"Moji Univerziteti"

Poznati ruski pisac Maksim Gorki u opisu Rusije i ruskih umova, napisao je knjigu "Moji univerziteti", koja se čitala i bila lektira u našoj bivšoj domovini, naročito poslije Drugog svjetskog rata i oslobođenja od Hitlerovog nacizma!

Ta "mrska Jugoslavija" je odmah poslije tog rata i uspjeha Titove partizanske borbe nad fašizmom, krenula u obrazovanje svog stanovništva, ( još živi se sjećaju analfabetskih tečajeva!), praveći obimne Nastavne planove za sve stupnjeve obrazovanja, vračajući Univerzitetima u svim glavnim gradovima Republika stari ugled i značaj!

Ne kao danas, kada se skoro četvrt stoljeća nakon zadnjeg rata na našim prostorima, polupismeni prosvjetari sumnjivog backgrounda, šetaju ne samo visokoškolskim ustanovama, nego i u najnižim stadijima obrazovanja, počevši od dječijih vrtića, Osnovnih škola, Gimnazija i raznih strukovnih školskih ustanova.

Zato sam i poželjela da ovaj svoj prilog i nazovem "Moji univerziteti", dajući obol i divno i neizbrisivo sjećanje, kako na moje Osnovno, tako i Gimnazijsko školovanje u rodnom gradu Derventi!

Zašto u Derventi, a ne negdje drugdje za mene i mog brata Edu? Po dolasku mog oca iz konclogora, moj tata je 50-tih godina, po direktivi tadašnje Vlade, koja se brinula o obrazovanim kadrovima, postavljen za direktora Željeznica Zagreb u Zagrebu, ali su se naši roditelji dogovorili da se mi školujemo u Derventi, pod okriljem naše brižne majke i voljenog djeda "Lorda"!

E, tu počinju "naši univerziteti", u staroj Austrijskoj kasarni u srcu Dervente, u Osnovnoj školi "Nikola Tesla" davne 1954. godine.

Za tu priliku, tata mi je kupio prvi ručni sat i na prvoj zajedničkoj školskoj fotografiji, stojim u prvom redu sa mojim skolskim drugovima i drugaricama, sa isturenom rukom na prsima, ponosna na moj sat (tada "Omikron"). Nažalost, ta lijepa fotografija i sva svjedočanstva su izgorjela sa maminim stanom u ovom ratu!

Moja prva učiteljica je bila Vidosava Hangi, kasnije Fatra Karamehmedović, a onda i tek završeni učitelj Reuf Ibrišagić, iz poznate banjalučke familije Ibrišagića. (Otac Hamza Ibrišagić je bio glavni školski inspektor! ) No, ne treba zaboraviti da je naša Derventa imala Učiteljsku školu prije Banja Luke!

To je bilo prelijepo vrijeme odrastanja, radosno i u skromnim postratnim uvjetima, izobilje današnjeg tipa moglo bi se okarakterizirati čak vulgarnim, ali u zadovoljstvu, zajedništvu i poštovanju i nekoj neopisivoj sreći i "lakoći postojanja".

Sve je počelo sa crnom tablicom i spužvom i običnom kredom, ali i uz miris žutog američkog sira iz konzervi, uz neko pecivo od mliječnog praška i "Trumanovih jaja" (sve sigurno još iz ratnih rezervi!), ali je bilo ukusno i slasno i dijelilo se!

Dešavalo se da se kreda sa tablice i zadaće izbriše, pa sam se ja požalila tati, a onda je on iz Zagreba slao posebne "pisaljke", a moja mama polovila i dijelila mojim školskim drugovima i drugaricama! These where the days!!

Nakon završetka prva četiri razreda, krenula je predmetna nastava: srpsko-hrvatski jezik, njemački jezik, matematka, biologija, historija, i ne biste vjerovali: predmet "socijalistički moral" uz likovno, muzičko itd. Pa naravno i nezaboravni nastavnici starog kova i provjerene pedagogije na još prijeratnim generacijama! To su bili: Radojka Jelić, Berislava Filipović, Pero Bulimbašić Beba Kostić, moja draga nastavnica historije Julija Kojić, Drago Simić, Tomislav Ravlić i nezaboravni nastavnik biologije Brano Dražić, koji je možda najviše zaslužan da sam kasnije u životu odabrala prirodne nauke! Ali, nije on jedini  zaslužan da se moje obrazovanje temeljilo na izvanrednoj pedagogiji i metodici i riječi sa predavanja i nastave, koje su se sa obaveznom i obimnom "domaćom zadaćom" činile da je učenje obaveza i dužnost, naravno uz radost stečenog znanja! To su moja nastavnica SH jezika Radojka Jelić i njemačkog jezika Berislava Filipović: njihovo poznavanje gramatike i književnosti oba jezika i prenošenje na učenike po principu "Repetitio est mater studiorum!", udarile su temelje mojoj posesivnoj ljubavi prema jeziku i literaturi, što je kasnije u životu rezultiralo i time da sam dobijala nagrade, a u Sarajevu postala i član "Udruženja naučnih i stručnih prevodilaca sa njemački jezik" i zarađivala "fine novce" prevodeći za "Energoinvest", "Inzu", "Šipad" itd.

No, ne mogu da završim ovu priču o mojoj Osnovnoj školi "Nikola Tesla" u Derventi, a da ne pomenem jedan događaj što je za cijeli život obilježio i moj odnos prema ljudima: ljude treba znati voljeti i poštivati!

Za završnu svečanost nakon četvrtog razreda, moja vrijedna majka mi je sašila plisiranu suknju od tatinih plavih hlača i prelijepu bluzicu od materijala koji je dobila na "tačkice"- kupone za ograničenu kupovinu! Bluzica se , naravno, vezivala mašnom kao i moje duge pletenice.

Nakon podjele svjedočanstava, bili smo u školskom dvorištu, smijali se, radovali, pojeli neku voćku ili Fejzin sladoled, a meni je prišla moja drugarica Pemba iz Gornje mahale, povukla me za kosu, potegla za mašnu i poderala moju bluzu i - pobjegla!

Došla sam kući sva uplakana, požalila se mami i rekla da ću ju prijaviti direktoru: "Nećeš ti to, dušo, uraditi, nego ćemo zamoliti mamu, ako ima još kakvog materijala da takvu bluzicu sašije i Pembi, pa ćemo ju pozvati kući i pokloniti joj, neka se i to dijete"nagizda", posavjetovao nas je moj dragi djed "Lord".

Tako je i bilo, Pemba je također dobila bluzu, moja je popravljena, svi smo bili sretni, a ja i Pemba se i dalje igrale i družile, sve dok se ona negdje sredinom 60-tih godina nije udala i otišla iz Dervente.

Eto, tako smo mi živjeli u našoj Derventi!

Saida Bahtijarević - Bekić

slijedi nastavak...