovedem u kontekst vremena u kojem sam odrastao.

Slusajuci danasnju pjesmu nedelje u sjecanja mi se vracaju duga kosa, uske hlace i kosulje sa cvjetnim motivima. Bilo je to doba kada nam je najveci problem bio kako nabaviti material za hlace i kosulje (na nasu srecu, neki trgovci su imali zicu za biznis pa su materiale nabavljali, ko zna odakle), gdje naci krojaca koji zna sta je u trendu, kako izbjeci probleme zbog duge kose. Sjecam se da smo hlace sili kod majstora negdje na Hanistu ili Cairama (ulice i kuce se sjecam onako kao kroz maglu), a kosulju mi je sasila mati na Singerici koja je i danas negdje u zivotu. Jednom sam zavrsio kod direktora Tehnike na raportu zbog duge kose (u zivotu nisam nikada pravio nikakve problem, ali eto, duga kosa nije bila ‘po zakonu’ pa sam se morao osisati), a bilo je susreta i sa organima vlasti zbog istog razloga. A vecina nas je samo zeljela biti u trendu, bez ikakvih losih namjera.

Danas se o djeci cvijeca malo pise, sljedbenika gotovo da i nema, a Skott Mckenzie nikada poslije nije ponovio slican uspjeh, a mi, koji smo sezdesetih provodili bezbrizne mladalacke dane u gradu koji je primao sve i svakoga otvorenih ruku, sada zivimo nekakve druge zivote, daleko od sredine u kojoj smo odrastali.

A u nasem gradu sada zive ‘neki drugi klinici’, cija je zivotna filozofija toliko razlicita od nase i ciji su prioriteti postavljeni naglavacke.

Umjesto slike Scott McKenzie-a, evo nadjoh par svojih fotografija iz onog doba, koje bar malo mogu potvrditi ono o cemu sam pricao. A slike sa kosuljom sa svjeticima nikada nisam ni imao.

SAN FRANCISCO
Scott McKenzie

If you're going to San Francisco
Be sure to wear some flowers in your hair
If you're going to San Francisco
You're gonna meet some gentle people there

For those who come to San Francisco
Summertime will be a love-in there
In the streets of San Francisco
Gentle people with flowers in their hair

All across the nation such a strange vibration
People in motion
There's a whole generation with a new explanation
People in motion people in motion

For those who come to San Francisco
Be sure to wear some flowers in your hair
If you come to San Francisco
Summertime will be a love-in there

If you come to San Francisco
Summertime will be a love-in there

Pjesma nedelje - Nights in White Satin

Danasnja pjesma nedelje je po zelji Djulijane iz Jacksonville-a: Nights in White Satin, poznate engleske grupe Moody Blues. Moram priznati, jos jedna od mojih omiljenih pjesama, koja bi se svakako pojavila u ovoj nasoj 'emisiji' i da se Djulijana nije javila.

Uz ovu pjesmu me opet veze jedan dogadjaj iz sezdesetih, i opet uz doba kada sam se bavio muzikom. Naime, jednog ljeta (ne sjecam se kojeg, niti se mogu sjetiti grupe - Usamljeni ili Amori - ali znam da je bilo prije potresa 69-te), svirali smo u basti starog hotela Bosna, kojeg bi se oni stariji trebali sjecati. Negdje popodne smo donosili opremu kroz dvoriste sa zadnje strane hotela i na parkingu smo ugledali parkiran Rols Royce. Registrarska tablica, Velika Britanije. U to doba je to bila takva rijetkost (danas, uz sve ove novopecene ratne bogatase, koji voze najskuplje aute danasnjice, to ne bi bilo veliko iznenadjenje), da nas nije moglo ostaviti ravnodusnim. Raspitali smo se kod osoblja hotela i dobismo informaciju da je u hotelu odsjeo neki muzicar iz Engleske. Zaustavio se u Banjaluci na svom putu na Jadran.

Uvece, kada smo se spremali za svirku (bina nam je bila na lijevoj strani glavnog ulaza u hotel), primjetismo gosta iz Engleske sa zgodnom 'mackom' za stolom odmah preko puta nas, s desne strane ulaza. Rekose nam da se radi o Paul Jones-u, pjevacu poznate engleske grupe Manfred Mann. Bilo nam je drago, a u isto vrijeme smo osjecali nervozu, jer je ocigledno da cemo biti u prilici da nastupamo pred jednim, u to vrijeme, popularnim muzicarem svjetske muzicke scene.

