Mešihat
Iz knjige koja se piše, a nikako da se završi.
Ni u povrtaku joj nije bilo lako. Posebno je bilo teško mijenjati autobuse s punim kesama u rukama a i od autobuske stanice do stana je trebala dobro pješačiti natovarena kesama napunjenim, vrlo često, hranom koju nismo mogli jesti. Kada bi došla na red da dobije sljedovanje za nas, nije mogla reći da nešto nećemo. Bila je to pomoć koju su drugi slali i bilo ju je sramota reći da nešto neće uzeti. Ono što nismo mogli jesti smo bacali u smeće osjećajući krivicu što to činimo jer se radilo o pomoći koju su nam drugi slali s najboljim namjerama.
Uz sve probleme s kesama, trebalo je otrpjeti poglede ostalih putnika u autobusu koji su na izbjeglice gledali sa sve više prezira. Osjetila je to Nera još ranije, još dok smo stanovali kod sestre po izlasku iz Banjaluke, kada joj je, dok su čekale autobus, jedna sestrina komšinica veoma ružno pričala o Bosancima, ne znajući da je i Nera jedna od njih.
nastavit će se...
Posao kod Martona
nije napredovao. Firma NT Computing,
onako kako je zamišljena, nije mogla uspjeti i svakim danom sam bio svjesniji
da od nje neće biti ništa. Bilo je očigledno da gazda Marton nije imao namjeru
da se ozbiljno bavi bilo kakvim poslom vezanim za kompjutere već je tražio
načina da zaradi novac na brzaka, koristeći situaciju
u kojoj se Hrvatska nalazila, te veze u vrhovima vlasti koje su mu omogućile
povratak nakon dugogodišnjeg izbjeglištva. Živeći godinama u USA dobro je
ispekao zanat. Veze s onima koji su na vlasti su uvijek otvarale kanale za
bogaćenje a u državi koja je bila u ratu to je bilo još lakše.
Od gazde sam
primio samo prve dvije plaće, a nakon toga je nastupilo zatišje. Novca više
nije bilo i narednih mjeseci sam odlazio u ured osjećajući da se nada da sam
riješio naš izbjeglički status polako gubi. Početno uzbuđenje je splasnulo a
nesigurnost za našu budućnost se vratila. Trebalo je naći neki novi izvor
prihoda jer svaki dan se moralo jesti a trebalo je zaraditi i za kiriju koja je
bila plaćena za šest mjeseci. A vrijeme
je brzo prolazilo.
Velida, koju sam
zaposlio na gazdin prijedlog, nakon što je shvatila da od posla i plaće neće
biti ništa, je odlučila da potraži drugi posao a ja sam još neko vrijeme živio
u nadi da će se stvari promijeniti na bolje i da će firma konačno iznenada profunkcionirati.
Svaki dan sam odlazio u Voćarsku,
pokušavao nešto raditi, ali pravog posla nije bilo. Ponekad bi me gazda zamolio
da uradim ponešto za druge biznise koje je imao, radio na prospektu za Hrvatsku kuću, gazdinu ideju o robnim
kućama po većim gradovima u svijetu gdje bi se prodavala hrvatska roba, išao s
njim na otvaranja novih banaka gdje bi me predstavljao kao direktora njegove
nove kompanije kojoj će trebati krediti za pokretanje biznisa... Sve je to bila šuplja priča, od pravog bizisa nije bilo ništa. Iako je ambijent u kojem je firma smeštena bio lijep, tu
ljepotu nisam osjećao jer sam znao da ovako neće moći dugo. Prije ili kasnije
ću morati nešto poduzeti. Bez stalnih primanja nećemo moći dugo izdržati. A plaća nije
stizala niti sam je mogao tražiti jer je nisam zarađivao.
Nakon par mjeseci,
kada sam vidio da od firme nema ništa, sa školskim kolegom Izom sam dogovorio
da mu pomognem oko organiziranja tečajeve za kompjutere u njegovoj firmi. Izo
je u blizini Kvatrića iznajmio i adaptirao prizemlje vile u kojoj je, u jednoj
povelikoj prostoriji, smjestio dvadesetak kompjutera. Na oglas u Večernjaku za tečaj
za Windowse se javilo desetak
kandidata i ja sam prihvatio da budem prvi trener. Bila je to šansa da nešto
zaradim iako sam osjećao izjesnu dozu nelagode zbog situacije u kojoj sam se nalazio.
