Arvid Carlsson nije više među živima
 |
| Arvid Carlsson |
No, nije bilo tako i potrajalo je punih pet godina. Najtežih pet godina u mom životu!
Bosanci i Hercegovci (Srebreničani, Mostarci, Banjalučani, Trebinjci, Sarajlije i Sandžaklije!), skoro svi su dobijali azil, ali ne ja i moj sin. Mi smo dobijali samo odbijenice pod prijetnjom deportacije iz zemlje, iako smo dokumentima (ličnom kartom, mojom radnom knjižicom, Kenanovim svjedočanstvom o završenoj Osnovnoj školi u Sarajevu, našim rodnim listovima) nastojali argumentima dokazati da smo pobjegli iz opkeljenog Sarajeva o kome govori čitav svijet! ( odlukom Birgitt Frigebo, tadašnje švedske ministrice za migraciona pitanja, 20 000 Sandžaklija koji su došli u Švedsku je amnestijom dobilo stalnu dozvolu boravka i azil u Švedskoj, iako su bili državljani Srbije!!).
Skoro svi, samo ne moj sin i ja !
Zašto? Zato što smo u Švedsku ušli sa hrvatskom putovnicom i kao hrvatski državljani, bez obzira na naše sarajevsko prebivalište i dokaze, nismo imali pravo na azil. jer Hrvatska nije bila u ratu i ...točka! To je bilo objašnjenje švedskog Invandrarverketa, danas Migracionog ureda u rangu ministarstva.
Čvrsto odlučna da ostanem u Švedskoj, sa željom da moj sin studira na Uppsala univerzitetu iliti Sveučilištu, kako bi rekle moje zagrebačke studentske kolege, jednom od najstarijih u Evropi, osnovanog još 1477 godine.
Trebalo je uzeti sudbinu u svoje ruke, zasukati rukave i krenuti! Znala sam da je ključna stvar znanje švedskog jezika, pa iako nam je u slučaju našeg traženja azila bio odobrena i advokatska pomoć, bila sam čvrsta u odluci da mene i mog sina niko ne može pred švedskim vlastima bolje braniti od mene same i to na švedskom jeziku! Pošto kao azilant nisam imala pravo na organizirano učenje jezika koje je po raznim općinama provodio tadašnji Zavod za useljeništvo ili Invandrarverket, ja sam također odlučila da ću to uraditi sama, koristeći sva raspoloživa didaktička i nedidaktička sredstva. Treba, iz današnje perspektive, napomenuti da tada nije postojao Internet, niti pomagala te vrste, pa se skoro sve svodilo na "teku i olovku", radio, knjige, brošure, novine, lokalne i regionalne, reklame, susrete sa Svđjanima, ucešće na njihovim proslavama praznika, odlazak u razne humanitarne organizacije, te korištenje Kenanovih školskih knjiga, tada naročito iz Historije i Poznavanja društva!
To je trajalo nekoliko godina, Kenan je već pohađao Gimnaziju i i sam već odlično govorio švedski, a ja po preporuci gradonačelnika Bosse Englunda I bez dozvole rada dobila posao u Central skoli u gradu - da pomažem djeci bosanskih izbjeglica u savladavanju lekcija iz matematike, fizike i kemije!
Tada sam još uvijek za moje zemljake, koji su tu živjeli, bila "ustašica", a kada je jedan od učenika, na mom satu fizike, izlanuo "obiteljsku priču":
"Moj babo kaže da on zna bolje od Tebe!", rekla sam mu: `"Baš fino, neka Te od sada uči Tvoj babo i Ti više nemoj dolaziti na nastavu koju ja držim!!"
Moj enormnim trud se isplatio, ja sam već nakon dvije-tri godine govorila tako dobro švedski jezik da su me i sami Švedjani hvalili, moj gosp. Eriksson je govorio:
"Gospođo Bekić, Vaš rječnik je bogatiji od rječnika i bolje obrazovanog Šveđanina!" bodreći me da nastavim dalje i svaki dan donoseći "Uppsala Nya Tidning", dnevne novine, nakon što ih on i žena pročitaju!
Sve sam pratila, bila u toku sa svim društrvenim i kulturnim događajima, a najsvečaniji trenutak u godini za mene osobno je bio: Svečana dodjela Nobelove nagrade 10.decembra u Vijećnici u Štokholmu svim laureatima iz ruku švedskog kralja Karl Gustava xvi.
Za 20 i više godina u Švedskoj taj najsvečaniji čin za Kraljevinu Švedsku nisam do sada propustila niti jedan jedini put, a to sam pratila i u mirno doba u bivšoj domovini!
