S puta u stari kraj

Stigoh u Banjaluku ranije nego sam planirao jer me problemi s zubima natjeraše da promijenim planove. Mislili smo prvo u Istru, do kumova, nakon toga na Krk i odmor s unukama a Banjaluku je bila na redu poslije Zagreba, nakon posjete sestri. U planu su bila još neka druga putovanja (Mostar, izvor Bune, Stolac, Počitelj, Kravice, Požega, Ljubljana) pa smo u Ljubljani rentirali auto ali sve planove pokvari slomljeni zub i bojazan da će toga biti još. Banjaluka je zadnjih godina postala poznata kao destinacija zdravstvenog turizma jer mnogi njeni bivši građani, koji sada žive na sve strane svijeta, svoje zdravstvene probleme rješavaju u svom gradu. Jeftinije je a privatnih ordinacija ima na sve strane i samo treba odabrati pravu. Kako sam prošao sa svojim zubima ću znati za tridesetak dana i o tome ću nešto napisati kao moj lični doprinos onima kojima bi to moglo biti od koristi.

U grad smo stigli kasno uveče, nakon ugodne vožnje autoputevima. Put od Ljubljane do Banjaluke za nas iz Amerike je samo malo duža vožnja, jer za nas četiri sata u autu ne predstavlja nikakav problem. Na slovenačko-hrvatskoj granici nije bilo nikakvih zastoja a slično je bilo i na prelazu kod Bosanske Gradiške. Granicu smo prešli nešto poslije devet uveče bez čekanja što je za taj prelaz prava sreća. Vrlo često se čeka i više od sata. Granica je to koja dijeli ujedinjenu Evropu od ostataka nekadašnje države i kontrole su strožije nego inače. Pošto ćemo istu granicu preći još nekoliko puta u narednih mjesec dana, bilo je to olakšanje. Čekanja na cestama me nerviraju i uvijek nastojim da ih izbjegnem, ako je to moguće. Zbog toga sam za odlazak na posao u downtown Pittsburgha uvijek birao sporedne ulice, izbjegavajući autuput koji je za vrijeme tkz rush hours uvijek bio zakrčen. U slučaju međudržavnih granica sporednih ulica nema i čovjek je osuđen da se nervira i usput razmišlja kako je sve moglo biti drugačije da budale ne prevladaše. A bi tako i ne izgleda de će uskoro sjahati s vlasti.

Prva tri dana posjete nam proletješe kao tren. Dok sam ja zubne ordinacije, Nera se „bacila“ na rješavanje bosanske penzije. Ja sam se vrlo brzo odlučio gdje ću ostaviti pare za zube ali je zato Nera uletjela u škare državne administracije koje je teško izbjeći. Iako je prva vijest bila povoljna (zbog promjene penzionog zakona Nera ne mora da doplaćuje nedostajuće mjesece do 15 godina staža), ganjanje potrebne dokumentacije nas je izmorilo. Od zgrade bivšeg SUP-a do zgrade općine smo tabanali nekoliko puta dok je ljetnje sunce nemilosrdno pržilo. Sve potrebne papire nismo prikupili a ni sada nisam siguran da ćemo ih uspjeti prikupiti pa je prvobitno oduševljenje da ćemo se u Pittsburgh vratiti obavljenog posla, splasnulo. Papirologija i državna administracija su, čini mi se, namjeno razrađeni tako da se običnom građaninu sve smuči, posebno ako taj dolazi iz neke od uređenih zemalja svijeta gdje se sve obavlja preko Interneta. Uz to, svaki papir se plaća pa se na taj način puni državna kesa iz koje se plaća masa beskorisnih političara i državnih službenika koji opet, iz ličnih razloga, glasaju za te iste političare, kako bi zadržali poslove i solidne plaće. Vrzino je to kolo koje se, čini mi se, nikada neće rasplesti, ma koliko se mnogi nadaju da će tome doći kraj.