Nisam imao onaj poznati zagrebački naglasak i pomalo sam se bojao kako će to
„učenici“ prihvatiti. Bilo mi je jasno da će, po mom govoru, prepoznati da sam
iz Bosne a takvih kao ja je u to doba bio pun Zagreb. Izbjeglice iz Bosne su
preplavile grad, bile su ih puni tramvaji, na Trgu bana Jelačića se na svakom
čošku čuo bosanski naglasak i moglo se osjetiti da mnogi domaćini nisu bili
sretni zbog toga. Pored jezika, osjećao
sam nelagodu zbog pomisli da kradem nečiji posao jer u to ratno doba u
Hrvatskoj ni mnogi domaćini
ga nisu imali. Međutim, moji „đaci“ su me dobro prihvatili i svakim danom sam
postajao sve pouzdaniji. Za predavanja sam se temeljito pripremao i, uz
dugogodišnje iskustvo u korištenju kompjutera i obučavanju drugih kako da ih
koriste, bio sam siguran da će im se novac koji su uložili u obuku isplatiti. Par
dana nedeljno bi se, poslije „posla“ u NT
Computingu, spuštao do Vlaške, prošetao do Izine firme i održao časove, za
što sam bio redovito plaćen. Kući sam veoma često dolazio kasno uveče, umoran,
sve više postajući svjestan da će se u Zagrebu teško preživjeti i da su pred
nama dani puni neizvjesnosti.
Nekako u isto
vrijeme sam počeo s prodajom programa za financijsko poslovanje koje sam
razvio još u Banjaluci i koje sam uspio prenijeti u Hrvatsku. Bili su na
disketama koje je srpski vojnik u Bosanskoj Gradišci prevrtao u svojim rukama, gledajući
me sumnjivo kada sam mu objašnjavao da se na njima nalaze kompjuterske igrice koje
nosim zbog djece. Srećom, povjerovao je u moju priču i sada su mi ti programi pomagali
da, s vremena na vrijeme, donosem nešto para u Baranovićevu 10. Bio je to teško
zarađen novac jer sam programe često morao mijenjati prema zahtjevima kupaca,
što je oduzimalo jako puno vremena. Ali, nisam imao izbora. Novaca je bilo sve
manje i bilo je samo pitanje dana kada će izvori potpuno presušiti. Stan smo imali
plaćen još za nekoliko mjeseci i dan kada će gazda doći po kiriju za slijedećih
šest mjeseci se neumitno približavao. Bilo nam je jasno da ćemo se morati
seliti nazad sestri, ako nešto drugo ne iskrsne. A sestrina kuća je bila puna i
dolazak nas četvoro bi stvorio mnoge probleme. Privremeno rješenje je bilo
nezavršeno potkrovlje sestrine kuće, koje nije imalo ni prozora, ni vrata, niti
zidova. Ljeti bi tu nekako mogli preživjeti a o zimi nisam htio ni razmišljati.
Od novca koji sam
dobijao od Ize za tečajeve i onog zarađenog od prodaje programa smo pokrivali
osnovne potrebe. Ali, sve je to bilo skromno i nesigurno.
Nera je, u isto
vrijeme, redovito odlazila u Crveni Križ po pomoć. Kao registrirane izbjeglice
iz Bosne dobijali smo pomoć u hrani koja je u Hrvatsku stizala s raznih strana
svijeta. Bili su to za nas ponižavajući dani. Nismo navikli živjeti od tuđe
pomoći ali nismo imali izbora. U situaciji u kojoj smo se nalazili svaka pomoć je bila
dobrodošla.
Sam odlazak po
pomoć je bio posao za sebe i Nera bi, na dan kada bi išla po pomoć, obično
izilazila iz stana negdje oko devet ujutro, da bi se vratila u kasno popodne. Bila
je to prava mala avantura. Pomoć se
dijelila u jednoj ovećoj kući u naselju Lučko. Da bi se iz naselja Prečko stiglo
do nje, prvo je morala hvatati autobus koji je sa Trešnjevke vozio do Ježdovca.
Odatle je hvatala drugi autobus za Lučko. Autobus za Ježdovec je stajao na
autoputu za Ljubljanju, poprilično daleko od naše zgrade. Nije joj bilo lako a avatura bi nastala kada bi, kako bi uhvatila autobus, pretrčavala
autoput. Ni u povrtaku joj nije bilo lako. Posebno je bilo teško mijenjati autobuse s punim kesama u rukama a i od autobuske stanice do stana je trebala dobro pješačiti natovarena kesama napunjenim, vrlo često, hranom koju nismo mogli jesti. Kada bi došla na red da dobije sljedovanje za nas, nije mogla reći da nešto nećemo. Bila je to pomoć koju su drugi slali i bilo ju je sramota reći da nešto neće uzeti. Ono što nismo mogli jesti smo bacali u smeće osjećajući krivicu što to činimo jer se radilo o pomoći koju su nam drugi slali s najboljim namjerama.
Uz sve probleme s kesama, trebalo je otrpjeti poglede ostalih putnika u autobusu koji su na izbjeglice gledali sa sve više prezira. Osjetila je to Nera još ranije, još dok smo stanovali kod sestre po izlasku iz Banjaluke, kada joj je, dok su čekale autobus, jedna sestrina komšinica veoma ružno pričala o Bosancima, ne znajući da je i Nera jedna od njih.
nastavit će se...
Labels: knjiga
0 Comments:
Post a Comment
<< Home