Da je Sarajlija Vladimir Prelog također dobitnik Nobelove nagrade za kemiju napisala sam i poseban blogg, a Ivo Andrić lauret za književnost 1968., o čemu sam držala i predavanja po raznim obrazovnim udruženjima po Švedskoj!
Osnažena pohvalama mojih Šveđana, u proljeće 1997. godine sjela sam i svojom rukom napisala pismo Invandrarverketu nakon još jedne odbijenice na naš zahtjev za azil!
Kenan je vec pohađao zadnju godinu Gimnazije, bio najbolji đak na toj školi i prvi Bosanac, koji je na švedskom pisao bolje sastave od rođenih Švedjana što je njegov gimnazijski profesor Anders Hiller napisao i u lokalnim novinama "Uppsala Nya Tidning!"
Ja sam i dalje radila na školi, a poziv prof. Adolfa Dahla sa Katedre za slavistiku sa Uppsala universiteta da mu pomognem oko izrade komparativnog rječnika švedski - bosanski, hrvatski, srpski -- sam prihvatila sa ponosom i velikom zahvalnošću!. Ime moje malenkosti stoji u samom predgovoru tog značajnog rječnika!
U svom pismu Zavodu za useljeništvo sam također navela da po švedskom zakonu postoji i još jedan razlog za moguće dobijanje azila, a to je "särskilda skäl", (izuzetak ), što sam potvrdila našom dobrom integracijom u švedsko društvo, angažmanom na svakom društvenom planu, znanjem jezika i velikom željom da ostanemo u Švedskoj.
Krajem maja 1997 godine, Kenan je polozio maturu, veliku svečanost i sve potrebno su priredili moji Eriksonovi, kupili Kenanovu svečanu odjeću i tradicionalnu studentsku kapu! U njegovom otvorenom "Volvo-u", Kenan se sa kolegama provozao gradom, a poslije i u kajaku po brzacima rijeke Fyris u Uppsali.
Kada smo se vratili u stan, čekalo me je pismo od Zavoda za useljeništvo Švedske: sa zebnjom sam otvorila i počela plakati!
Stajalo je da smo dobili azil i doživotnu dozvolu boravka u Kraljevini Švedskoj! Koja koincidencija - isti sretni dan !
Od tog dana i datuma počinje i naš pravi život u ovoj lijepoj i uljuđenoj zemlji!
Nobelova nagrada mu je dodijeljena za njegov istrazivački rad u oblasti neurologije i neurofarmakologije i otkrića supstanci dopamina i serotonina, aminokiselina koje produciraju nervne čelije u mozgu, a čija hipo-ili hiperprodukcija uzrokuje mnoge neurološke i psihičke bolesti kao Alzheimerovu i Parkinsonovu bolest, te rane oblike psihoza i drugih teških neuroloških oboljenja. Velike farmaceutske kuće su se odmah zainteresirale za proizvodnju lijekova, među njima i farmakološki koncern "Astra Zeneca" iz Uppsale!
I ovaj put je to bila divna svečanost, prof. Arvid Carlsson je čak držao i zahvalni govor pred Švedskom akademijom i kraljem, kao i pred cijelim svijetom!
Bila sam ushićena, bilo mi je posebno drago da su te godine američki istrazivači bili u sjeni otkrića prof. Carlssona iz Göteborga, ne sluteci da će njegovo otkriće jednog dana spasiti život i mom jedinom djetetu - mom sinu!!!
Sa dobijanjem azila rasle su i naše mogućnosti. Kenan je upisao studij ekonomije, a ja sam od Försvars Radioanstalt (Švedska vojna akademija bi se to moglo nazvati!), dobila fini zadatak da u Uppsali obrazujem šavedske UNROF-orce, koji idu u nasu Bosnu u okviru mirovnih snaga.
Posjete mojoj dragoj majci u Sarajevo su sada bile česte, iako tada skupe i preko drugih evropskih destinacija. Obišla sam skoroi cijelu lijepu drugu domovinu, Norvešku, Finsku, Baltik itd.
Početkom 2006. godine u okviru Evropskog projekta studentske razmjene ERASMUS, moj Kenan je dobio mogućnost da 6 mjeeci studira na Američkom univerzitetu u Torinu, IIalija. Bio je sav sretan i osjećao se izuzetno privilegiran jer je bio jedini Bosanac, koji je to tada uspio. Na put je krenuo sa švedskim kolegom Davidom Lundströmom, u Torinu su zajedno unajmili stan kod familije Scavino i postali "cimeri". Sve je bilo lijepo i krasno do marta, kada je jedne noći italijanska policija došla u 3 sata na vrata i probudila mog sina, sa molbom da identificira mrtvo tijelo Davida koji je pronađen mrtav na kolosijeku Željezničke stanice u Torinu!
