Rodni list

Mjesec ili dva prije zvanicnog statusa penzionera, javljaju mi iz Banjaluke:

"Nasli smo tvoju radnicku knjizicu, pripremili jos nekoliko dokumenata. Ako hoces traziti penziju moras imati rodni list. Mora biti svjez rodni list iz Sarajeva, posto si tamo rodjena. Ako imas koga da ti to uradi bilo bi dobro, onda mozes poceti s procesom cim dodjes ovamo.”

U Sarajevu su zivjele tri mamine sestre, dvije imale po dvoje djeca i treca jedno, svi su bili tamo sa familijama. Jedan je bratic poginuo u ovom zadnjem ratu, ostali se razisli i poveli stare tetke s njima. Ostao je samo jedan bratic sin najstarije tetke, koju smo svi jako voljelei zbog njene smirenosti i blage naravi. Nikad je nismo culi da je povisila ton. Izgleda da je ovaj njen mladji sin naslijedio nesto od te izuzetno dobre duse.

-Halo Rajko, zovem te iz Montreala, za dva mjeseca cu doci u posjetu, spremam se da trazim penziju. Treba mi rodni list iz Sarajeva, mozes li otici da to izvadis.

-Ooo,.. ti si ovdje rodjena, nisam to znao, ja uvijek mislio da si ti banjalucanka.

-Naravno ti si imao samo godinu dana kad sam ja rodjena, ne sjecas se dobro.

-Nisam siguran da ja to mogu dobiti, ali pitacu.

-Halo Rajko, sta ima, jesi li pitao  za rodni list.

-Ooo vozdra, pitao sam. Rekli su da moram donijeti odobrenje s tvojim potpisom. Formular se moze dobiti u Banlaluci .

-Aah, to izgleda komplikovanije nego sto sam mislila, onda je bolje da ja dodjem tebi u posjetu i uz put sama  izvadim to cudo od rodnog lista.

-Znas sta, ja tebi savjetujem da se ne zuris, prvo ti dodji pa onda polako vidi kako to sve hoda ovdje. Vidim ja da si ti neupucena.

Kad sam stigla u Banjaluku, malo smo se raspitali i saznali da se rodni list za one koji su rodjeni u Sarajevu moze dobiti u bilo kojem gradu Federacije. Do tada nisam znala taj poslijeratni poredak u BiH, nisam nikad htjela ni da se potrudim da to razumijem sta je federacija, sta su kantoni a sta su entiteti.. Eto doslo je vrijeme, nakon vise od 20 godina da i to uradim.

Ako je tako, hajdemo onda do Jajca to je najblize. Jajce pripada Federaciji. Nije daleko, vrijeme je lijepo, imacemo taj papir za jedan dan.

Put do Jajca je probudio sjecanja na cesta putovanja autobusom Banjaluka-Sarajevo i nazad tokom studiranja na elektro fakultetu u Sarajevu. Isti kao nekad, ista okolina. Oktobarsko sarenilo, lisce polako umire, darujuci predivne boje od zute preko crvene kao rdja do tamno smedje. Stijene stoje, stoljecima suteci, posmatraju milione prolaznika. Neki sa dobrim namjerama, neki sa veoma zlim namjerama, neki pjeske, neki na konjima, neki u autima i kamionima, a neki u tenkovima.

Jajce nas je docekalo u jutarnjem sjaju, cisto, umiveno. Prelazimo most, hodamo uskim ulicama prema maticnom uredu. Osjecam neko uzbudjenje u tom starom gradu, kao da sam u pozoristu.

Stojimo u redu, na trecem mjestu.

-Izvinite ja sam iz Banjaluke, rodjena u Sarajevu, da li mogu dobiti rodni list ovdje kod vas?

-Da mozete, trebate otici uplatiti na salter na ulazu, donesite mi potvrdu, ja cu poslati zahtjev da mi Sarajevo dozvoli pristup bazi podataka. Dodjite sutra i dobicete rodni list.

Uradili smo sve sto je trebalo, cekao nas je lijep suncani dan, nebo plavo i bistro.

Kad smo vec ovdje idemo malo da vidimo vodenice na Plivi. Te sam vodenice vidjala samo na slikama cesto na kalendaru. Za mene impresivno. Pametno iskoristena snaga vode, ja uvijek vjerujem u snagu mnostva malih bica kad rade zajedno ili malih uredjaja kad rade zajedno. Cini mi se da je mnogo efikasnije i uklapa se dobro u prirodu.

