Tri dana u Banjaluci

Bisera i Džida kod mene

Nakon mislim skoro 40 godina i više vraćam se vozim iz Banjaluke u Sarajevo i prilog pišem u vozu.

Došla sam prije tri dana.

Razlog dolaska je posjeta prijateljici koja je došla iz Švedske. U mojoj ulici, djetinjstvo smo proveli u druženju.  Bili smo puno na ulici ali nismo bili uličari, nego dobra i fino odgojena djeca. Poštivali  smo starije i bili poslušni kad je god kome trebalo.  Sjećam se rečenice nashi roditelja: “Nemojte slučajno da mi komšija dodje na vrata da se požalli na vas”. Znalo se šta bi sljedilo iza tog. Ne znam kako je danas u ulicama. Ja kad spomenem Biseru, Zinku, Dragicu, Nadu, uvijek dodam epitet “najbolja prijateljica” jer su naše emocije jednih prema drugima bile zaista takve. Danas  smo razbacane po svijetu ali kad se sretnemo i “jednom u sto godina” to je praznik a misli prema svima što sam starija sve češće.

Relikvije iza Čajevačke zgrade

Tako je bilo u ova tri dana sa Biserom i rodicom Džidom koja se udala za našeg komšije Slavu iz “čajevačke zgrade”. Vrijeme u Banjaluci ljetno. Očišćeni kesten pred Elektro tehničkim fakultetom sladji nego ikad. Naši sati i sati su prolazili u sekundama.

Burek kod Tešnjaka (Zeleni most) kao da su ga pravile naše nane, majka a i mi same.

Ispred Čajevačke zgrade opet sirotinja pravi neke  zaloga u svom jadu i bijedi moleći od Boga pomoć. Stotinjak metara dalje od toga pored crkve u našoj ulici gradi se velelepni objekat za stanovanje “radnika” crkve . Od naroda i državnog budžeta. Nema nama u EU po mom mišljenju dok vjera vlada iznad svakoga i sviju.

Prošli Doboj  u Federaciju.

Malo, malo, sela pa džamije i pored fine kuće od imama. Ja dobra posla bez krampa i motike i prolivenog znoja.

Objekat za božje ljude

Otišla sam do Zelenog mosta koji je obnovljen i slikala Vrbas s “vidikovca” uz komentar prolaznika. Da je lijep. Odmah sam dobila odgovor od starijeg gospodina ”da se takvi mostovi u svijetu prave za tri puta manje para. Sve pokradoše.”

Voz, kao u Evropi, stajao je dvadeset godina u Sarajevu na stanici dok se ne dogovoriše ko će i kako voziti “do pola a ko od pola”. Zadnju godinu samo se mašinovodje promjene u Doboju. Povratna karta 35 KM za penzionere. Obaviještenja za sve koji dolaze avionom da znaju za ovo. Iz Sarajeva polazi svaki dan u 15 i 40 i stiže u Banjalukuu 20 i 40. U polasku iz Sarajeva voz ima WI-FI i punjač za mobitel. A u povratku iz Banjaluke ima TV iznad glave i gledaju se filmovi.

Pozdrav svima od Saime iz voza.

Crkva u mojoj ulici

Pogled na zeleni most

U daljini Studenac i obala ispod moje kuće

Vidikovac

Voz iz Banjaluke

TV u vozu

U Beču

Opet zahvaljujući ovom blogu, još jedno prijateljstvo.  Obnovljeno nakon više od 50 godina.

Moja sestra Meliha je još od osmogodišnje škole, tj od razrednika  Lojze Čurića ušla u svijet umjetnosti tj. slikarstva.Banjalučki umjetnici, većinom slikari početnici ali i danas cjenjeniji i priznati:  pored Lojze, Bekir Misirlić, Enver Štaljo, Josip Granić, Duško Simić bili su neumorni u druženjima, polemikama i smislom za humor. Ja sam često kao mladja sestra imala pravo na duži izlazak sa Melihom ali nisam  baš uživala u tom okruženju. Draže mi je bilo biti na korzu.

Nas četvoro u bečkoj IKEI. Vice kaže da smo Gita i ja kao sestre

Jocko je imao bliskog rodjaka u Austriji koji je dolazio svakog ljeta u Banja Luku . Obzirom da nije nikog poznavao, Meliha i Jocko su organizovali da se upoznamo i druženje provodimo na korzu i kinima. On nije baš najbolje znao naš  jezik, a ja sam u školi bila dobra iz njemačkog. Druženje smo nastavili dopisivanjem. Ja sam njemu pisala na njemačkom on meni na našem, a u svakom slijedećem pismu smo sve nepravilnosti jedno drugom ispravljali. Mislim da sam tada naučila mnogo više nego u školi. Za vrijeme Olimpijade sam ispred firme radila mjesec dana u Press centru zahvaljujući znanju jezika.

Oskarova i Gitina kuća u Beču

Kad sam došla u Sarajevo nisam nastavila kontakt, posao, kuća, djete, odlazak u BanjaLuku zbog brige o roditeljima, počinjao je novi život

.

Onda se na blogu pojavio komentar da li je Rak Saima možda Saima Husedjinović.

Oskar se raspitivao za mene, znao je da sam u Sarajevu, i želio da me pronadje za vrijeme rata, a i poslije. Da ne dužim pomogao mu je Sejo Bahtijarević i blog.

Uspostavili smo kontakt mejlovima a susreli u Banja Luci. Prije dvije  godine su došli u Sarajevo.

Ima krasnu suprugu Gitu, nevjerovatan život, on je obišao čitav svijet, mnogo na motoru sam a mnogo i sa Gitom u kombiju koji je sam napravio kao pokretnu kuću. 

Prošle godine smo pristali da im dodjemo u posjet u maju ove godine jer je tad njihov slobodan termin.

Dogadjaji nisu išli na ruku, smrt moje sestre i bezvoljnost nisu mi omogućavali nikakvu pokretačku energiju. Ali Oskarovi i Gitini pozivi, njihova upornost , da upravo tada moramo doći, da izidjemo iz svega što je bilo ružno i tužno. Tako smo i uradili. 

Pogled na Beč s vidikovca

Doček, trud i njihovo gostoprimstvo je nešto što nam se odavno nije desilo. Pričama, uspomenama nije bilo kraja. Mislila sam da sam zaboravila njemački, jer ga godinama nisam koristila. Medjutim sa Gitom sam se ispričala, obnovila dosta i imale smo raznih tema.

Toliko je dogadja, obilazaka i upoznavanja Beča u kojem nismo nikad bili. Još uvijek se nisu slegli svi dogadjaji, materijala za pisanje mnogo, nadam se da će "nadoći inspiracija".

Neko je jednom rekao da je najvrijedniji antikvitet stari prijatelj.

Pozdrav Saima