Susret s Perom

Istra je postala standardna destinacija u našim putovanjima preko velike bare. Razlog, prijatelji koji u ovom dijelu Hrvatske provode dobar dio godine, zamjenjujući svoje nove domovine tokom ljeta, uživajući u lijepom vremenu i toplom moru. Ima nas tu u okolini Pule podosta, raznih nacija, skupljenih na komadiću bivše nam domovine jer u Bosni nismo našli svoje mjesto. Sjećam se kako smo prije i tokom ovog zadnjeg rata razgovarali o (bl)entitetu za ostale, one koji se nisu vidjeli niti u jednom od ona tri koja su zagovarali svjetski moćnici i naši hohštapleri. O nama, ostalima, niko nije vodio računa, smatrajući nas manje važnim od onih čistokrvnih, koji su polagali pravo na dijelove države koju smo svi zajedno dijelili.

Tu u Istri, u predgrađu Pule, smo se sreli s Perom Kolarevićem, nekadašnjim direktorom nekadašnjeg giganta banjalučke privrede Rudi Čajaveca, koji se prije nekoliko godina odlučio na povratak iz USA u stari kraj. Odabrao je Pulu, grad koji mu je zamijenio Banja Luku iz koje je morao bježati jer su ga dojučerašnje kolege iz fabrike optužile za izdaju. A njegova greška je bila samo što je bio pošten čovjek, što se nije uhvatio u kolo nacionalista, već je ostao vjeran životnim principima koji ljude dijele samo na dobre i zle. Nisu ga privukli oni koji su svirali u nacionalističke diple,  koje su najpupularniji instrument sve do današnjih dana kod našeg svijeta. Svirača ne manjka, a njihova muzika očigledno godi običnom svijetu jer se 25 i kusur godina druga muzika ne čuje.

Razgovor s Perom je bio ugodan i prijateljski. Znajući da je u Puli, nazvao sam ga da vidim možemo li se negdje naći jer sam, između ostalog, želio da čujem njegovo iskustvo u novoj sredini koju je odabrao jer se u rodni grad nije želio vratiti. Našao je vremena iako je imao goste.

Peri se nova sredina sviđa, našao je novo društvo s kojim se redovito druži, ljeti svakodnevno odlazi na kupanje, jednom riječju, penzionerske dane provodi zadovoljan iako nije u rodnom gradu koji mu je na dohvat ruke. U Banjaluku ode na dan-dva, i to je sve. Tamo ne vidi pomake na bolje i nema želje da se vraća. Tako je s mnogima kojima su nacionalistički idioti grad omrzli za sva vremena pa se sada bolje osjećaju u sredinama o kojima nekada nisu ni razmišljali.

Rastali smo se uz obećanje da ćemo se ponovo naći ako nas sudbina odvede u ove krajeve. A „putevi gospodnji su nepredvidivi“, svašta se može dogoditi.