Nije me bilo dugo

U Alibabi na kavi

Nije me bilo dugo, s razlogom. Iako sam na godišnjem odmoru imao pristup Internetu, nisam imao vremena za pisanje. Lijepo vrijeme i društvo su učinilo svoje pa je blog mirovao prilično dugo. A i niko od suradnika se nije javljao. Ljeto je inače doba kada nas se većina odmara pa je i za očekivati da se neke druge altivnosti guraju guraju u drugi plan. Iako su nove tehnologije uzele maha, naročito mlađe generacije, što se vidi na svakom koraku (buljenje u pametne telefone bez prestanka, u svim situacijama, koje mi je počelo ići na živce), pozitivna je činjenica da još ima onih koji nisu potpuno pali pod njene uticaje, što bih mogao reći za nas koji se okupljamo oko ovog bloga.

A materijala za pisanje sam imao jer je svaka posjeta starom kraju, bar za mene, novo suočavanje s ljudima i mjestima koje sam poznavao a koji su doživjeli velike promjene za ovih 25 i kusur godina prognanstva. Znam da riječ prognanstvo kod nekih izaziva negativne reakcije ali naš odlazak iz Banja Luke ne vidim nikako drugačije nego upravo to: prognantsvo iz rodnog grada s kojim se u sebi nikada neću pomiriti, ma koliko vremena proteklo. Zbog toga posjete Banja Luci zauzimaju značajno mjesto u mojim putovanjima preko velike bare jer tokom njih uvijek pravim poređenja kako je bilo nekada i kako je sada.

Ove godine smo prvi put odsjeli u iznajmljenom stanu, kako bi rodbinu koja je zagazila u starost poštedjeli napora koji naš dolazak iz USA nosi. Godine su učinile svoje, staračke bolesti su uzele maha pa je njihova bilo kakva aktivnost spojena s mnogo napora i teškoća. Odsjeli smo u garsonjeri u neposrednoj blizini kuće rodbine kako bi ih svaki dan mogli posjetiti, ne dozvoljavajući im da se umaraju oko nas. Čini mi se da nam je to bio dobar potez i da ćemo i ubuduće činiti isto iako snaha nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da nismo odsjeli kod njih. A i cijena noćenja je veoma prihvatljiva. 40KM na dan je mnogo jeftinije nego u mnogim drugim gradovima koje smo do sada posjetili.

Grad Banja Luka se, to je vidljivo na svakom koraku, nezaustavljivo širi. Čini mi se da većina stanovnika manjeg (bl)entiteta hrli u grad koji je potpuno izgubio onaj nekadašnji šarm koji nam je ostao u sjećanju. Stara raja se izgubila u masi novodoseljenih i može se samo slučajno sresti na njenim ulicama. Za ono par dana koliko smo boravili u gradu ipak smo uspjeli vidjeti nekoliko prijatelja i poznanika koji su u njemu ostali, te nekolicinu prognanika kao što smo i sami. Bili su to lijepi susreti s dragim licima i to je najveća vrijednost posjete. Nove građevine i trgovački centri me ne uzbuđuju jer ih viđam u svim gradovima koje posjećujem i slični su k'o jaje jajetu. Možda na nekoga oni ostavljaju veću impresiju ali na mene ne. Banjaluku sigurno nikada ne bih posjetio samo zbog novih građevina. Da u njoj ne mogu sresti bar nekoga do koga mi je stalo, vjerojatno bih svoje slobodno vrijeme potrošio negdje drugdje, negdje gdje se ne bih osjećao strancem kao što se osjećam na ulicama rodnog grada.

Vrbas oplićao

Ove godine nisam bio ni posebno aktivan fotograf. U gradu sam napravio samo par fotografija tako da nemam nešto novo pokazati. Zbog toga sam uz ovaj prilog odabrao Alibabu, poznato mjesto okupljanja starih Banjalučana, u kojoj, nažalost, nisam sreo nikog poznatog. Na dan odlaska iz Grada, uz Vrbas smo popili kavu i kapućino i zaputili se u Požegu u posjeti rodbini. Grad je ostao iza nas, ispraćajući nas mnogobrojnim novim građevinama, nabacanim, čini mi se, neplanski, među nekada davno izgrađenim kućama, od kojih mnoge nikada nisu potpuno završene. Ogroman je to kontrast u odnosu, na primjer, Sloveniju, u kojoj je neko, to je očigledno, oduvijek vodio računa da se zadrži nekakav sklad u razvoju gradova. U Banja Luci takav neko ne postoji, jer je grad u potpunoj kontroli moćnika na vlasti koji vode računa jedino o svojim interesima, odnoseći se prema običnoj raji kao prema pripadnicima niže klase koja se ništa ne pita.