Siniša, Nera, Co, Mujo i Ratko.
Slikao Dadara

Hodajući gradom tokom dana nismo sreli nikog poznatog. Nismo čak vidjeli niti jednu poznatu facu, iako smo se trudili i zagledali u lica starijih prolaznika. Banjaluka je danas grad gdje se neko poznat može sresti samo tokom par ljetnjih mjeseci kada se prognani upute u stari kraj iz razno-raznih razloga. Oni poznati, koji su ostali u gradu, u centar grada rijetko navraćaju i mogu se sresti samo ako se unaprijed napravi dogovor. Eventualno se uveče,  u bašti ispred hotela Palas, može ugledati pokoje poznato lice, kao što se to desilo nama. Drugu veče smo naletjeli na omanje društvo, kojem smo se pridružili. Mujo Đelić često navraća iz Italije, Siniša Čađenović se također zatekao u gradu a za istim stolom smo zatekli Dadaru i suprugu mu Radu, koji su stigli iz USA. Dadaru nisam vidio još od prije rata pa mi je ovaj susret bila šansa da se malo prisjetimo naših lijepih muzičkih dana. Evociranju uspomena se pridružio i Ratko Vikić, koji je šezdesetih prošlog stoljeća također zabavljao banjalučku mladost na igrankama. Ratko je ostao u Banjaluci i često se viđa s rajom koja stiže ljeti u grad svoje mladosti.

Treće veče nam je za stol, sa širokim osmjehom na licu, prišla ženska osoba koju na prvi pogled nismo mogli prepoznati. Mislili smo da nas je neko zamijenio ili da se radi o osobi koja ima neke sumnjive namjere. A bila je to Jasna, supruga brata našeg pokojnog kuma Srebija, koja svakog drugog tjedna dolazi iz Zagreba da obiđe svoga oca. Bio je to neočekivan susret jer smo se zadnji put vidjeli 94., kada smo kao izbjeglice po Zagrebu tražili gdje bi se mogli skrasiti, ni ne sluteći da će nas sudbina odvesti preko velike bare. Njen široki osmjeh je bio još jedan dokaz koliko svima nama znače susreti s nama dragim osobama jer su oni sve rjeđi i rjeđi. I bit će tako dok i posljednji od nas ne ode u vječna lovišta. A kako je tamo, pričaće oni koji se tamo sretnu. Ja bih radije da se srećemo sada, na ovom svijetu, nego da čekam na život vječni i kraljevstvo nebesko. To prepuštam drugima makar ispaštao kada dođem svetom Petru na ispovijed, tj, na intervju za odlazak u nebo. Do sada sam, bar u Americi, imao sreće na intervjuima pa mi se možda i na posljednjem posreći.

Ono malo slobodnog vremena što nam je ostalo smo iskoristili da posjetimo grobove onih koje smo, ne našom krivicom, ostavili u gradu. Na groblju sveti Marko u Rosuljama i onom u Gornjem Šeheru smo obišli moje roditelje i Nerinu mamu, položili cvijeće i mojima zapalili svijeću. U Rosuljama smo obišli i grob našeg prijatelja Bore koji nas je napustio još davne 1997. jer sjećanje na njega ne blijedi niti će ikada nestati.

Pogled s terase Alibabe

Pri povratku s groblja u Gornjem Šeheru smo navratili na piće u Alibabu, to poznato mjesto okupljanja prognanih, da ugasimo žeđ jer je popodnevno sunce nemilosrdo pržilo. Ni tamo nismo sreli nikoga od poznatih, osim Vrbasa, koji je ostao isti i koji uporno dočekuje one koji više ne žive na njegovim obalama.

Pred graničnim prečžlazom BiH, Hrvatska

Nekada lijep objekat, sada ruševina.
Ovo nam je naša borba dala!

Slijedećeg jutra smo krenuli za Krk, u susret unukama koje smo zadnji put vidjeli prije desetak mjeseci. Na izlazu iz Bosne, u koloni vozila koja je strpljivo čekala da pređe granicu, zapljusnula nas je surova stvarnost zemlje koju neki uporno ubijaju već godinama. Pogled na oronule objekte i ružne dućane čiji vlasnici pokušavaju da izvuku posljednje pare iz džepova onih koji se vraćaju u Evropu, podsjeti me na bijedu koju sam prije dvije godine vidio na ulicama Perua. Sadašnja vlast ne čini ništa da se ta slika bijede i siromaštva bar prikrije. Valjda čekaju da se napravi novi most na Savi a kada se to desi, malo koji auto će zalutati ovim putem. Ali zato, nova (ili obnovljena) crkva sa pozlaćenim krovom, i prateći objekat za božije službenike koji se gradi, garantiraju da će na onom svijetu biti bolje svima. To je, čini mi se, posljednja nada, jer se, i pored opšteg siromaštva, para za crkve i popove uvijek ima.