Cini mi se da se Paul-u nase sviranje dopalo, jer je ostao za stolom i poslije zavrsene vecere. Cak smo dobili aplauz za izvedbu upravo danasnje pjesme nedelje, sto mi je ostalo u pamcenju evo sve do danasnjih dana.

Pjesmu mozete cuti ako odete na arhivu pjesame nedelje.

Nights in white satin, never reaching the end
Letters I've written, never meaning to send
Beauty I've always missed, with these eyes before
Just what the truth is, I can't say anymore

'Cause I love you, yes I love you, oh, how I love you

Gazing at people, some hand in hand
Just what I'm going through, they can't understand
Some try to tell me, thoughts they cannot defend
Just what you want to be, you will be in the end

And I love you, yes I love you
Oh, how I love you, oh, how I love you

Po vasem izboru - Kuca izlazeceg sunca

I danasnja pjesma nedelje je po vasem izboru u pravom smislu te rijeci. Ovaj put je to Dubravkin izbor, koja danasnju pjesmu spomenu u svom javljanju.

Siguran sam da se vecina posjetilaca bloga sjeca grupe The Animals i njihovog hita iz 64-te, The House of Rising Sun. Bio je to veliki hit u svoje vrijeme, a mnogi je, narocito iz moje generacije, 'vrte' i danas. Animals-i su kao grupa nastupali veoma kratko, oko dvije godine, ali je i to kratko vrijeme bilo dovoljno da ostave dubokog traga u muzickoj historiji.

Pjesmu Kuca izlazeceg sunca sam uvijek vezivao uz Animals-e, smatrajuci je njihovim autorskim djelom. Pripremajuci ovaj prilog, prosetah Internet-om i saznah da se, zapravo, radi o staroj americkoj narodnoj (falk) pjesmi.

Uz danasnju pjesmu i vodju grupe Animals, Erica Burton-a, je vezana jedna zanimljivost. Naime, neke tamo davne godine, Erica Burton-a sam imao prilike slusati uzivo u Banjaluci, na ljetnoj pozornici tvrdjave Kastel. Sada mi se sve to cini kao nekakav san, cak nisam siguran da se to uopce desilo.

Znam da je Burton gostovao u nasem gradu sa nekom od nasih grupa, cini mi se sa Indeksima. Mozda grijesim, a mozda ne. Ali sjecam se da sam danasnju pjesmu cuo u njegovoj izvedbi u jedno lijepo ljetnje vece na Kastelu. Mozda se medju posjetiocima bloga nadje netko ko se to vece obreo na istom mjestu pa nam se javi.

Setajuci nedavno ulicama New Orleans-a, sjetio sam se i danasnje pjesme. Ziveci sve ove godine u Americi, cini mi se da sve bolje razumijem ovdasnji nacin zivota, pa tako i muziku i dogadjaje vezane za nju. Tako i rijeci ove pjesme sada za mene imaju sasvim drugacije znacenje nego sto su to imale nekada davno, kada je Amerika bila zemlja o kojoj su mnogi sanjali, a mene nije posebno privlacila.

There is a house in New Orleans
They call the Rising Sun
And it's been the ruin of many a poor boy
And God i know I'm one

My mother was a tailor
She sewed my new bluejeans
My father was a gamblin' man
Down in New Orleans

Now the only thing a gambler needs
Is a suitcase and trunk
And the only time he's satisfied
Is when he's on a drunk

------- organ solo ------

Oh mother tell your children
Not to do what i have done
Spend your lives in sin and misery
In the House of the Rising Sun

Well, I got one foot on the platform
The other foot on the train
I'm goin' back to New Orleans
To wear that ball and chain

Well, there is a house in New Orleans
They call the Rising Sun
And it's been the ruin of many a poor boy
And God I know I'm one

Ako zelite da poslusate ovu pjesmu, potrazite je u ahivi pjesama nedelje.

Po vasem izboru - arhiva

Ova muzicka arhiva sadrzi pjesme objavljenje predhodnih nedelja. Ako zelite da poslusate pjesmu, koristite kontrole ispod pjesme.

13-1-2008 Babe I'm Gonna Leave You - Led Zeppelin


30-12-2007 San Francisco - Scott McKenzie


24-29-2007 Imagine - John Lenon


24-12-2007 Nights in White Satin - Moody Blues


17-12-07 The House of the Rising San - The Animals


10-12-07 Hotel California - Eagles


3-12-07 Apache - Shadows