Crtice s puta - kod kume Marine

Kume gledaju slike

Kod kume Marine smo prespavali samo dvije noći. Bio je to kratko druženje jer nam je vrijeme posjete starom kraju ograničeno. Više od pola vremena smo rezervirali za more a u ostale dane treba obići dosta toga. Na „programu“ su Ljubljana, Rab, Ližnjan, Banja Luka, Mostar, Požega i Zagreb. Tako je to kod nas koji u stari kraj navraćamo jedom godišnje. Želi se obići puno, a vremena je malo pa se odmor više pretvori u umor zbog čestog putovanja od jednog grada do drugog.

Živjeli, do slijedećeg susreta

Čim smo stigli na odredište, kuma se potrudila da nas nahrani. Našlo se tu specijaliteta, od pite maslenice, do prave domaće slanine kakvu kod nas u USA ne možemo kupiti. Nismo pošteno jeli još od Pittsburgha jer je hrana u avionu bila očajna a na aerodromu u Frankfurtu nismo stigli ništa jesti. Odmah po dolasku smo ušli na terminal s kojeg je polijetao avion za Zagreb a u njemu nije bilo gotovo ničega vrijednog za prezalogajiti. Nazad nismo mogli i nije nam preostalo ništa drugo nego da čekamo da sletimo u Zagreb pa da onda nešto pojedemo. A tu nas je kuma strpala u auto i odmah krenula za Ljubljanu, kako bi stigli prije mraka.

Lokalna crkva u pozadini

Čekanje na granici nas je i ovaj put nerviralo. Cijena raspada Jugoslavije se plaća na razne načine, pa tako i čekanjima na mnogobrojnim granicama. Naša generacija, čini mi se, nikako ne može da zaboravi kako smo nekada mogli putovati od Jesenica do Đevđelije, ne vadeći pasoše i putovnice svaki čas i ne gubeći vrijeme čekajući na suncu na graničnim prelazima, mičući se naprijed korak po korak. Ali, granice su za sada tu, a dokle će to tako biti znat će oni koji dočekaju promjene, ako ih bude. 

Slijedeće jutro smo proveli odmarajući se u dvorištu domaćice. Nije nam se išlo u Ljubljanu iako nam je svaki susret s glavnim gradom Slovenije ostao u lijepom sjećanju. Oko lijepog objekta kumova na dva sprata u kojoj su se smjestile tri familije (kuma i familije njene djece),  je mala baštica a uz sam ulaz u kuću je smješten prostor za ručavanje. To nam se posebno svidjelo jer mi ljeti ne ulazimo u kuću i svo vrijeme provodimo na vani pa nas je vanjska garnitura za ručavanje obradovala. Kako sam u društvu prijatelja poznat kao veliki ljubitelj pečenog krompira, za ručak smo imali pečenu teletinu s krumpirom, uz mješanu salatu, te još neke mirođije koje ja obično preskačem. Kume su pile vino a ja, zna se, pivo.

Lijepo uređeno groblje

Predveče smo odlučili da prošetamo do mjestašca Dob, na kavu i kolače. Usput smo uživali u lijepo uređenom okolišu po kojem je Slovenija nadaleko poznata a kuma nam je objašnjavala gdje se šta nalazi. U jednom trenutku smo vidjeli mjesto za odlaganje većeg otpada koji se organizirano prikuplja i prerađuje. Deponija je zaklonjena šumicom tako da s ulice ništa nije viljivo. Čovjek bi prije pomislio da se radi o stazi za šetanje a ne o pristupu mjestu gdje domaćinstva odlažu stvari koje im više ne trebaju. Uz put se ne mogu vidjeti odbačeni frižideri, gume, šporeti... Vlasnici ih dovoze na mjesto za odlaganje a nakon toga brigu preuzimaju mjesne službe. Nigdje nisam primijetio niti jedan, jedini papirić. Znam, neki će reći, jebeš takvu zemlju kada je sve upicanjeno. Moram priznati da se ja u takvim sredinama ljepše osjećam pa makar to nekome ne bilo pravo.

Pelargonije na svakom prozoru

Dok smo polagano šetali prema Dobu, na okolnim livadama su pasle krave, odmarali se konji. Pri samom ulasku u mjesto nalazi se katolička crkva uz koju se smjestilo lijepo održavano groblje. Prozori župnog doma su ukrašeni pelargonijama, kao i prozori i balkoni većine kuća. Nigdje nisam primijetio niti jednu nedovršenu kuću. Ima tu i starih kuća s štalama ali i one su uredne kao i one nove, modernog dizajna i kvalitetne izrade.

U glavnoj ulici mjesta se nalazi lijepi kafić, vlasništvo lokalnog biznismena, koji je biznis započeo uzgojem i prodajom gotovih travnjaka, onih koji se kupuju na metar i samo postave na pripremljenu površinu. Rade to kod nas u USA, a vidim da se od toga može dobro živjeti i u Sloveniji. Lijepo uređen kafić je smješten u starijoj zgradi uz glavnu ulicu mjesta. Unutrašnjost lokala je bila gotovo prazna ali je zato bašta u unutrašnjosti imanja bila puna. Jedva smo našli stol ispod nastrešnice koja se proteže dužinom cijelog objekta. Stolovi su razmješteni i po travnjaku u čijem se lijevom dijela nalazi igralište za djecu tako da je kafić omiljen kod roditelja s malom djecom. Dok mame i tate pijuckaju espresso ili jedu ukusne kolače, djeca se zabavljaju na toboganima, ljuljaškama i ostalim dječijim spravama za igru.

U zraku se osjećala opuštenost nedeljnog predvečerja pa smo se zadržali duže nego smo planirali. Kada smo izlazili iz kafića nad Dobom se već spuštao mrak. Na groblju, pokraj kojeg smo opet prošli na putu kući, primijetili smo mnogo svijeća. Bio je to lijep prizor iako se radi o mjestu gdje počivaju umrli i koje asocira na misteriju a kod nekih izaziva strah. Nisam imao osjećaj da prolazim pored groblja i nisam osjećao nelagodu.

Nastavili smo dalje uz brdo prema kuminoj kući. Cesta je uska, vijugava, bez trotoara pa smo morali biti pažljivi da nas koji auto ne pokupi. Tu nam je pomogla tehnologija, tj iPhone, kojeg sam iskoristio da osvijetlim put i upozorim vozače na naše prisustvo.

Kada smo stigli kući, malo smo prezalogajili a nakon toga otišli na spavanje. Čekao nas je još jedan naporan dan. Ujutro smo trebali pokupiti auto na ljubljanskoj željezničkoj stanici, pa pravac more. A na putu nas je ponovo čekalo čekanje na granici jer bez toga se danas po bivšoj nam domovini put više ne može zamisliti.