"Mladi" penzioneri

U zadnji mjesec smo dobili tri nova penzionera. Prvo je Jasna Tufekčić uplovila u penzionerske vode krajem prošlog mjeseca a onda su se krajem ovog pridružili Izet i Nera. Tako se broj nas prognanika koji su ušli u mirnije vode, a čiji su životi mržnjom podijeljeni na one prije i one poslije rata, povećao za još troje a taj broj će se narednih mjeseci i godina povećavati. Onih dana kada su novi penzioneri  zakoračili na američko tlo, nisu razmišljali o danu kada više neće morati svako jutro raniti da stignu na posao, već kako će naći posao u ovoj velikoj zemlji u kojoj narod stiže sa svih strana svijeta. Sve troje su imali sreće da ga nađu i da pošteno odrade svoju obavezu prema društvu koje ih je prihvatilo.

I Jasna i Izet imaju svoje priče o životu koji su proživjeli daleko od rodnog kraja i možda će ih jednog dana ispričati.

Nera je, boreći se za svoje mjesto u novoj sredini, od Customer Specialist-a u Hills' Department Store, gdje je radila za minimalnu satnicu od 4 dolara i 25 centi, preko različitih poslova u struci u nekoliko kompanija, završila karijeru kao Lead Engineer u Westinghouse-u, svjetski poznatoj kompaniji koja se, između ostalog, bavi razvojem i izgradnjom atomskih centrala, gdje je radila zadnjih osam i pol godina za godišnju plaću o kojoj nekada nismo mogli ni sanjati. Amerika je zemlja šansi i to su mnogi od nas, koji smo se ovdje iznenada obreli, imali priliku osjetiti. Mnogima je, pri tom, pomoglo to što smo radili u fabrici Profesionalne elektronike SOUR-a Rudi Čajavec, gdje smo stekli dragocjena znanja i iskustva koja je ovdje odlično plaćaju.

U pizzeriji koju je Nera odabrala za ispraćaj

Nekoliko dana ranije šef Nerine grupe je organizirao mali party u povodu njenog odlaska u penziju na koji sam i ja pozvan. Bila je to šansa da konačno upoznam nekolicinu njenih najbližih suradnika o kojima sam, iz njenih priča, znao jako puno. Na party su došla i dvojica bivših suradnika koji su u penziju otišli prošle godine a s kojima je Nera ostala u stalnom kontaktu. Tako sam na jednom mjestu imao priliku da po prvi puta popričam s nekolicinom od njih i na mene su ostavili veoma lijep utisak. Lično sam se uvjerio da je Nera zadnjih osam i kusur godina provela u lijepom društvu i da joj je na poslu bilo lijepo. A to je za nas, koji smo doživjeli razočarenja od strane nekih od naših radnih kolega s kojima smo radili u starom kraju, značilo puno.

Još jedna za uspomenu

Na rastanku, Nera je najbliže suradnike iznenadila malim poklonima. Svaki od njih je dobio po nekoliko baklava i urmašica, bosanskih specijaliteta u čijem pravljenju sam i sam učestvovao.

Nerini najbliži suradnici i šef grupe

Danas, negdje oko jedan, „mlada“ penzionerka je stigla kući s posla po zadnji put. Više neće biti ranih ustajanja niti vožnje do posla i nazad bez obzira da li sija sunce ili pada snijeg. Od danas se može u krevetu ostati malo duže, piti jutarnja kava na tenane, provoditi sate i sate u povrtnjaku, gledati TV do kasno u noć. I putovati će se moći češće. A toga će sigurno biti, jer svi smo to zaslužili. Tufekčići su već na putu a i mi se spremamo u drugoj polovini augusta.

Kolege s posla s kesama s baklavom i urmašicama

S oproštajnog druženja je ostalo par fotografija kao sjećanje na jedan lijepi dio života koji nam je pomogao da lakše zaboravimo ono što nam se dogodilo kada smo se tome najmanje nadali.