Neočekivan susret
Nera jučer
radila od kuće, kao što to čini
svakog utorka i četvrtka već par godina. Prednost je to novih
tehnologija koje mi u naše
vrijeme nismo imali. Ne moraš voziti
na posao, u kući si, rješavaš
probleme a usput na miru doručkuješ, za vrijeme pauze prošetaš do
lokalnog parka, uradiš ponešto u kući,
pripremiš ručak. Od proljeća do
jeseni, kada je vrijeme lijepo, izneseš laptop
na van pa, dok radiš, uživaš u
pogledu na dvorište i povrtnjak. Uz to, muzika
sa Sonosa svira potiho pa se čovjek upita da li je ovo stvarno
kapitazam ili nešto drugo.
Negdje oko podne zazvoni telefon. Ponekad je nazovu u vezi
posla, ali rijetko. Nera podiže slušalicu pa se iznenadi. Na drugoj
strani osoba govori naš jezik.
Izvinjava se, kaže da radi u Westinghousu, istina onom u Njemačkoj, da je poslovno u USA, da je
vidjela njeno ime među
zaposlenim pa odlučila da se javi. Predstavi se.
Irfan Zuhrić, iz Banjaluke, od ovog
zadnjeg rata živi i radi u Njemačkoj. Neri bi drago pa ga pozva da nakon
što završi posao
navrati na kavu. Irfan prista pa tako negdje oko 6 i 30 stiže do nas u našu „malu kuću na
kraju sokaka“, smještenu na brdu odmah pokraj našeg
malog lokalnog parka.
Iz auta izađe
povisok „momak“ koji je, kao i većina nas
protjeranih, početkom devedesetih odlučio da „dobrovoljno“ napusti Banjaluku i svoj Mejdan,
kako bi omogućio srpskom narodu da bude
svoj na svome, kao što to političari na čelu s diplomiranim
mesarom iz Bakinaca često
ponavlja. Od njega, kao i od mnogih drugih se nenaoružan narod samo branio u već epski
opjevanom odbrambeno-otadžbinskom
ratu.
Sudeći po
onome što sam čuo kroz ugodan razgovor s neočekivanim gostom, ima Mile pravo.
Opasan je bio taj Irfan, momak koji se u ona „mračna nedemokratska vremena“ bavio rukometom a onda je, kada je sranje u
gradu počelo, uspio da se izvuče od mobilizacija i uz dosta teškoća (i
sreće), završi u Njemačkoj.
Mogu samo zamisliti koja bi Irfanova sudbina bila da je,
kojim slučajem, ostao u gradu (uz uvjet
da ga Stevandićevi momci nisu propustili kroz
šake). Odmorio bi se od napornih
treninga rukometa jer ga u gradu već odavno
nema. Slobodno vrijeme (a drugog, vjerojatno ne bi ni imao), bi ubijao po
mnogobrojnim banjalučkim
kafićima ispijajući kave od crkavice koju bi mu otac
doturio od svoje penzije, uživajući u razgovorima tamošnje mladosti koja je prepuna ljubavi
prema onim drugima, što često dokazuju na tribinama nogometnog
kluba Borac, te perjanice banjalučkog
sporta koja godinama tavori pri dnu bosanske Premijer lige. O poslu se ne bi
morao brinuti jer tvornica nema, niti će ih
biti. To su nove vlasti tako lijepo riješile pa
vjerujem da im zavide vlasti mnogih evropskih zemalja, a i šire. Na televiziji bi uživao u "obrazovnom" programu RTRS-a, ni
sam ne vjerujući da mu je tako dobro.
Ovako, stigavši u neprijateljsku
Njemačku (jer samo je Rusija
prijateljska, eventualno Južna Osetija),
Irfan je morao naći posao, na nesreću u Westinghouse, tom poznatom svjetskom proizvođaču
atomskih centrala, pa zadnjih dvadeset i kusur godina radi i često službeno putuje, pa tako i u USA. U međuvremenu se oženio,
stekao dva sina koja, kao i sva naša djeca
u prognanstvu, završavaju škole i stiču
znanja koja će staviti na raspolaganje
mrskim njemačkim kapitalistima. A mogli
su, kao njihovi vršnjaci u Banjaluci, završavati srednje škole i fakultete, ne razbijajući glavu gdje će se
zaposliti. Dovoljno je da odvrnu TV i uvjere se koliko su srećni što su
rođeni i žive u
okruženju gdje su samo njihovi i
gdje, od ovog zadnjeg rata, teče med i
mlijeko, samo što to oni, mladi i ponekad
uspavani velikim uspjesima njihovog naroda još od
onog kosovskog, pa sve do bojova u ovom zadnjem ratu (posebno onom u i oko
Srebrenice), ne primjećuju. Uz to, eventualne diplome im u drugim zemljama ne priznaju pa je time jedna briga manje.
Provedosmo prijatno veče s
Irfanom, Nerinim radnim kolegom, istina, preko velike bare, uz dogovor da ćemo se opet družiti ako ga posao ponovo nanese u Pittsburgh. Tako je to kod nas prognanih.
Ne treba nam veliki razlog da se družimo i
razumijemo, ma gdje se nalazimo. Dovoljno je da smo ostali ljudi, onakvi kakvi
smo nekada bili, vjerujući da su
svi oni s kojima smo se nekada družili i živjeli zajedno, isto takvi. Život je pokazao da to nije bilo tako.
Nažalost.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home