Sutradan ponovo u Jajce, nas cetvero , muzeva sestra i njen muz, moj muz i ja. Sad ponosno stojim u redu, sve je uradjeno po protokolu, ne moze mi niko nista. Trazila sam tri promjerka da mi se nadju pri ruci ako treba. Izasli smo veseli, sa vaznim papirima i otisli na kafu u kafic preko puta maticnog ureda. Nas troje svako ima po jedan papir, gledamo da li je sve tacno. Ja pazljivo gledam datume, imena roditelja, ima cak i napomena da sam promijenila prezime kad sam se udala, datum i broj izmjene. Muzeva sestra, uciteljica po zanimanju, nam ponavlja da dobro pogledamo sve prije nego krenemo nazad.

Tri puta potvrdjeno sve izgleda dobro. Zurimo nazad u Banjaluku u opstinu da to predamo, i dobijemo neki novi papir, pa onda dalje. U opstini uzmem broj, idem u odredjenu kancelariju. Opstina modernizovana, ipak se ona stara moze prepoznati po velikim teskim vratima. Ta vrata pomazu da se covjek osjeca malen i nekako kriv sto mora pokucati i traziti nesto. Usla sam u kancelariju, predala papir, sluzbenica gleda rodni list i vrti glavom.

-Ja vam ne mogu nista uraditi, vase ime na rodnom listu se ne slaze sa mojim podacima.

Vi se zovete Dubravka a na rodnom listu pise Drubravka. Zao mi je, ja to ne mogu prihvatiti.

Izlazim kroz velika teska vrata, kao pokisla, objasnjavam problem mojoj cetveroclanoj grupi. Nasa uciteljica ljuta : pa u sta ste gledali vi troje, lijepo sam vam rekla da sve dobro pregledate , ooh. Sad Dubravka zovi telefonom Sarajevo i vidi sta je problem.

Ja kao poslusni ucenik zovem maticni ured u Sarajevu, sluzbenica pita za druge informacije da potvrdi moj idnetitet.

-Bila je greska u tipkanju to cemo ispraviti, sutra cete moci dobiti rodni list.

-Mozete li sad, kad ste vec kod mog imena provjeriti podatke za drzavljanstvo ?

-Morate zvati drugi broj.

Zovem drugi broj.

-U kojoj opstini u Sarajevu ste rodjeni.

-Centar (tako pise u mom starom rodnom listu).

-To ne postoji.

-Kako to, a sta postoji?

-Opstina Stari grad , Novo Sarajevo…..?

-Kako se zovete? Ja kazem moje ime. Duga pauza, cuje se tipkanje po tastaturi.

-Gospodjo vi niste rodjeni u Sarajevu. Ne znam sta da kazem, uhvacena sam u raskoraku. Trebala bi traziti sefa da razjasnimo problem. Ali ja sam vec umorna. Ne, zalicu se poslije, mobilni telefon je skup.

-Molim vase ime. Dobila sam ime, imala plan da se zalim na website maticnog ureda. Ali brzo me je prosla ta ljutnja, kao sto to obicno sa mnom biva. Moja komunikacija sa Sarajevom je ostala na toj tacki.

Tako smo putovali treci dan u Jajce, nas cetvero, i konacno dobili ispravan rodni list. Vratili smo  se preko Zmijanja, gdje takodje nisam nikad bila. Divni predjeli, rucak u Etno selu, teletina ispod saca i cicvara. Jednostavno i veoma ukusno. Obisli smo lijepu zbirku starinskih predmeta, alata, namjestaja. Vidi se da je to neko znalacki sortirao i izlozio.

Uvijek ima druga strana medalje. Rodni list je pomogao da malo obidjemo krajeve gdje nikad prije nismo isli.

Plus, familji se obogatila za jednu novu pricu,  koja ce se godinama prepricavati, kako smo tri dana isli u Jace po rodni list.

Pokusavala sam objasniti sama sebi zasto to nije moglo biti brze. Jasno mi je da me ona druga osoba nije nasla, jer je ime pogresno otipkano prilikom ubacivanja u bazu podataka. Ako je pretrazivala sa ispravnimm imenom nije me mogla naci. Na ovom mom zivotnom putu do penzije vidjela sam svakavih gresaka, to je ljudsko, nije me iznenadilo.

Ostalo je samo jedno malo razocarenje da se niko od tih sluzbenika koji prave verifikaciju nije ni jednom rijecju ni slucajno izvinio.

I jos jedno razocarenje u pogledu drzavnog poretka. Baza podataka je bila jedinstvena za BiH (to ja predpostavljam, ne znaci da sam u pravu). Cijela svrha je brzi i efikasniji servis obicnim gradjanima. Poslijeratna podjela, koja lici na feudalne male domene, je ucinila tu bazu podataka neupotrbljivom, neefikasnom i veoma skupom, jer oni ne dozvoljavaju pristup jedni drugima. Mozda bi bilo brze i jeftinije imati nekog pisara da pogleda u maticnu knjigu i finim pisanim slovima napise rodni list kao sto je onaj moj stari,napravljen kad sam rodjena. Tamo lijepo pise Opstina Centar….

Dubravka Kusmic 11 July 2018