David j , pokazalo se, izvršio samoubistvo, bacivši se sa mosta na voz u punoj brzini. Moj Kenan je bio šokiran, sve mi je objasnio telefonom i rekao da ne brinem.
No, od tog dana i od šoka koji je doživio, zatvorio se u stan, nikog nije puštao, nije jeo nije pio, na što su me upozorili njegovi stanodavci!
Moj sin je od strašnog šoka pao u najgori oblik psihoze, izgubio vezu sa realnošću i ja sam već sutra odletjela u Torino. Nije čak tada htio ni mene da vidi i situacija je bila izuzetno opasna tako da su mi pomogli talijanski karabinjeri , stanodavci i fakultet da nasilno otvorimo stan. Našla sam svog sina sklupčanog na krevetu u najmračnijem dijelu stana , a policija ga je prisilno odvela na Psihijatrijsku kliniku "Masimo Umberto”, bez dozvole da ja pratim svoje dijete! Tu je ostao tri mjeseca, postepeno se oporavljajući, zahvaljujući izuzetnoj brizi i njezi italijanskog psihijatra prof. DžanCarla i osoblja, porodice Skavino. Potpuni oporavak, bez recidiva ne bi bio moguć bez lijekova i terapije psihofarmacima koju je otkrio švedski nobelovac prof. Arvid C arlsson. Možete zamisliti kako sam ja kao majka jedinca to sve preživjela!
Danas je moj sin uspješan mladi čovjek, koji voli ovu zemlju, a i italiju i bez obzira na sve ružno nosi je u srcu zbog divnih ljudi koji su nam pomogli i koji su svi došli ( 8 članova familije Scavino) da nas posjete u Švedskoj!
Švedski nobelovac prof. Arvid Carlsson umro je 15. juna ove godine u 93. godini. Tada sam bila u Sarajevu, sve sam saznala po dolasku u Švedsku.
Nakon nekoliko dana sam poslala pismo saučešća Istraživačkom institutu Salgrenske univerzitetske klinike u Göteborgu, na kojoj je sa svojim timom profesor ostao dokle god je mogao!
A u sebi sam pomislila: "Ako bi i na onom svijetu, na koji cemo svi stići, bilo moguće misliti na nekoga, ja bih, pošatovani profesore, mislila i na Vas!"
Saida Bahtijarević-Bekić
Labels: saida
posted by co | 8:38 AM
3 Comments:
Hvala na ovoj iskrenoj prici, svjedocenju o tome koliko jedna majka ima snage kad se bori da pobijedi haos i nadje mirno mjesto za odgajanje svojoga djeteta. I onda kad se misli da je sve doslo na svoje mjesto, pojavi se novi problem. Lijepo je na kraju saznati da se sve dobro zavrsilo.
Mislim da je to dio one nase starinske kulture zahvaliti se svima koji su nam pomogli. I ve ste Saida njen izvanredan ambasador.
Poslije mog zadnjeg radnog dana odmah sam otisla u Banjaluku, putovala okolo. A kad smo stigli nazad, poslala sam cestitku za Bozic svim zaposlenim u firmi gdje sam radila, zahvalila se na pruzenoj prilici za jedno iskustvo koje me je promijenilo i u kojem sam usavrsila jednu vaznu naviku, a to je uzajamno postovanje. Stavicu ovdje na engleskom da bude u originalu, a Co neka odluci da li da objavi ili ne. Sto je interesantno jedan kolega, ovdasnji quebeker je izrazio zadovoljstvo da smo nasli mir u ovdasnjem okruzenju. On je prezivio infarkt vozeci auto i uspio ozdraviti i vratiti se na posao.
Pozdrav svima od Dubravke
"Dear WECO employees,
After leaving WECO in October, I traveled back to place from where we have escaped 23 years ago. At that time, all what we hoped for, was just one peaceful corner to live. I am sure that I was the most scared and most worried person in entire Montreal upon our arrival.
Now, after being in my hometown and thinking back, I can say, it was not only peaceful corner I found, but I had a chance to work with people who came from all sides of the world. It was a chance to master the mutual respect, which is priceless.
Thank you very much for farewell hour dedicated to my retirement start, for nice words been said and written.
My best wishes to all."
Ja sam Saidi odmah poslala licno mail , oduševljena njenim hronoloskim i emotivnim prilogom , koji izazove suze u oku i bol u duši.
Ovo me je još vise uvjerilo da počnem slati knjigu štampani 1910 god. Od živog svjedoka Bosne od danas pa 200 god prije.
Moja predivna prijateljica Raza Durakovic i njen brat Enes Durakovic profesor na Filozofskom fakultetu u mirovini ( su iz Dervente) Za mene licno
najveći živući intelektualac.Enes je išao sa Saidom u isti razred u osnovnoj školi. Bila je odlikašica, a Raza kaže da je imala najljepšu crnu gustu pletenicu koju joj je majka pravila i vezivala sa predivnim mašnama i bila u spravljanje bosanskih specijaliteta nenadmašna . Ljudi su bili skloni da Derventu smatraju provincijom, a mnogi koji su je poznavali u to vrijeme .kazu da je bila “mala Banjaluka” Po multikulturtularnosti i gospodstvu pravoslavni, katoličkih i muslimanskih porodica
Ovakve priloge treba slati jer za sto godina ostace bar jedan pisani primjerak negdje
Pozdrav Saima
Zadnja dva priloga su mi ulili nadu da će ovaj blog još poživjeti jer tema o kojima imamo šta reći nema kraja. Dubravka nam opisa svoje utiske iz nedavne posjete starom kraju a gospođa Saida o svojoj borbi da ostane u novoj domovini nakon što je morala otići kao i većina nas koji se ovdje javljamo. Svako od nas ima toliko toga da kaže, stavi na papir, jer su se događaji nakon što je naše krajeve „zahvatila demokratija“ izmjenjivali tolikom brzinom da ih se teško sada sjetiti. Iskreno mi je žao što većina svoje sudbine drži samo za sebe a one zaslužuju da budu podijeljene s drugima, ako ne zbog nas, a onda sigurno zbog onih koji dolaze za nama jer sam siguran da će oni jednog dana željeti da saznaju šta se to desilo s njihovim roditeljima, bakama i djedovima da ih je odvelo daleko od rodne grude, u tuđinu u koju se moralo uklapati i naći načina da se preživi. Iz tog razloga sam odlučio da neke događaje iz naših života stavim na papir, nadajući se da će moje unuke jednog dana poželjeti da saznaju o tome kako to da im je tata u Nizozemsku stigao iz Bosne i šta se dešavalo sa ostalom familijom. Zbog toga mi je bezbroj puta bilo žao što neke stvari nisam bilježio onda kada su se dešavale kako sada ne bih morao da preispitivam sam sebe da li je sve bilo baš onako kako se prisjećam. Razlog moje ljenosti je bila nevjerica da se može desiti ono što se desilo i nada da će se stvari iznenada vratiti na staro, na ono kako smo navikli i kako smo živjeli veći dio svoji života. Nažalost, nije bilo tako.
Čitajući o borbi gospođe Saide da ostane u Švedskom shvatio sam kako smo mi (tu mislim na moju familiju) imali sreću u nesreći da nas nova država prihvati i omogući nam od prvog dana da postanemo njeni građani. Istina, ne odmah državljani, ali građani ravnopravni s ostalim Amerikancima, s pravom na posao, te ostalim pravima koja osoba u nekoj državi može imati. Amerika nam nikada nije bila želja niti životni cilj ali, što reče narodna poslovica, „poklonjenom konju se ne gleda u zube“. Da smo mogli birati, uvijek bi izabrali neku evropsku državu ali bilo je to doba kada se moralo prihvatiti ono što se nudi.
I, nakon svih ovih godina, ne mogu se požaliti da nam je bilo loše. Ja sam, srećom, dospio u sredinu u kojoj sam se osjećao gotovo ljepše nego na onu u starom kraju a ni Nera se ne može požaliti, naročito zadnjih godina provedenih u Westinghouse-u. U penziju sam otišao u pravom trenutku (sad će tome skoro sedam godina), a i Nera je na pragu (broje se zadnji dani), tako da smo izbjegli eventualne nelagodnosti koje novi predsjednik postrekava i pomoću kojih se održava na vlasti. Idiot, kao i oni koji su na našu političku scenu isplivali krajem osamdesetih, ne shvata da će se na kraju sve prebiti na leđima običnog čovjeka, isto onako kako se to dešava u starom kraju već skoro trideset godina.
Čitajući o ružnim događajima kroz koje je prošao sin gospođe Saide ne mogu a da ne pomislim na hiljade osoba, posebno žena i djece, koje su prošle kroz strahote rata koje su morale ostaviti duboke tragove na njihovim psihama. Čitao sam o tome mnogo puta ali mi je tek događaj koji je opisala gospođa Saida širom otvorio oči. Valjda je to tako kada to čuješ od osobe koju poznaješ a ja ima osjećaj da gospođu Saidu poznajem već godinama iako se nikada nismo sreli.
Sada bih da završim, s nadom da će ova dva zadnja priloga podstaći neke da se jave jer godine prolazi i niko od nas ne zna šta donosi sutra.
Post a Comment
<< Home